Pred mrak u kutku sobička pali fenjer i svijeću, da se u starom šporetu ne izgasi vatra. Polako umorne istrošene noge, pognutih leđa, drhtavim rukama približava se šporetu da stavi još koje drvo dok noć nije počela.
PIŠE; Žana Alpeza / OTPOR.Media
Sjedajući na stari krevet koji po odavno već škripi, još je pred njom jedna duga zimska hladna noć. Duboko u selu, puteljak zarastao do kuće, svaki zvuk neke divlje životinje koja hoda odzvanja u planinama.
Pored nje sjedi vjerni pas, kojega je Bog poslao da joj olakša samoću.
U dugim zimskim noćima priča mu o njenoj mladosti, ljepoti, i punoj kući ljudi. Pas je sa onim tužnim velikim očima gleda ni treptaja od njega, dok mu ona priča. Znaš kaže “bilo nas je puna kuća, spavali smo jedno pored drugoga, imali smo blago u stajama, sa pjesmom se išlo pjevati na njivu ,ljeti bi skupljali za naše blago sijeno koje smo na leđima nosili u staju, zima kad bi došla svi bi se skupili oko ognjišta slušajući priče najstarijeg u kući, mi smo žene uvijek imale posla plele, tkale, kuhale” …e dragi moj Čuperak, zovem te tako jer kad sam te vidjela prvi dan u cik zore ispred vrata, imao si na vrhu glave čuperak, i jedva sam ti te okice vidjela. Ali, samo dragi Bog te poslao da mi olakšaš ove zadnje dane.
Ustade se starica drhtavih ruku, ode do starog škripećeg kredenca da nešto napravi za sebe i Čuperka za pojesti. Ona nastavila njemu pričati o sretnim danima, i uzima tavu stavljajući je na šporet stavljajući iz tegle masti, stavit će slanine da ona i Čuperak pojedu. U susjednoj sobici noseći fenjer u ruci iz kutka uzima iz sandučića sačuvane orahe i suhe smokve koje čuva za Božić. Stavljajući na stari stol sa dvije stolice koje su popravljane bezbroj puta, poziva Čuperka da jede s njom. Prije jela se pomoli Bogu ,zahvali mu se na hrani i da je čuva sa njenim poslanim anđelom.
Uzevši u ruku žlicu, odjednom vjetar otvori prozor koji je na kraju ima razbijeno staklo, pa zavijajući vjetar prepade staricu i Čuperka. Ustala se, uzela iz kredenca stari papir, te sa njim začepi rupu na prozoru. Jedi, jedi “kaže ona Čuperku” milujući ga po glavi govoreći mu da se ne boji ,da je to samo vjetar.
“sutra ću te odvesti do jednog potoka” gleda u Čuperka govoreći mu kako se kad je bila dijete igrala sa svojim vršnjacima, sa braćom ,i sestrama. Znali smo svaki dan ljeti dolaziti, i ostati do noći gledajući u nebo da gledamo zvijezde. Svatko je odabirao svoju zvijezdu. Tako ćeš ti sa mnom sutra otići ako Bog da da bude sunca, i ne bude vjetra. Vidjet ćeš još tamo stoji klanac gdje smo sjedili. Dragi moj, i ti ćeš gledati u nebo, i odabrati svoju zvijezdu. Nosit ćeš je u srcu, u svom sjećanju. Ja polako odlazim sa ovog mog putovanja na zemlji, ti ćeš ostati, i morat ćeš naći nove dobre ljude da ti i oni pričaju priče po noći.
Čuperku je iz oka kanula suza kao da je razumio svaku njenu riječ.
Sad idemo spavati, hladna, je i duga noć!
Prije spavanja se po obočaju pomolila Bogu, zahvalila za još jedan dan, i znala je osjećala je da joj se bliži kraj njenog putovanja ovdje na zemlji. Molivši Boga zamoli ga da se pobrine za Čuperka kada ona ode.
Kroz prozor jutro se počinje rađati, zrake sunca su lagano ulazile kroz prozor u kuću. Baš kao da joj je Bog uslišio molitvu, pa je taj dan poslao sunce. Bog je čuo moju molitvu ,ići ćemo kad još malo zatopli do potoka što sam ti sinoć pričala…..govori starica Čuperku. Prošlo je podne i oni su zajedno pošli do potoka ,i klanca. Uzela je stari štap, polako iznemogle noge su koračale korak po korak, Čuperak je sav sretan cijelim putem mahao repom, sretan što se ispunilo obećanje. Stigavši do potoka, umorna starica sjede na klanac,…uh moje noge polako me izdajete. Pogledaj tog potočića, i dalje je prelijep i čist kao nekada. Hvala ti Bože, što sam ga još jedanput vidjela, drhtavim glasom jedva progovara od sreće. Sjedili su puno vremena na klancu, polako se večer spuštala, znala je da moraju krenuti ,jer ove noge jedva mogu i po danu, a kamoli po noći. Noć je bila vedra, puna zvijezda. Pogledaj, gledaj Čuperak…odaberi sebi jednu zvijezdu, svaki put kad pogledaš u nebo ,neka te sjeti na mene. Čuperak je podignuo glavu gledajući u vedro nebo puno zvijezda. Polako su krenuli ka kući, sa upaljenim fenjerom u ruci.
Pričala je je još malo do kuće, I svako malo se odmarala, jedva je stigla. Noge je izdaju, osjeća ogroman pritisak u grudima. Naložit ću nam vatru, dragi moj slaba sam hladna će biti noć, moramo se ugrijati. Čuperak je zaspao pored špareta, umoran i ujedno sretan jer je cijeli dan trčkarao. E, dragi moj, kada odem nemoj ostati ovdje, pobrinut će se Bog za tebe.
Otiđi ponekad sa novim gazdom do potočića, pogledaj u nebo ,i zvijezde uvijek ću biti u tvom srcu, i znat ćeš da ćemo jednog dana ponovno biti zajedno, pa ću sa ovim drhtavim rukama, ti opet u dugim zimskim noćima pričati naše priče.
Jutro je svanulo, i taj dan zrake sunca su prodrle kroz prozor pozivajući na novi dan. Čuperak je počeo lajati, budeći staricu koja je otišla sa ovog putovanja na zemlji.
Otišao je do potočića,čekajući noć da gleda u zvijezde.One će mu pokazati put da će ponovno jedanput biti skupa.
Žana Alpeza / OTPOR.Media
