Tko može zaboraviti pahulje prvog snijega kojega pamtim. Brišući po prozoru smrznutu rosu, s radošću gledajući prema nebu otvaram prozor i čekam prve pahulje. Nije to tako baš ni davno bilo, ali nije bilo umjetnog snijega, nakićenih šoping centara kojima je samo cilj komercijala i zarada, a naše glave lude samo čekaju kad će svake nove godine izići nova kolekcija novih nakita, ukrasa, dekoracija… čega već nema.
Nema čari ljubavi, nema druženja jedni s drugima, nema smijeha, nema neprospavanih noći čekajući prvi snijeg. Dragi čovječe, gdje si to izgubio tim ustaljenim putem kojim koračaš? Što te to dovelo da sve kupuješ novcem? Gdje su tvoji korjenovi, i ne znaš kad si zadnji put bio na selu kod oca i majke, koji gledaju svakim danom u telefon što si im ga kupio kad će zazvoniti. U tom talogu tvoje brzine duša ti se gubi, gušiš i one prelijepe uspomene iz djetinjstva. Kome? Čemu? Udaljenost nekad štipa dušu, a ne, vi niste daleko, njenu ste uštinuli ostavivši je samu sada kada nikom više nije potrebna.
Dok je valjala dobra je bila
Tko može zaboraviti svoga djeda ili baku. Onih djedovih drhtavi tanki ručica koje su cijeli život bile na polju uzdržavajući ponosno i mukotrpno svoju obitelj. A baka, pomalo zaboravna ne sjeća se gdje je ostavila kruh da se hladi, a mi djeca skrivajući se i kradeći koji komad se potiho krijemo. Već je vrijeme ručka, baka zove nas djecu na ručak, trčeći kroz travu osjećam miris tek pokošene trave. Djed od rane zore je na polju, treba se pripremiti za zimu kravi hrana .”djede, djede ajmo kući na ručak baka zove” odzvanjaju mi riječi u sjećanjima. Polako djeco, ne trčite tako brzo past ćete, i padnemo ogrebemo koljeno, lakat, ali se ustajemo i ponovno trčimo.
Zaželim se draga bako tvoga lica, i godina što sam s tobom spavala i provela. Danas to draga bako izgleda sasvim drugačije. Uvijek si negdje pod suknjom skrivala koji dinar čekajući pravi trenutak da mi daš. Bože, koliko mi je srce bilo ispunjeno. Zaželim se tvoje sijede kose, voljela sam navečer sjesti iza tebe i satima starim češljom kosu ti češljati.
Zaželim se tvoga lica, oko očiju prelijepe bore koje govore svoje životne priče. Meni nije nikada tvoje lice izgledalo staro, to je lice moje bake. Zajedno smo išle u crkvu, za misu si čuvala kao zjenicu oka svoga “misnu odjeću”.
Stavljajuću večeru nedostaje mi dodati tvoj bako i djedov tanjur.
Koračajući pješke prema crkvi, često si znala me pitati jesi li sve ispravno obukla. U putu nam se do crkve pridruži još koja baka, i ja potiho iza njih slušam što pričaju.
To su lica mog djetinjstva, ta stara lica kojih više nema. Došle su nove generacije, one nose neke svoje izazove. Kažu “moderno doba”! Da, ali ne vidim više kako ljudi idu pješke na nedjeljnu misu, tek poneko, ne vidim zajedno dvije bake, nema ih više, kažu ovo su moderne bake. Ne vidim više sijede kose, bore na licu, drhtave ruke.
Kažu nije dobro danas izgledati “staro”.
To “staro” je ono što je moja duša zaželjela vidjeti, ne treba mi nikakav luksuz od noviteta, nahranite duše ovim kojima tragaju da naiđu na to nešto “staro”.
Najviše nadiru sjećanja u zimske duge sate i noći, tada gledam tvoj kutak, tvoju stolicu, tvoju ćemliju ispucale dlanove, srce i duša puna ljubavi i sreće. Takvu toplinu tko ima danas je sretan čovjek.
Zaželim se bako..
Zaželim se djede…
ZAŽELI SE ČOVJEK STARIH LICA,I MJESTA GDJE MU JE U DUŠI BIO SPOKOJ!
Žana Alpeza / OTPOR.Media
