Ideja solarnog jedra posljednjih godina polako prelazi iz teorije u praksu, a osim nezavisnih organizacija poput The Planetary Society, njome se bavi i NASA. Ovoga će mjeseca tako raketom Electron, novozelandske kompanije Rocket Lab, biti lansiran njihov pokusni sklop velikog solarnog jedra Advanced Composite Solar Sail System.
Eksperiment se sastoji od naprednog sustava jarbola, načinjenih od kompozitnih materijala (fleksibilnih polimera i ugljikovih vlakana). Cijevi od takvog materijala čvršće su i lakše od dosadašnjih usporedivih konstrukcija za solarna jedra, lako se sklapaju i rasklapaju, pa će NASA-ina misija pokušati ispitati kako funkcioniraju u stvarnim uvjetima.
Jedro od 80 kvadrata
Cijelo solarno jedro bit će lansirano u obliku 12 jedinica CubeSat satelita, u sa Suncem sinkroniziranu orbitu na visini oko 1.000 kilometara od Zemlje, pa će se tamo početi rasklapati iz kompaktnog stanja. Jarboli dužine po sedam metara rasklopit će se i razviti reflektivno solarno jedro. Ono će biti površine 80 m2 i trebat će mu oko 25 minuta za manevar rasklapanja.
Sve će pratiti i kamera lansirana zajedno s eksperimentalnom sondom. Jednom kada bude potpuno rasklopljeno, to bi jedro u određenim uvjetima moglo biti i vrlo vidljivo sa Zemlje golim okom, sjajit će otprilike kao najsjajnije zvijezde noćnog neba. Osnovna misija jest testirati tehnologiju sklopivih jarbola, ali i ispitati performanse ovako velikog solarnog jedra u orbiti.
KAKO RADI SOLARNO JEDRO?
Sunčeva jedrilica (ili solarno jedro) je oblik pogona svemirskih letjelica koji koristi tlak elektromagnetskog zračenja Sunca za stvaranje potiska na vrlo tankom ogledalu ili jedru. Pritisak koji se tako dobiva od Sučevog zračenja je vrlo malen, no znanstvenici smatraju da bi djelujući na velike Sunčeve jedrilice u početku stvarao malo ubrzanja, ali bi nakon dužeg vremena i bez otpora atmosfere brzina kretanja bila značajna. Stoga se ovaj koncept predlaže i kao pogon nekih budućih svemirskih letjelica.
Iskaže li se tehnologija u ovoj misiji, iz NASA-inog istraživačkog centra AMES kažu da bi na sličan način mogla u budućnosti biti izrađena i daleko veća solarna jedra, površine do 500 ili u nekim varijantama čak i do 2.000 m2. Time bi se moglo “uhvatiti” više solarnog “vjetra”, što bi otvorilo mogućnosti besplatnog i trajnog pogona za neke nove svemirske misije u budućnosti.
