Znanstvenicisu u prašini s meteora koji je prije devet godina eksplodirao iznad Čeljabinska u Rusiji otkrili dosad neviđene vrste kristala.
15. veljače 2013., svemirska stijena promjera 18 metara i teška 12.125 tona ušla je u Zemljinu atmosferu brzinom od oko 66.950 km/h. Srećom, nije pogodila ni jedno područje, već je eksplodirala na nekih dvadesetak kilometara iznad Čeljabinska; ostavljajući iza sebe prašinu sićušnih meteorita.
Radilo se o najvećoj eksploziji takve vrste nakon tunguske katastrofe 1908. godine. Eksplodirala je snagom 30 puta većom od atomske bombe u Hirošimi.
Nepoznata vrsta kristala
Na videosnimkama događaja vidi se kako meteor izgara u bljesku svjetlosti koji je nakratko bio sjajniji od Sunca, nakon čega je došlo do snažnog zvučnog udara koji je porazbijao stakla obližnjih kuća i oštetio zgrade.
Znanstvenici su u novom istraživanju analizirali meteoritsku prašinu, odnosne neke od sićušnih fragmenata koji su ostali nakon eksplozije. Naime, meteori prilikom izgaranja stvaraju malu količinu prašine. Ta sićušna zrnca se vrlo teško pronalaze jer su premala ili ih rasprši vjetar ili padnu u vodu.
Međutim, nakon eksplozije meteorida u Čeljabinsku, golemi oblak prašine lebdio je u atmosferi više od četiri dana prije nego što se na kraju spustio na površinu.
Stručnjaci su prilikom analize prašine pronašli do sada nepoznate vrste kristala. Jedna od tih sićušnih struktura se slučajno našla baš u samome središtu mikroskopskog preparata. Pitanje je bi li je znanstvenici uočili da se nalazila negdje drugdje.
Nakon daljnje analize elektronskim mikroskopima, znanstvenici su pronašli mnogo više ovih kristala i proveli detaljnija ispitivanja. Kristali su imali dva različita oblika; kvazi-sferične i šesterokutne, a oba su imala “jedinstvene morfološke osobitosti”, navode stručnjaci.
Za sada se ne zna kako su točno nastali
Daljnja analiza pomoću X-zraka otkrila je da su kristali napravljeni od slojeva grafita, oblika ugljika koji se obično koristi u olovkama, koji okružuju središnji nanoklaster u srcu kristala. Znanstvenici smatraju da su najvjerojatniji kandidati za ove nanoklastere: bakminsterfuleren (C60) ili poliheksaciklooktadekan (C18H12); molekula napravljena od ugljika i vodika.
Tim smatra da su kristali nastali u uvjetima visoke temperature i visokog tlaka do kojih je došlo prilikom izgaranja meteora, iako zapravo još uvijek nije jasan točan mehanizam iza njihove formacije.
Znanstvenici se nadaju da će u budućnosti pronaći uzorke meteoritske prašine iz drugih svemirskih stijena kako bi vidjeli jesu li ti kristali uobičajeni nusprodukt raspadanja meteora ili su jedinstveni za eksploziju u Čeljabinsku.
