Koliko puta u životu je svatko od nas čuo kako netko obuzet jakim emocijama zbog neprilika, nepravde, teške životne situacije u koju su ga uveli drugi ili je u njih pak upao sam svojim nepromišljenim i neracionalnim odlukama viče: “Sve ću vas pobiti majku vam j…m“.
Odista nema čovjeka koji takve povike nije čuo barem nekoliko puta.
No, kada takve izjave, povici ili prijetnje pa taman putem mobilnih telefona upute naši mladi, kao što je to ovih dana učinio srednjoškolac strukovne škole u Ljubuškom, onda se svi odreda moramo zapitati dokle smo stigli i gdje nas to putovi vode.
Taman da taj srednjoškolac to nije mislio ozbiljno, trebamo se zamisliti zbog istih ili sličnih situacija koje su se dogodile ne tako davno u Srbiji, dok se to događa kontinuirano u najrazvijenijim državama svijeta a poglavito u SAD-u.
Duboko svjesni kako društvene mreže i Internet nude bezbroj mogućnosti dostupnih svima pa i našim mladima, unatoč mjerama koje pojedine škole u zadnje vrijeme primjenjuju a tiču se zabrane mobitela u školama ti sadržaji ostaju i dalje dostupni našim mladima koji oponašaju takve ili slične sadržaje koji postaju sve rizičniji po njihov život, zdravlje i imovinu, a posredno po život, zdravlje i imovinu drugih ljudi koji s njima nemaju nikakve sveze a mogu od njihovih “nestašluka“ jednako stradati.
Tko je tu zakazao? Čovjek, obitelj ili sustav?
Možda je pak dijelom odgovorna i naša Sveta Katolička i apostolska crkva koja preko svojih duhovnih pastira nije učinila najviše što je mogla kako bi vjeru približila našim mladima s praktične strane.
Ponekad teorija nije dovoljna sukladno onoj Goetheovoj: “Teorija je siva ali je zeleno drvo života!“
Ipak kako učiniti da to drvo života ostane zeleno, da ga ostavimo zelenim kako bi dalje davalo hlad umornim ljudima i životinjama, našoj umornoj djeci, ispražnjenoj od svih obzira i osjećaja.
Trebamo li im uvoditi sve veće zabrane u obiteljima, školama, u društvu ili bi pak trebali poraditi s njima nekim drukčijim metodama koje nalikuju njihovim?
Kako se god trenutak u kojemu se nalazimo sagleda s više kutova i aspekta ostati će onaj jedan trajan i nepobjediv trenutak a on je ljubav.
Jer istinska i iskrena ljubav pobjeđuje sve. Prijetnje, mržnju, zavist, ljubomoru, prisilu, prevaru, odustajanje, napuštanje, nevjeru, dugovanje, pa čak i posesivnu ljubav…. I sve drugo.
Ukoliko priđemo s tim trenutkom ovjenčanim ljubavlju prema našim mladima velika je vjerojatnoća kako će se u njima taj plamen mržnje: “Sve ću vas pobiti“ gasiti prije i brže nego li šmrkom vatrogasnog aparata ili pak nepopularnim represivnim mjerama.
A taj trenutak ljubavi kao najjače oružje u našim rukama trebamo koristiti svi. Roditelji, učitelji, vjeroučitelji, rodbina, kumovi, prijatelji i poznanici onih kojima je vikanje “Sve ću vas pobiti“ alibi za njihove promašene trenutke života.
Vlado Marušić / OTPOR.Media
