Sjeli jednog dana Josip, Mujo i Jovan.
Nisu se oni baš često družili. Ne zato što se ne vole, nego zato što im je politika godinama objašnjavala da bi možda trebali prvo dobro razmisliti smiju li sjediti zajedno.
Ali eto, taj dan su sjeli.
I odmah su počeli pričati o državi.
Josip je znao što treba Hrvatima.
Mujo je znao što treba Bošnjacima.
Jovan je znao što treba Srbima.
Svatko je imao svoje mišljenje, svoju povijest, svoje junake, svoje rane i, naravno, svoju istinu.
Samo je postojala jedna mala stvar koju nisu znali.
Što je ekonomija?
Tu su sva trojica zašutjela.
Nije da nisu htjeli odgovoriti. Jednostavno nisu znali.
A i zašto bi znali?
Godinama su im političari govorili sve što trebaju znati.
Jedni su pričali o legitimnom predstavljanju.
Drugi o građanskoj državi.
Treći o odcjepljenju.
I narod je uredno slušao.
Neki su se ljutili.
Neki su psovali.
Neki su prijetili.
Neki su pisali komentare po društvenim mrežama kao da će baš njihov komentar promijeniti ustav, granice i sudbinu države.
A političari su zadovoljno trljali ruke.
Jer nema ništa bolje od naroda koji se svađa oko prošlosti dok mu novčanik zjapi prazan u sadašnjosti.
Jednog dana političar izađe pred kamere i kaže:
„Prosječna plaća je porasla.“
Narod pogleda u novčanik.
Novčanik pogleda narod.
I obojica šute.
Jer prosječna plaća možda jest porasla, ali prosječni čovjek baš i nije osjetio taj povijesni uspjeh.
Političaru plaća raste.
Savjetniku plaća raste.
Direktoru plaća raste.
Zastupniku plaća raste.
A običnom čovjeku raste uglavnom cijena hrane.
Ali nema veze.
Važno je da smo mi stručnjaci za nacionalna pitanja.
Kad netko kaže „moja je država“, odmah znamo što treba odgovoriti.
Kad netko spomene naciju, svi imamo spreman govor.
Kad netko spomene rat, svi postajemo povjesničari.
Kad netko spomene granice, svi postajemo geopolitičari.
Ali kada netko pita:
„Kako ćemo otvoriti novo radno mjesto?“
Muk.
Kada netko pita:
„Kako ćemo zadržati mlade da ne odu?“
Muk.
Kada netko pita:
„Kako čovjek s jednom plaćom može preživjeti mjesec?“
Opet muk.
Ali zato, ako netko napiše: „Znaš ti čija je ovo zemlja“, evo ti odmah tisuću komentara.
Odjednom svi znaju sve.
Čak i oni koji ne znaju koliko im novca ostane nakon što plate režije.
I tako se mi godinama vrtimo u istom krugu.
Jedni se boje drugih.
Drugi se boje trećih.
Treći se boje prvih.
A političari se, izgleda, najviše boje samo jednog pitanja:
„Što ste konkretno napravili za čovjeka koji vas plaća?“
O tome se nekako rijetko priča.
Rijetko se priča i o ljudima koji su prošli rat, a danas za svoju žrtvu dobivaju mrvice.
Spominje se i onih 50 feninga za noć provedenu u ratnom vihoru.
Pedeset feninga.
Čovjek je nekada riskirao život, a danas vrijedi manje od kave koju će popiti političar dok mu objašnjava kako je sve bolje nego prije.
Ali nema veze.
Mi ćemo opet o nacionalizmu.
Jer izgleda da je lakše objasniti čovjeku tko je njegov neprijatelj nego kako će platiti račun za struju.
Lakše je govoriti o tome tko je kome što napravio prije trideset godina nego pitati što ćemo napraviti danas.
I tako Josip, Mujo i Jovan sjede.
Gledaju jedan drugoga.
Svatko ponosan na svoje.
I trebaju biti.
Nema ništa loše u tome da čovjek voli svoj narod, svoju zemlju, svoju vjeru, svoj jezik i svoju tradiciju.
Ali zar ljubav prema svome mora značiti mržnju prema tuđem?
Zar ne možemo reći:
„Volim svoje, ali poštujem tvoje.“
Možemo.
Samo nas tome, čini se, nitko nije dovoljno učio.
Lakše je hraniti ljude podjelama.
Jer sit čovjek možda postavlja pitanja.
Gladnom čovjeku je dovoljno dati novu svađu.
I onda svi opet imamo posao.
Josip brani svoje.
Mujo svoje.
Jovan svoje.
A političari brane svoje plaće.
I svi zadovoljni.
Osim naroda.
Zato možda nije najveći problem u tome što volimo svoje.
Možda je problem u tome što smo dopustili da nam ljubav prema svome postane važnija od brige za čovjeka pored nas.
Možda bismo jednom trebali sjesti zajedno i pitati nešto sasvim jednostavno:
Gdje je ekonomija?
Jer od zastave se ne živi.
Od parole se ne plaća račun.
Od nacionalnog prepucavanja djeca ne ostaju u zemlji.
A od mržnje se, koliko znam, još nitko nije najeo.
I možda bi upravo to bila najveća ironija svega:
Tri naroda imaju tisuću stručnjaka za nacionalizam, a nijednog za ekonomiju.
A onda se čudimo što nam je tanjur prazan.
Žarko Lasić / OTPOR.Media
kontakt autora: zare.lasic@gmail.com