Umro je Miroslav Ćiro Blažević. Legendarni nogometni trener i bivši izbornik hrvatske reprezentacije preminuo je u 88. godini nakon duge borbe s rakom. Umro je jutros u bolnici u Zajčevoj nakon što mu se sinoć stanje pogoršalo. Sutra je trebao proslaviti 88. rođendan.
Prvi put dijagnosticiran mu je karcinom prostate 2011. godine, no Blažević se othrvao opakoj bolesti. Godinu dana nakon toga operiran je i zbog melanoma u početnoj fazi. U rujnu 2019. teška se bolest još jednom vratila, a nažalost ovoga puta Ćiro nije izašao kao pobjednik.
Jedno od posljednjih javnih pojavljivanja Blažević je imao sredinom prosinca prošle godine kada je u Zagrebu dobio nagradu “Vladimir Beara” za doprinos razvoju sportske kulture i društvene tolerancije.
“Okupili ste se u velikom broju i ukazali ste mi veliku čast. Ali, ovo je moje posljednje obraćanje javnosti na jednom javnom skupu. Gotovo je. Nema više. Adio Ćiro. Brojim zadnje dane, svjestan sam toga”, rekao je tada Ćiro.
“Tako sam bolestan, tako mi je teško. Ova jebena bolest me cijelog zaokupirala. Mučim se, patim se. Imam velike bolove, tako, eto…”, rekao je Ćiro prije tri dana o bolesti. “Noge me ne drže više od silne vode, idem na infuziju. Situacija je teška, da budem iskren. Vrlo, vrlo teška. Rak mi je otišao na sve kosti i na najgore i najopasnije mjesto – jetru. I uništava sve polako i sigurno”, dodao je.
Kandidirao se za predsjednika, dobio 0.8 posto glasova
Ćiro Blažević kandidirao se za predsjednika Hrvatske 2005. godine kao neovisni kandidat. Završio je deveti s 0.8 posto glasova, odnosno 17.847 glasova. Pobjednik je, podsjetimo, bio Stjepan Mesić, a druga je bila Jadranka Kosor.
Blažević je za kampanju potrošio 200.000 eura, zbog čega je, kako je kazao “bio jako žalostan”. “Puno je to novca, iako si ja utvaram da sam bogat čovjek”, govorio je tada.
Govorio je tada da je vodio atipičnu kampanju, uz minimalne troškove, te da stoga može posvjedočiti da su dvoje favorita u svojim kampanjama potrošili znatno više nego što prikazuju. Govorio je i da je odustao od izbornih plakata, te da je 100.000 kuna, koliko je isprva planirao potrošiti u tu svrhu, preusmjerio onima kojima je taj novac najpotrebniji.
2016. godine na parlamentarnim izborima bio je kandidat liste kandidata “Koalicije za premijera”, koju je predvodio pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, za dijasporu. Bio je nositelj liste, a osvojio je svega 259 glasova.
Nogomet igrao do 31. godine. Trenerski uzlet počinje 1979.
Miroslav Ćiro Blažević rođen je 9. veljače 1935. godine u Travniku u kojemu je i započeo, kako je sam uvijek govorio, skromnu igračku karijeru. Rođen je kao osmo, najmlađe dijete Katarine Blažević (rođene Matovinović) i Mate Blaževića. Njihovo prvo dvoje djece, Ivica i Marica, o kojima roditelji ostaloj djeci nisu puno govorili, umrlo je u dobi od nekoliko mjeseci od španjolske gripe, a Miroslav je imao i sestre Jelenu i Dragicu, braću Antu i Joška, a starija sestra Jozefina živi u Zagrebu.
Nogomet je Ćiro igrao do 31. godine, kad je u švicarskom Moutieru odlučio postati trener. Ostao je u Švicarskoj te je vodio Vevey i Sion, da bi 1979. godine preuzeo švicarsku reprezentaciju. Njegov pravi trenerski uzlet počeo je 1979. godine kad je došao u Rijeku. Iako je prvenstvo završio na skromnom 10. mjestu, Ćiro je Rijeku odveo do četvrtfinala Kupa kupova u kojem je izgubio od Juventusa. Na kraju sezone došao je u Dinamo i tada je krenula legenda o Ćiri, bijelom šalu i 1982. godini.
Dinamu donio naslov nakon 24 godine čekanja
Nakon petog mjesta u prvoj sezoni na klupi, Ćiro je 1982. godine Dinamu donio naslov prvaka Jugoslavije nakon 24 godine čekanja i zauvijek postao Dinamova legenda. Cerin, Deverić, Mlinarić, Zajec, Vlak i ostali igrali su fantastičan nogomet koji je na Maksimir privlačio u prosjeku 30.000 gledatelja.
Dinamo je titulu potvrdio pobjedom protiv Željezničara 2:0 četiri kola prije kraja, ali slavlje u gradu nije prestajalo danima i tjednima. Arhitekt tog velikog uspjeha bio je Ćiro koji je s bijelim šalom oko vrata gazio sve pred sobom.
“To je bilo nešto perfektno i bez konkurencije najveći uspjeh moje karijere. Svaka čast bronci u Francuskoj, ali meni je Dinamova 1982. godina kruna svega što sam napravio kao trener”, rekao je Ćiro na svoj 82. rođendan.
Legendarni trener tu nije stao pa je s Dinamom sljedeće sezone osvojio jugoslavenski kup i na kraju sezone je prvi put otišao iz Dinama. Otišao je u Grasshopper s kojim je osvojio naslov prvaka Švicarske, a srca navijača ponovno je osvojio 1985. godine kad je Prištinu odveo do prve jugoslavenske lige.
Povratak u Dinamo
Iste godine vratio se u Dinamo s kojim nije ostvario zapažene rezultate. Proglašenje hrvatske nezavisnosti dočekao je u Nantesu u kojemu je bio do 1991. i nakon godine dana u PAOK-u 1992. se vratio u Dinamo, odnosno tadašnju Croatiju.
Kao veliki štovatelj predsjednika Franje Tuđmana te istaknuti član HDZ-a, Ćiro nije mogao odbiti Tuđmanov poziv da se vrati u Hrvatsku i s Croatijom je 1993. godine osvojio prvenstvo Hrvatske, a 1994. godine Kup. No, na kraju te sezone Ćiro je ponovno, treći put, otišao iz Dinama jer je dobio najveći zadatak – voditi hrvatsku reprezentaciju.
Ćiro je krenuo u kvalifikacije za Europsko prvenstvo i senzacionalno, ispred moćne Italije (uz pomoć Tomislava Ivića), osvojio prvo mjesto u skupini i izravno se plasirao na Europsko prvenstvo u Engleskoj u kojem je Hrvatska igrala sjajno. Skupinu s Turskom, Danskom (branitelj naslova) i Portugalom prošla je sa šest bodova, da bi u četvrtfinalu izgubila od Njemačke 2:1 uz veliku pomoć suca Leifa Sundella.
Najbolje je tek dolazilo
Ćiro je tad već uživao ogroman ugled kako u Hrvatskoj tako i u Europi, ali najbolje je tek dolazilo. Nakon dramatičnih kvalifikacija i svakakvih rezultata, Hrvatska se plasirala na SP u Francuskoj na kojem je došla do senzacionalnog trećeg mjesta. Ćirina momčad vodila je u polufinalu protiv Francuske 1:0, ali je izgubila s dva gola Liliana Thurama kojemu su to bili jedini golovi u karijeri za reprezentaciju.
U toliko puta opjevanoj utakmici protiv Francuza Ćiro se jako zamjerio navijačima jer je Roberta Prosinečkog u igru uveo tek u 90. minuti. “Bez njega ne bismo bili treći na svijetu. On mi je zamjerio tretman u susretu s Francuskom, ali ja sam ga svjesno, iz taktičkih razloga ostavio na klupi. I ne mislim da sam pogriješio”, rekao je Ćiro prije par godina.
Robert Prosinečki ga je direktno i indirektno pratio kroz čitavu karijeru. Mnogi navijači zamjerali su mu da je upravo on potjerao tada 18-godišnjeg Prosinečkog u Crvenu zvezdu. Ćiro je čak i rekao da će pojesti trenersku diplomu ako on ikada postane igrač, iako je godinama kasnije rekao da je to učinio da ga motivira da bude bolji.
Francuska je bila zenit njegove karijere
Francuska je bila zenit Ćirine trenerske karijere i nakon toga više nije ostvario zapaženije uspjehe. U kvalifikacijama za Euro 2000. godine u zadnjem kolu je na Maksimiru morao pobijediti Srbiju za mjesto u dodatnim kvalifikacijama, ali je Hrvatska odigrala 2:2 i ispala. Došla je i smjena generacija i kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Japanu i Koreji. Hrvatska je loše krenula i nakon remija sa Škotima u Maksimiru Ćiro je podnio ostavku.
U šest godina na klupi Ćiro je Hrvatsku vodio 73 puta te je upisao 36 pobjeda, 22 remija i 15 poraza.
Još jedan povratak u Dinamo i sukob s Mamićem
Godine 2001. otišao je u Iran koji nije uspio odvesti na Svjetsko prvenstvo u Japan i Koreju. Nakon toga je Osijek spasio od ispadanja iz lige da bi se 2002. godine četvrti put vratio u Dinamo s kojim je osvojio naslov prvaka. No, na kraju sezone posvađao se sa Zdravkom Mamićem koji ga je potjerao iz kluba.
Od Ćire je javno tražio 200.000 eura koliko mu je isplaćeno prije nego što je otišao u Muru, a Mamić je prijetio da će taj novac vratiti milom ili silom.
“Pri svijesti Blaževiću poručujem, neka čuju policija i javnost: po cijenu života ili smrti taj moj novac bit će opet! Trudit ću se da na kraju da ne bude mrtav ni Blažević ni Mamić, no ako netko mora poginuti, poginut će!” prijetio je Mamić.
Epizoda u Hajduku
Nakon Mure i Varteksa, Blažević je 2005. godine došao u Hajduk koji se tad spremao za kvalifikacije za Ligu prvaka. Prije ždrijeba Ćiro je rekao da mu daju “taj Liverpool”, ali kuglice su ga spojile s Debrecenom protiv kojega je Hajduk doživio jednu od najvećih sramota u svojoj povijesti. Mađari su u prvoj utakmici slavili 3:0, na Poljudu čak 5:0 i to je bio poraz od kojeg se Ćiro nije mogao spasiti te je 18. rujna, nakon niza loših rezultata, podnio ostavku.
Ćiro je 2007. bio treći u HNL-u sa Zagrebom u kojemu je afirmirao Marija Mandžukića kojeg je prozvao đilkošem. “Ma, tako sam ga nazvao od milja. On je đilkoš, lola, u pozitivnom smislu. On je specifičan igrač i neka se ne ljuti na mene”, govorio je tad Ćiro.
Ujedinio reprezentaciju Bosne i Hercegovine
Do kraja bogate trenerske karijere Ćiro će voditi još šest klubova, ali najveći trag ostavio je kao izbornik Bosne i Hercegovine. Iako ga dio javnosti nije dočekao s odobrenjem, Ćiro je na svoj način ujedinio reprezentaciju BiH te ubrzo zaslužio podršku čitave zemlje koja je ponovno disala sa svojom reprezentacijom. Savršeno se uklopio u novu sredinu i zamalo je Bosnu i Hercegovinu odveo na Svjetsko prvenstvo 2010. godine. Ušao je u dodatne kvalifikacije u kojima je izgubio od jakog Portugala ukupnim rezultatom 2:0.
Nakon odlaska iz BiH, Ćiro je otišao u Kinu pa u Iran da bi se 2012. vratio u NK Zagreb s kojim je ispao iz lige. U siječnju 2014. otišao je u Slobodu iz Tuzle koju je senzacionalno vratio u Premier ligu BiH. Nakon završetka sezone preuzeo je NK Zadar u kojemu je u siječnju 2015. završio trenersku karijeru.
ĆIRINA KARIJERA UKRATKO
Igračka karijera: Bratstvo Travnik, Dinamo, Lokomotiva, Sarajevo, Rijeka, Sion, Moutier
Trenerska karijera: Vevey, Sion, Švicarska, Lausanne-Sport, Rijeka, Dinamo Zagreb, Grasshopper, Priština, Dinamo Zagreb, Nantes, PAOK, Croatia Zagreb, Hrvatska, Iran, Osijek, Dinamo Zagreb, Mura, Varteks, Hajduk, Neuchatel Xamax, Zagreb, Bosna i Hercegovina, Shanghai Shenhua, Kina U-23, Mes Kerman, Zagreb, Sloboda Tuzla, Zadar
Trofeji: Sion, Švicarski kup – 1974.
Dinamo
Prvenstvo Jugoslavije – 1982.
Jugoslavenski kup – 1983.
Prva HNL: 1993., 2003.
Hrvatski kup: 1994.
Hrvatski Superkup: 2002.
Grasshopper
Švicarsko prvenstvo: 1984.
Hajduk
Hrvatski Superkup: 2005.
Hrvatska reprezentacija:
3. mjesto na SP-u 1998.
