Uskrs je najveća kršćanska svetkovina. Svetkovina nade u kojoj kršćani iz cijelog svijeta traže utočište i uporište u ovom umornom i od svih obzira ispražnjenom svijetu, svijetu prepunom zapreka, zabluda, iluzija, u koje ih uvode bešćutne političke elite, MS mediji u rukama slugu sotone koji slave relativizam, konzumerizam, hedonizam svih vrsta u kojima se utapaju mnogi, te zaboravljaju istinski smisao Uskrsa.
Poruke koje dolaze s oltara su ponekad obojene u ružičaste tonove nade, a ponekad su one u olovno – sivim bojama, te ih vjernici tumače svatko na svoj način. Neki te riječi odobravaju a neki im nalaze zamjerke jer nisu oštre, britke, upućene na prave adrese, koje zaobilaze u širokom luku, ponekad su one tek parabole, simbolika, a istinsko Evanđelje je Riječ Božja, ili u prijevodu Istina iznad koje nema druge istine, a propovjednici ili sluge Božje su najpozvaniji propovijedati tu istinu koja ušutkana u ovom relativiziranom svijetu čeka kao zatvorenik iz samice ugledati svijetlo dana.
A ta istina vapi, žudi za svijetlom dana kako bi u svom punom sjaju zablistala poput skupocjenih luksuznih automobila s reg. oznakama EU koji zakrče prostore ispred naših crkvi za sve blagdane pa i ove Uskršnje dajući neopisivu živost našim ulicama koje nakon svih tih blagdana ostaju prazne i puste, osim nekog svima poznatog vozila JP i JU koje odlazi u naplatu telekomunikacijskih usluga od onih koji drže upaljenu svijeću u napuštenim domovima naše prelijepe Hercegovine, a takvih je sve manje jer su u mnogim svijeće davno ugašene.
Ona i ovaj put govori: “Opet je došlo to tužno jutro kad odoše svi. Sve moje kćerke i sinovi a njih je 5 tamo gdje im nije dom već nužda. Kad bi još otišla ova moja šesta udana od mene kojih 15 km od naše kuće mogu me slobodno zatrpati u grob jer njenim odlaskom bi i ja otišla s ovog svijeta.
Gadi mi se ući u kuću koja je prije nekoliko godina disala punim plućima prepuna dječjeg smijeha, igre, svađe, prepunog stola tanjura, ponekog razbijenog, prijekornih i molećivih pogleda: nisam kriva, mama nemoj mene, njihovih očiju koje me žive kao i sada gledaju s druge strane stola, koje me čupaju svojim ručicama dok im pečem uštipke ili stavljam vrele pečene krumpire nakon njihovog dolaska iz škole, dođe mi da se krivim i jaučem ko ubodenik jer mi je stol prazan, jer mi je duša gladna, jer mi je srce prepolovljeno, zbog čega plačem, proklinjem vlast HDZ BiH, Čovića i sve one za koje u trenutku pomislim kako su krivi što su me od njih rastavili, što mi nisu nikoga od njih ostavili da sa mnom gladuje i tuguje ali samo da bude sa mnom i sa starom bakom koja ne prestaje plakati nakon zadnjeg odlaska jednog od njih.
Što će mi kuća kad u njoj nema nikoga?
Nema mi čak ni supruga koji je prije vas otišao vani jer je profesionalni vozač. Zvao me je netom nakon što si mi ti zadnja otišla busom kao da je znao stanje moje duše, stanje nepravde koja me prepolovila premda ne prvi put, i gdje sam morala odglumiti smirenost i pribranost premda su mi suze kao rijeka tekle niz obraze, ali ga premda udaljenog stotinama kilometara od mene nisam mogla prevariti jer mi je rekao: Šuti, šuti, šuti, a znala sam, Bože sve sam znala, o stanju njegove duše.
Molim te sine, kad se budeš vozila magistralom zvrcni me, nećemo razgovarati jer ne mogu, ne umijem više naći prave riječi, a i sama znaš kako ja ne umijem zašutjeti nikada, ta to si mi stoput rekla, ali će mi to biti znak kako upravo prolaziš u daljini tom magistralom, koju mogu pratiti pogledom jer je lijepo vrijeme, mogu uočiti tvoj bus, pa sve i da ga ne uočim znat ču kako upravo u tom trenutku u daljini prolaziš pored naše kuće, da ti majka da zadnji blagoslov kuda ideš.
Da ti baka da svoj blagoslov premda već napola slijepa i gluha ali svjesna kako sada negdje putuješ, dok drži krunicu u svojim smežuranim rukama. Krunicu koju moli za sve vas djeco moja, sinovi moji.
Neću zadugo ulaziti u našu kuću jer me strah, jer ne mogu, dok se ne vratim iz mrtvih među koje ste me ti, tvoje sestre i braća svakim vašim odlaskom pa i ovim smjestili.
Kćeri moja zadnja, ali uvijek i zauvijek prva, jer si prva svijet od svih njih i ugledala, nemoj plakati u tom busu koji mi te odnosi, u tom busu zvanom čežnja i nada koja je utkana u tebe čim si se rodila, a koju nadu ti svaki Uskrs pa i ovaj iznova i zauvijek obnavlja i učvršćuje.
Budi moj i tatin ponos i naša tajna, moja tajna, koju čuvamo do groba, jer si od svih njih ti ona ptica slobodna koja umije letjeti. “Leti dušo sve do onog dana kad se ovi bolni rastanci više neće ponavljati“.
Vlado Marušić / OTPOR.Media
