Nakon što je stanovita folk pjevačica imena Aleksandra Prijović pokorila tzv. ”region”, ostavštinu iz onog bivšeg zločinačkog komunističkog sustava kojeg rado koriste mentalni Jugosloveni, titoisti, komunisti, pravni, ideološki pa čak i biološki slijednici tog sustava, a u taj region po njihovom shvaćanju spadaju i područja RH, i glavni grad Zagreb gdje je ta Priovićka kako navode mediji rasprodala tri zagrebačke arene, iako je moguće kako će rasprodati i četvrtu, a sad je na putu rasprodaje i Zetre u Sarajevu, opravdano pitanje koje se postavlja u glavi autora ovih redaka, svih domoljuba, rodoljuba, istinskih hrvatskih Branitelja je: ”Dokle smo to stigli Bože moj”.
Iako mi jako dobro znamo dokle smo došli uvijek i iznova nam se to istovjetno pitanje ponavlja u vremenskim periodima a poglavito u vrijeme kada glupost dostiže svoj vrhunac. Kad smo mislili i živjeli u uvjerenju kako će ta glupost balkanske krčme, zadimljenih jeftinih bircuza, jeftinih kurvi, jeftinog mentaliteta, jeftinog potrošnog materijala s istoka, izgubljenog ponosa, primitivnog neukusa, ćirilice, zaobići naše prostore jer smo konačno između ostalog i ratovali protiv tog kiča, bezveznjaštva, krkanluka najgore vrste, primitivizma, neukusnog sexualizma, koji evo čak tridesetak godina nakon naše, izgleda neuspješne borbe ponovno agresijom osvaja naše prostore.
Jesmo li za to u Domovinskom ratu u RH i BiH prolijevali svoju krv znoj i suze? Jesmo li za to pravili svoju djecu kako bi ona slušala taj jeftini primitivizam, njihala se u ritmu tih prokletih cajki koje truju duše naše djece a s njima i naše duše?
Jesmo li za to živjeli godine, mjesece , dane pa čak i sekunde na našim ratnim terenima kako bi nam djeca više ne tajno već javno i iz inata nama slušala baljezgarije stanovitih Aleksandri Prijović u nekim ne pjesmama, ne stihovima, ne glazbi, a niti u muzici naziva „Bogata sirotinja“? Kako bi naša djeca napajala svoje istrošene baterije takvima.
Jesmo li zato odvajali od svog srca i duše da bi nam djeca rasprodala tri zagrebačke Arene a uskoro i četvrtu kako bi slušala stihove koji govore: ”sad mi dolaziš da moliš, a ja bih da u paklu goriš”.
Ukoliko su to standardi za koje smo se borili i ginuli trebali bismo se svi stidjeti, i sebi postaviti mnoga pitanja, a ja se evo već stidim iako ne živim u Zagrebu, premda mi je Zagreb u srcu. Premda stanuje u meni gdje će stanovati dok sam živ.
Trebali bismo se svi stidjeti jer nam je problem rasprodati ne jednu zagrebačku arenu, već i znatno manju dvoranu tipa Kutije šibica kad nastupaju vodeći hrvatski športski klubovi, od kojih izdvajam Cibonu koja je pred gašenjem, koja je između ostalih hrvatskih športski klubova Hrvatima donijela više radosti nego li će ta stanovita Aleksandrac Prijović donijeti za sto svojih života, dok se naša djeca i svi oni drugi koji nisu naša djeca jagme za ulaznicama kako bi rasprodali tri Arene a moguće je i četvrtu, kako bi slušali stanovitu Aleksandru Prijović.
Kako bi na takvim opskurnim događanjima slušali budalaštine, kako bi se ponosili s njima u duhu one poznate: Ono čime se budala ponosi, pametan se stidi.
Stanovita Aleksandra Prijović nije vrijedna spomena kao niti jedan njen stih jer taj tzv “melos“ ne pripada duhu hrvatskom, duhu zagrebačkom, zapravo on ne pripada nigdje gdje obitava Hrvatska duša, spoznaja i saznanje koje je starije ne od Aleksandre Prijović već od onog što ona de iure i de facto predstavlja.
Premda ona izreka o “ukusima se ne raspravlja“ ili de gustibus non est dispuntadum ima svoje izvorište na koje će se pozvati svi oni koji će tražiti, pa makar zrnce opravdanja za stanovitu Aleksandru Prijović, takvima mogu poručiti samo ovo: “Onaj izričaj koji neki nazivaju glazbom ili muzikom a koji izlazi iz usta te žene nema nikakve sveze s ukusom“, jer tu ukusa nema.
Ako nekome u tim bljuvotinama ima ukusa ili ga pak pronalazi, onda je taj netko odista markirao nastavu, bježao s nje, teškom mukom završio ŠUP (školu učenika u privredi), ili je pak nije uopće ni završio pa ostao bez nje, ili je pak kupio neku srednju školu što je eksplodiralo nakon završetka Domovinskog rata, što mu konačno nije kupilo znanje, pa je prepun tog neznanja krenuo u život, otvorio neku lakirersku ili automehaničarsku radnju, u takvom duhu se oženio ili se udala, u takvom duhu odgojio/la svoju djecu koja od nje/njega nisu imala što naučiti osim što su prihvatili takve muzičko-glazbene izričaje u kojima se lumpuje, razbijaju čaše, tuguje, za šankom caruje, u dugim noćima jadikuje, izričaji koji slave i glorificiraju rastavu braka zbog krivog pogleda, koji su prihvatili i doživjeli rastavu, nakon koje je dobar dio njih postao prijatelj noći i takvih događanja, jer takvi glazbeno-muzički izričaji lako dopiru do uha i srca takvih neškolovanih stvorenja koje jedino treba žaliti, dok se mi ostali koji takva mjesta u širokom luku zaobilazimo trebamo samo moliti kako bi barem u nekima od njih poradilo čisto, nepokoreno, ponosno i junačko srce koje se ne prodaje i nikada ne predaje.
Srce hrvatskih vitezova koji će umjeti i znati zaustaviti tu agresiju s istoka, i to ne nekim novim zabranama i granicama na Drini već granicama u srcu, koje će umjeti načiniti praznima ne tri zagrebačke Arene već svaku. I to ne samo svaku Arenu već svaki kutak lijepe naše u koji ta agresija s istoka ima namjeru doći.
Vlado Marušić / OTPOR.Media
