Rade Marušić, fitoterapeut iz Mostara, nedavno je predstavio jubilarno, deseto prošireno izdanje svoje nadaleko poznate knjige “Ljekovitim biljem do zdravlja”, piše Večernji list BiH.
Knjiga je predstavljena na temeljima ranokršćanske crkve iz 4. stoljeća (spomenik nulte kategorije) u mostarskom naselju Cim. Rade Marušić jedan je od najpoznatijih travara i fitoterapeuta u Bosni i Hercegovini i susjednim zemljama. Kroz njegovu ordinaciju prošli su deseci tisuća ljudi iz cijeloga svijeta. Cijeli život posvetio je biljkama i liječenju ljudi. S Radom smo razgovarali u njegovu domu, u mostarskom naselju Bijeli brijeg. Na početku razgovora pitali smo ga za zdravlje, a ono je, hvala Bogu, dobro te smo mogli opušteno razgovarati o svemu pomalo.
-Prvo izdanje moje knjige “Ljekovitim biljem do zdravlja” izdano je još početkom osamdesetih. Prvih šest izdanja tiskano je u Zagrebu, a sedmo, osmo i deveto u Splitu. Promocija desetog izdanja moje knjige bila je lijepa, svi su ponijeli pozitivne dojmove. Knjiga se prodaje dobro, a zanimljiva je zbog dosta novih recepata, koji su prikazani uz definiranu dijagnozu bolesti.
Izliječenje moje majke
Od kada traje vaša ljubav prema travama i liječenju biljem?
-Još kao dijete sam zaljubljen u biljke i volim ih kao svoju majku, koja me mnogo voljela, pazila pa i kad bih što naopako učinio. Kao dijete sam volio sakriti se u duhan i jesti zemlju, ali majka je uvijek bila moja zaštita. Moja majka je od Čerkeza, kad se udala za oca, sadili su 2500 strukova duhana. (vrijeme Austro-Ugarske). Imala je velike glavobolje koje su joj otežavale život. Prvorođeno dijete joj je umrto (rajna Ljubica) kao i drugorođeno (rajni Ante). Majka je imala jake glavobolje, a kako smo bili vezani s dr. Škegrom otac Mirko, djed i baba su moju majku Janju odveli u Zagreb. Odveli su je na konju. Otac je majku držao na konju, a djed ga je vodio. Zanimljiv je to put bio. Prvo u Dubrovnik, a potom iz Dubrovnika brodom do Splita. I onda od Splita vlakom do Zagreba. Tako je i bilo, u Zagrebu u bolnici pokušali su sve kako bi joj pomogli i bila je u bolnici dan manje od mjesec dana, međutim, nisu imali nikakva lijeka za nju. Javili su brzojavom da se dođe u Dubrovnik po nju i tako su otac i djed ponovno na konja i otišli po nju u Dubrovnik te je doveli kući u Široki Brijeg, koji se tada zvao Lištica – kaže Rade i nastavlja:
-Djedu je to bilo strašno teško, i kad su napokon došli kući, rekao je: “Idemo Sadikoviću u Ljubuški. Ja ću voditi konja, a ti ćeš, Mirko, držati Janju”. I kad su došli Sadikoviću, on je odmah skočio, imao je fes na glavi, nije bio jako visok, ali bio je čvrst, uzeo ju je iz Mirkovih ruku, podigao je i potom spustio preda se i rekao: “Bit ćeš ti zdrava za mjesec dana”. Sadiković je naredio da se skuha kava, popila se kava i Sadiković, kad ju je pregledao, kaže: “Evo ovako, dobit ćeš dva mijeha. Jedan je od rakije i tu će ti biti čaj koji ćeš piti. Svaki dan oku i pol (litru i pol). A ovaj drugi mijeh, od vina, tu će biti drugo. Imaš ga dopola puna od trava nad kojima ćeš se pariti. Uzet ćeš pregršt tih trava na jedno šest oka vode, teća mora biti široka, nadnijet ćeš se nada to i onda ćeš stalno ušmrkivati iz nosa i pljuvati. Pokrit ćeš se dobro po glavi kad to budeš radila. Poslije toga parenja, koje traje dugo, oko pola sata, bit ćeš izmorena i onda ćeš uzeti suhi ručnik i dobro se posušiti”.
Majka je poslušala Sadikovića i radila točno kako je uputio. Nakon mjesec dana bila je druga osoba. Sposobna, zdrava… Nakon toga rodila je nas devetero djece, svi smo bili zdravi. Moja majka je ispričala nebrojeno mnogo puta o svom ozdravljenju, ja sam to pozorno slušao i upijao svaku riječ. Jako sam volio svoju majku. Kad bi išla u zubara, meni bi rekla: “Evo, dat ću ti ja moje oči da ne plačeš što ja idem”, ja sam uvijek uza nju bio, nisam se odvajao od nje. I eto, tako je to bilo, Sadiković je izliječio moju majku aja od djetinjstva osjećam ljubav prema ljekovitom bilju.
Bum zbog jednog teksta
Snažnije zanimanje za trave, započelo je već u trećem razredu, kaže Rade:
-Tu sam završio samo pola trećeg razreda, nisam četvrti. Tada su se već nastale ratne neprilike, počelo je bombardiranje, engleski su avioni tukli, Švabe su bile u Širokom Brijegu, prave SS trupe. Tu je bila i glavna bolnica za Balkan, tu su dopremali ranjenike. Slete na Trnsko polje i odatle ih prebacuju u bolnicu. Tamo su čak i neke naše žene radile, kuhale su, previjale… Tada sam dobio učitelja Matu Petrušića, on je bio atletičar, prvak stare Jugoslavije na vratilu. Njegova sestra udala se za partizanskog pukovnika, živjela je u Dubrovniku. Mate je vidio na meni da jako volim biologiju i zoologiju i preporučio me Zdenki Trenski, koja je iz Novog Sada došla u Lišticu i tu je dvije godine predavala biologiju i kemiju. Ona me također zavoljela i, kad sam završio malu maturu, krenuo sam dalje. Zanimalo me samo ljekovito bilje, u glavi mi je stalno bio Sadiković i to kako je pomogao mojoj majci. To je jako djelovalo na mene. 1952 godine sam otišao u Sarajevo i javio se u meteorologiju na Bjelave. Rekao sam im da bih želio voditi isključivo biološki sustav. Ali oni su me poslali u Mostar, gdje sam vodio isključivo agrometeorološke poslove – s neskrivenom nostalgijom govori Marušić.
Ispričao nam je i jednu zanimljivost zbog koje je imao neugodnosti.
-Kralja Petra liječio je pop Vaso Pelagić, koji nije bio liječnik, nego pop, a Josipa Broza Tita Milan Soldatović. Jednom prilikom Milan me malo “žicnuo” i rekao mi: “Smrt fašizmu”. A kad se kaže “smrt fašizmu”, onda trebate ustati i reći “Sloboda narodu”, a on onda kaže: “Na mjestu voljno”. I ja njemu kažem: “Nikad vam ovo neću zaboraviti”. On je bio toliko čudan, toliko je slušao partiju, a ja sam mu rekao ovako: “Liječnik pregleda čovjeka koji traži spasa od bolesti u koju je upao. Liječnik pregleda čovjeka i konstatira oboljenje. Liječnik daje nalog i napravi se lijek. Liječnik daje lijek. I danas je to u zakonu.”
On je pripremao Titu lijek i valjda se pobojao da tu ne bi nešto bilo i odmah rekao da će provjeriti tko mi je bio otac i što je radio u ratu. Odmah je OZNA provjerila u Mostaru tko je bio Mirko Marušić, što je radio u ratu itd… Međutim, Muja Ćiber, (s mojim ocem završio zanat i tri godine bili su zajedno u Banjoj Luci i Zenici) jednoga dana je u novinama vidio da se provjerava Mirka Marušića i šokirao se. A Muja Ćiber bio je u partizanima, vodio je i Džemu Bijedića i sve ostale. Odmah je uzeo telefon i nazvao: “Ovdje predsjednik Saveza boraca grada Mostara, što provjeravate za Mirka Marušića, to je moj prijatelj”… Naglo su oni ušutjeli. E, tako je mene Muja Ćiber spasio. On je bio pošten čovjek, divan. Moj otac je rano umro, a Muja Ćiber je redovito dolazio za Božić i Uskrs, posjećivao nas i donosio majci kavu, pitao je za zdravlje… – govori Rade.
U to vrijeme Rade je već travama pomagao oboljelima, radio je u garaži u sklopu Meteorološke stanice. Nekima je smetalo što ima uspjeha, ali nisu mogli ništa, ljudi su dolazili i tražili pomoć, svakim danom sve više. Radio je kao meteorolog u smjenama, a u slobodno vrijeme radio s ljekovitim biljem (u garaži).
-Moji pripravci su imali učinka, vrlo brzo se u cijeloj Jugoslaviji pročulo da liječim ljekovitim biljem. Mnoštvo ljudi se našlo u mojoj ulici, stanu i garaži…. Nisam imao vremena zapisivati recepte, a ja sam pregledavao i savjetovao ljude – kaže Rade.
-Pravi bum počeo je sredinom i potkraj sedamdesetih. A zaslugom objave o meni u zagrebačkom tjedniku “Vikend”. Jedan novinar iz Splita kojemu sam liječio sestru, došao je i snimio mene, Meteorološku, garažu… Kasnije su to prenijele i ostale novine, beogradske, sarajevske… Pojedinim kolegama bilo je i krivo, ali kad su shvatili da pomažem bolesnim, ljubomore više nije bilo. Ubrzo sam prestao s radom u Meteorološkoj stanici i potpuno se posvetio liječenju ljekovitim biljem.
U jednom danu 84 pacijenta
U to vrijeme nije bilo lako baviti se liječenjem biljem, mnogo je bilo zakonskih ograničenja, jer zakone baš i nisam poznavao. Država je sve oduzimala što ste zaradili iznad određene granice. Tako sam i ja mnogo sredstava izgubio, sve što sam uštedio za kuću, morao predati u općinsku banku. Ne znam što su oni napravili s tim novcem, to je na njihovu sramotu, ogorčen je Rade, ali ubrzo se razvedrava i nastavlja razgovor.
-No, dobro, stvari su išle svojim tokom i ja sam kasnije ipak sagradio kuću. A sagradio sam je iz inata svim zavidnim. Radio sam danonoćno, pisao i istraživao, putovao svijetom učio i širio znanje, a ovu kuću u kojoj sada sjedimo, snimio sam u Meksiku, u Acapulcu (polaroidom) a to je bila kuća Reze Pahlavija, koji je bio iranski kralj gotovo 40 godina.
Prisjećajući se nepreglednih gužvi sedamdesetih i osamdesetih pred njegovom kućom, Rade nam je rekao kako je rekordni dan u životu imao kada je primio 84 čovjeka.
-Sjećam se, taj dan je bio došao i Boris Tešija iz Zagreba, voditelj medicinskih emisija koji je cijenio liječenje biljem. Doveo je jednog potpukovnika i kad sam mu rekao da sam taj dan pregledao 84 čovjeka, nije mogao vjerovati. Ja sam bio takav kakav sam.
Pitali smo ga gdje je sve bio.
-Prvo, bio sam u Narodnoj Republici Kini, u Ürümqiju, u sjeverozapadnom dijelu Kine, 12 sati se putuje, išlo se iz Beograda preko Afganistana, a iz Ürümqija ima dva sata avionom do Pekinga. U Kinu sam išao isključivo zbog ljekovitog bilja i da učim o njihovoj kulturi liječenja biljem. Nisam išao u turizam, da posjetim Kineski zid ili nešto drugo. Kina je bila zatvorena i ja sam tamo išao kako bih se iz prve ruke upoznao s njihovom medicinom liječenja biljem. Mnogo kineskih kolega sam tamo sreo, onih koji se bave istim poslom kao i ja. Začudilo me kako su kulturni, srdačni, gostoljubivi i žele pomoći. Čak smo se i natjecali u dijagnosticiranju. Moram kazati da sam mnogo naučio u Kini. Kina nije samo sinonim za liječenje biljem, Kina je bog za tu vrstu medicine. Naučio sam mnoge kombinacije ljekovitog bilja koje su iznimno učinkovite u liječenju. Mnoge recepture. A sve bilje koje mi imamo ovdje, raste i u Kini – govori Rade Marušić.
Nakon što su završili posjet Kini, Milan Soldatović, vođa puta, predložio im je da idu u Australiju.
-Javili smo se u konzulat, predali sve informacije, ali vratili su nas. Nisu nam dali da uđemo u Australiju, iz Singapura su nas vratili, i to nas je vratio osobno predsjednik te države, kojega su kasnije, navodno, pojele ribe. Ne znam što je bilo, nestao je bio i navodno su ga pojele ribe. On i njegov ministar poljoprivrede su rekli da kod nas može biti nekih biljaka, sjemena, koje možemo prenijeti u njihovu zemlju te nam stoga nisu dopustili ulazak. I tako smo se vratili u Dubrovnik. Međutim, ni tu nevoljama nije bio kraj. Pri povratku, negdje na pola puta, u prtljažniku Boeinga 747 pojavio se dim. Nešto nije bilo u redu. I sletjeli smo na najbliži aerodrom, u Dubai. Aerodrom je bio sav u staklu. I gledamo mi iz aviona kako dolaze tri velika Marmona, auti koji pjenom gase požar. Sa strane su se otvorila vrata i mi smo izbačeni iz aviona preko zračnog tobogana, a Marmoni su cijeli avion poprskali pjenom za gašenje požara. Ondje smo ostali 24 sata i potom drugim letom otputovali u Dubrovnik – prepričava nam Rade.
Kaže nam da je žarka želja svih bila da obiđu i Latinsku Ameriku, pogotovo Meksiko, Kubu i Nikaragvu. Rade kaže da tamo nema mnogo narodnih liječnika, ali da odlično poznaju liječenje ljekovitim biljem. Ima, kaže, dosta i našeg svijeta.
-Milan Soldatović nije mogao ići pa je mene zamolio da budem vođa puta. Bili smo, dakle, u Meksiku, Kubi i Nikaragvi. U Latinskoj Americi bilje se kuha slično kao i kod nas. Ne jedu zrelu rajčicu, nego zelenu, onakvu kakvu mi kiselimo. U jednom trenutku, jedan iz naše ekipe ugledao je prijatelja iz Mostara, s njim je radio zajedno u “Sokolu”. Od njega smo saznali da se jede zelena rajčica. Onaj iz “Sokola” rekao je da ih kupi i drži u ormaru dok ne pocrvene pa ih onda jede.
Ali, kad su u pitanju fitoterapeuti, iskustva su prelijepa. Također su i s njima razmijenjena iskustva u liječenju biljem, ali je i naučeno mnogo o njihovoj tradiciji i narodnoj medicini. Pri prvom susretu domaćini su ih počastili vodom iz agave, koja je ljekovita, a ima okus, kako Rade kaže, mješavine dunje i šljive.
Kada usporedi narodnu medicinu Kine i Latinske Amerike, Rade kaže da su kineske recepture bolje i sigurnije, ali i da su one iz Latinske Amerike jako kvalitetne.
Cijeli svijet je povezan, sve se dobije na brzinu. Ljudi preko interneta sami traže lijek za ono što ih muči. Koliko je to opasno?
-Dobro pitanje. Ljudi se nikad ne bi smjeli sami liječiti, nego uvijek i isključivo pitati za savjet liječnika. Ja se divim liječnicima jer oni imaju mnogo posla, rade jako težak posao. I naravno da liječnike treba slušati i držati se njihovih savjeta. Preventiva je jako važna, sve se može izliječiti ako se krene na vrijeme.
Zbog kojih su se bolesti ljudi vama javljali prije, a zbog kojih se javljaju sada?
-Nije velika razlika. Prije nije bilo COVID-a, ali većinom su iste bolesti.
Dajete li savjete i telefonski?
-Nikada, a i neću. Jedino ako se radi o nekom poznaniku za kojega znam što ga muči ili od čega boluje, inače ne. To je neodgovorno. Ja lijepo ljudima kažem da dođu da ih vidim i pregledam, da ponesu nalaze i sve ostalo. Fitomedicina i klasična medicina se upotpunjuju.
Odakle nabavljate bilje?
-U početku je bilo ovako: odlučio sam narod poučiti o ljekovitom bilju. Pa ću imati ja ljekovitog bilja, narod će znati o ljekovitom bilju i znat će sebe liječiti ljekovitim biljem. Naravno, one osnovne stvari. Tako da je svake nedjelje u 8 sati bio zbor pred Meteorološkom stanicom. Rekao sam im da ponesu litru vode za piće i ceker za trave, da će naučiti raspoznati sedam ljekovitih biljaka i koje. Bile su otkupne stanice gdje smo to bilje nosili. Prvo smo išli u Iliće, 30-ak ljudi bi došlo i brali smo na desnoj strani Žovnice. Iduće nedjelje u drugi dio, sve do Rudnika. Tada su na tom prostoru bile samo bašče i vinogradi. I tako je to počelo. Kasnije smo išli i na Rašku goru, u Bijelo polje i dalje… Sada kupujem bilje, ali od ljudi koji imaju izuzetno znanje o ljekovitom bilju. Moram naglasiti i to da je bilje jako poskupjelo.
Ne želim govoriti o imenima
Je li moguće da postavite dijagnozu kada vidite čovjeka?
-Da, kada ga pregledam. Tada, naravno, mogu postaviti dijagnozu. Ali neka posebna oboljenja, na primjer teškog bubrežnog bolesnika, mogu prepoznati i na pet metara i znati o čemu se radi. Tako je i kod nekih drugih bolesti. Već pri samom izrazu lica mogu posumnjati o čemu se radi, ali čim se približim čovjeku sve mi je jasno. Kinezi su u tome izuzetno dobri, oni prema izgledu očiju mogu čovjeku postaviti dijagnozu. A i inače se može prepoznati bolesna čovjeka, ubijena čovjeka, stiješnjena čovjeka, teškog nervnog bolesnika…
Koji je vaš najkompliciraniji, najteži slučaj koji ste uspjeli izliječiti?
-Bilo je mnogo toga. Ali jedna gospođa Mimi, vlasnica medicinskog fakulteta u Bologni, bila je jedan od težih slučajeva. Doveli su je meni u kolicima, točnije dovela ju je gospođa Vlada koja radi na Kvarneru, na recepciji hotela, koju sam također liječio. Vlada joj je predložila da se pokuša liječiti kod mene, ona je pristala i zajedno su došle. Kad sam je pregledao, vidio sam da mogu pomoći, nervni sustav joj je bio zatajio, zamro, nije funkcionirao i nije se mogla pokrenuti. Slična dijagnoza bila je kod moje punice. Nakon što sam prikupio sve što mi je potrebno kako bih joj pomogao, a to je trajalo tri-četiri mjeseca, otišao sam u Bolognu. Sa mnom je išao moj badžanak Vilko koji odlično govori talijanski, i kad smo došli lijepo su nas primili, ja sam joj dao sve što je potrebno, uputio je kako da koristi tu terapiju i odmah se vratio u Mostar. Nakon mjesec i pol zvali su me i rekli mi da je prohodala, da se digla na noge. Otišao sam ponovno u Bolognu da je vidim i pregledam je li sve u redu, a ona me dočekala, izgrlila i izljubila. I ona i njezin suprug Augusto. U znak zahvalnosti odveli su me u Španjolsku, na Palma de Mallorcu.
Rade se s gorčinom sjeća glasina koje su jedno vrijeme kružile, da je odbio liječiti Tita. On kaže da je to bilo ovako:
-Moj sin Mirko bio je u vojsci u Šentilju, u Sloveniji. Zvao sam urednika časopisa “Vikend i zdravlje” Milenka Srdića i rekao mu da mi organizira da održim predavanje u Zagrebu. Zamolio sam ga također da mi osigura prenoćište. On me dočekao, održao sam predavanje, bila je puna dvorana, ljudi su bili oduševljeni, moja supruga dobila je toliko cvijeća koliko u životu nije vidjela, osim možda na našem zlatnom piru. Kad smo bili blizu Ljubljane, Milenko mi kaže: “Rade, bi li mogao ikako pomoći Starom? Tita su zvali Stari. Ja sam rekao da ne mogu ništa, uopće. On je bio na hemodijalizi, prikovan, odrezana mu je bila noga i ja čajevima nisam mogao ništa. On je rekao u redu. Ali, to nije bio kraj…
Poslije ovoga rata, negdje 1997. ili 1998., pročitao sam da je Rade Marušić odbio liječiti Tita. Nekako sam došao do telefonskog broja novinara koji je to napisao, nazvao sam ga odmah i pitao zašto je to napisao, a on mi je rekao da je to istina. Rekao sam mu da nisam odbio, nego da bi bila iluzija liječiti ga u onom stanju čajevima. Nikoga nisam odbio tko god mi je došao! Stid te i sram bilo, tužit ću te, rekao sam mu. A on meni: “Pokušajte ako hoćete, ali više ćete platiti odvjetnika nego što ćete možda od mene dobiti”. I tada sam shvatio da nema smisla išta dokazivati takvom čovjeku.
Poznate osobe koje su mu se obraćale za pomoć, Rade ne želi isticati, saznali smo samo, i to slučajno, da je skladatelj i tekstopisac Ranko Boban Radi dovodio Seida Memića Vajtu, da je bivši rektor Vlado Majstorović u mladosti jako volio bilje i zbog toga često posjećivao Radu. U nastojanju da pokušamo saznati za još poneku javnu osobu koja je dolazila Radi po lijek, on nije bio spreman o tome govoriti. Smatra da je to osobna stvar, tajna koju on čuva. Poštujemo to, a Radi jedino možemo poželjeti dobro zdravlje i dug život.
Na koncu razgovora Rade je istaknuo kako bi svatko trebao imati njegovu knjigu “Ljekovitim biljem do zdravlja”. Posljednje izdanje knjige je zaista na najbolji mogući način povezuje recepturu i dijagnozu. Želja mu je da i onda kad ne bude među živima, ljudi koriste njegove recepte, kako bi svaki čovjek mogao preventivno brinuti o svom zdravlju, živjeti dugo u dobroj formi, zadovoljan i sretan.
Braco Selimović / Vecernji.ba
