Svi Sveti su dan kada se prisjećamo svojih najmilijih koji nisu više među nama “živima“ premda i među nama tzv. “živima“ žive mnogi koji vegetiraju, zapravo ne žive životom kakvim bi trebali jer ne mogu svojim postojećim-nepostojećim primanjima zadovoljiti niti najosnovnije životne potrebe. Ne žive životom kakvim su ga zaslužili živjeti.
Dan je to kada na grobovima naših najmilijih ili usput srećemo neke nama drage i poznate ljude s kojima smo u mnogim vremenima, a poglavito u vrijeme Domovinskog rata u BiH sanjali neke druge snove a ne snove koje budni sanjamo danas a koji nas more više puta tijekom naših besanih i neprospavanih noći.
O značenju Svih Svetih će netko drugi u nekoj drugoj prilici, jer ovu priliku ja želim posvetiti upravo onima do kojih mi je stalo a koji su obilježili moj život onda kad je to trebalo a ne u neka beznačajna vremena od kojih je u mojoj glavi malo toga ostalo.
Danas sam na groblju Mekovac u kojemu su pokopani moji najmiliji , a koje sam pohodio sreo svog ratnog kolegu u vrijeme Domovinskog rata a kojeg nisam vidio nekoliko godina s kojim sam nakon Svete mise dogovorio jednu kavicu kako bismo evocirali uspomene, ponajmanje iz rata jer on nikada nije volio o tom pričati a ja sam te teme u principu izbjegavao jer su mi zadavale glavobolju a ne rijetko i bol zbog svih nepravdi koje su pogađale i još uvijek pogađaju istinske razvojačene Branitelje iz Domovinskog rata bez obzira kojoj vojnoj komponenti pripadaju.
Dok smo se vozili prema Širokom Brijegu s groblja upitao sam ga uz put ima li on ikakva primanja iz rata jer sam pouzdano znao kako još nije ostvario pravo na povoljniju prijevremenu mirovinu pripadnika oružanih snaga zbog nedostatnog staža osiguranja kojeg je ostvario u jednom bivšem društvenom poduzeću, a rođen je 1961. godine i nigdje ne radi. Rekao mi je kako je ostvario pravo na tzv. “egzistencijalnu novčanu naknadu“ u visini od kojih 240,00 KM mjesečno na što sam ga ja značajno pogledao, te sam ga upitao ne mogavši izdržati: “A znaš li ti Dina da je netko zbog te tzv. “egzistencijalne novčane naknade“ mogao izgubiti glavu u Sarajevu, i da su neki ljudi upravo zbog te naknade preko 7/sedam godina na graničnim prijelazima, prometnicama i ispred institucija zakonodavne i izvršne vlasti u FBiH, lili krv, znoj i suze kako bi istinski razvojačeni branitelji iz borbenih postrojbi bez ikakvih mjesečnih primanja iz rata dobili mjesečnu naknadu po mjesecu sudjelovanja u tom ratu?
On mi je na to mrtav hladan odgovorio: “To nas pripada! A to da tebi ili nekome tko je bio s tobom u toj borbi zahvali na tome zaboravi!“
Ta njegova rečenica me je u trenu otrijeznila i ogolila do kosti. Premda duboko svjestan kako ja svog poznanika i ratnog kolegu iz Mostara koji je svo vrijeme Domovinskog rata proveo sa mnom nikada nisam vidio niti na jednom graničnom prijelazu, prometnici ili ispred institucija zakonodavne i izvršne vlasti u FBIH, niti na jednom sastanku UZB ŽZH, ili URB HVO-a ŽZH koje su održavane on smatra kako „to nas pripada.“
Bez obzira što kasnije o toj temi “to nas pripada“ praktično nismo progovorili niti riječ jer smo prioritete pronašli u našim privatnim životima u kojima je on nastavio živjeti nakon propalog braka, beskrajnim putovanjima u svojemu osobnom automobilu destinacijama diljem zemlje i inozemstva, ili pak svojim bikeom, obožavajući fotografirati ili snimati sve ono što nam je Bog u „amanet“ ili baštinu ostavio, te sve to objavljujući na društvenim mrežama a poglavito facebooku koje mu je glavni oslonac osobne promocije i privatno-društveno opravdanih kontakata. Rekao mi je također kako je strogo distanciran od bilo kakvog političkog angažmana jer su političari lopovi a njihova je profesija čisti biznis u kojemu za male ribe nema mjesta.
Meni je predložio otvaranje facebook profila pa makar lažnog kako bih i ja krenuo njegovim stopama te bismo taklo mogli razmjenjivati korisne sadržaje i komunicirati kad već to nismo do sada činili a trebalo je i to već odavno. Njegov prijedlog sam kategorički odbio rekavši mu kako nikada dok sam živ neću otvoriti svoj vlastitu a ni lažnu facebook stranicu jer želim biti u potpunosti slobodan čovjek koji će kreirati svoj život kako želi putem dostupnih aplikacija wats appa ili vibera ili pak običnim pozivima jer nisam vlasnik svoje facebook stranice koju neki seronje iz BiH u službi vlasnika facebooka Marka Zuckerberga u svakom trenutku mogu blokirati ukoliko im se učini kako je sadržaj koji sam ja objavio na facebook stranici u njihovom vlasništvu neprimjeren po njihovom mišljenju a ne po mom.
Kao primjer naveo sam povijesnu istinu iza koje stojim i iza koje ću stajati dok ne umrem a ona je: “General Slobodan Praljak nije ratni zločinac već jedan od najvećih i najčasnijih sinova hrvatskog naroda u njegovoj modernoj povijesti!“ Rekao sam mu kako bi mi ti zlotvori iz BiH u službi Marka Zuckerberga odmah blokirali facebook stranicu ukoliko bih to na toj stranici objavio. Moj kolega iz rata mi je samo na to rekao: “Pa ne moraš takve sadržaje ni objavljivati”. Ja sam mu samo kratko rekao na to: “Moram jer tako osjećam, a sve što osjećam moram jer želim živjeti i umrijeti kao slobodan čovjek. “On se na to samo nasmijao i rekao: “Znam ja tebe ali osvrni se malo oko sebe. Ti to očito ne radiš”.
Razgovor među nama se otegnuo jer smo imali mnogo toga za reći. Bilo je tu svega i svačega, no meni se ona njegova „to nas pripada“ stalno motala po glavi a mota mi se i sada dok pišem ovaj tekst. Kad malo bolje promislim odista nas istinske razvojačene branitelje iz borbenih postrojbi bez ikakvih prava iz rata mnogo toga pripada.
Pripada nas pravo na braniteljski dodatak koja je trajno pravo a ne tzv. “egzistencijalna novčana naknada“ koja je milostinja, socijalna naknada, uvreda, poniženje, diskriminacija i sramota za istinske razvojačene branitelje iz borbenih postrojbi.
Pripada nas puno toga čega se netko drugi dočepao a nije primirisao barut niti je proveo jedan jedini sekund na I crti bojišnice udaljen desetinama kilometara od supruge, djece i roditelja i naših najmilijih. A takvih imamo u svom bližem i daljnjem susjedstvu koji obaraju pogled kada nas sretnu a znaju tko smo i za koga smo se krvili sa pripadnicima specijalne i temeljne policije sve ove godine na graničnim prijelazima i ispred institucija zakonodavne i izvršne vlasti u FBiH. Paradoksalno je to što među njima ima mnogo onih koji su jako imućni a u vrijeme dok smo mi neki ratovali sukobljavajući se sa specijalcima na graničnim prijelazima od 2013.e do 2019.godine oni su češkali dupe svojih boljih polovica po moru ili planinama izrugujući se nama govoreći: “Ništa oni neće dobiti“. A prvi su nahrupili u urede obrana ili Službe za Branitelje općina i gradova u FBiH kada se ta tzv. “egzistencijalna novčana naknada ostvarila i počela dijeliti. “Ipak najgori od najgorih među njima znali su reći: “To nas pripada!“
Pripada nas pravo na besplatno liječenje, oslobađanje od plaćanja mnogih javnih usluga koje nam kao Damaklov mač svakodnevno vise nad glavama prijeteći nam ovrhama kako bi nam oduzeli i ono malo što imamo. Zapravo što nemamo.
Sve nas to pripada a po starom lošem običaju sukladno onoj Rojsovoj “ko je jamio, jamio“ nije ostalo ništa što nas pripada jer sve ono što je vrijedilo uzeo je netko drugi. Mnogi ratni dezerteri, uhljebi, podrumski pacovi, ratni profiteri, podguzne muhe, tajnice Generala u vrijeme rata, djelatnici ureda obrana, te formacijski kancelarijski miševi su sve uzeli i sve pokupovali što je nekome tko je to prije njih zaslužio pripadalo. Njima su se u tim nečasnim rabotama pridružili i oni koji su u vrijeme Domovinskog rata bili u Munchen ili dul-dung bojni.
Čak su oni koji nemaju nikakve sveze ni s tom smijurijom od „egzistencijalne novčane naknade“ istu uzeli prije onih jadnika iz borbenih postrojbi koji su je zaslužili. Zaslužio ju je i moj ratni kolega iz Mostara kojeg sam sreo danas na dan Svih Svetih, no on smatra kako „to nas pripada“ zaboravljajući pri tome kako bi i on i nekoliko desetina tisuća drugih tzv “razvojačenih branitelja“ u FBiH dobili mudo Marijanovo da nije bilo nekoliko entuzijasta, Don Quihota u braniteljskim redovima koji su jurišali više od sedam godina na vjetrenjače trpeći ismijavanja, poniženja, uvrede, degenek, laži, obmane i prevare od onih koji su im obećavali ispunjenje njihovih zasluženih i trajnih prava a tamo su ih izigrali i prevarili barem nekoliko tisuća puta.
No, kao utjeha tim entuzijastima u braniteljskim redovima od kojih treba izdvojiti Dragu Grbavca, Esudina Džafića, Salku Lužića, Kiru Ramića, dobre i drage pokojne Petra Ereša, Bokšu i Lončara, te pokojnog Ramu Bećirovića koji je pao kao kolateralna žrtva braniteljskih sukoba s policijom u Sarajevu, kao i svih onih istinskih razvojačenih Branitelja iz Ljubuškog, Gruda, Posušja i Širokog Brijega koji su u međuvremenu umrli na ovaj ili onaj način ne mogavši istrpjeti nepravdu koja im se sustavno nanosi od završetka Domovinskog rata, a kojih se na današnji dan Svih Svetih sa sjetom sjećamo, mi preživjeli dužni smo prihvatiti činjenicu kako su kotačić povijesti uvijek pokretali ljudi poput Don Quihota.
A oni koji su se dočepali nečijih tuđih plodova iz Domovinskog rata možemo samo citirati jednu znakovitu poruku, pitanje upućeno svima nama iz radio emisije Agape koju vodi i uređuje fra Mario Knezović u kojoj su prije nekoliko godina gostovali predstavnici tadašnje UZB ŽZH.
Jedan subrat fra Maria Knezovića je pri kraju te emisije u svojoj SMS poruci postavio jedno pitanje svima: “Može li se ispovjediti i pričestiti čovjek koji ima primanja iz rata a nije bio u ratu?“
Vlado Marušić / OTPOR.Media
