Nakon jedne radne akcije kojih deset godina nakon završetka Domovinskog rata u njihovoj Mjesnoj zajednici iz ničega se stvorilo mnogo . Prvi je bio Branitelj specijalnih postrojbi HVO-a iz Domovinskog rata u BiH dok je drugi približno njegovih godina, tridesetak na leđima bio u radnoj obvezi tijekom tog rata. Prvi iz ove priče je bio nezaposlen a drugi je uposlen u JP.
Drugi je nešto prigovorio prvom a ovaj se nije osvrtao na njegove riječi jer nisu bili sami, dok ovaj drugi nije počeo mlatarati rukama kako bi se ta radna akcija zaustavila, ničim izazvan, no, uvjeren kako je njegova argumentacija za obustavu te radne akcije opravdana, premda se nije direktno ticala njega i njegove obitelji.
Nekako je u svojim gestikulacijama i mlataranjem ruku podsjećao na čuvenog Đuru iz Top liste nadrealista u onoj poznatoj portirskoj odori boje boksitne rude kada je govorio:“Nema priče, nema priče!“
Kako to obično biva u životu dogodilo se ono što nije nitko očekivao pa ni ovaj prvi sudionik jer su rat i njegove strahote u kojima je bio direktni sudionik bile iza njega, zatomljene u nekom kutku njegovog srca i njegove duše.
Reagirao je instinktivno nesvjestan svojih pokreta jer su ruke ovog drugog mlatarale i bile preblizu njegove glave, instinktivnim pokretima životinje koji su bili tek njegov obrambeni mehanizam naučen u njegovim specijalnim obukama u Domovinskom ratu ali i prije njega, te je zgrabio ovog drugog jednom rukom za vrat i oborio ga na zemlju ne udarajući ga, ne govoreći ništa, nesvjestan svoje snage, dok je ovaj drugi bio bez ikakve mogućnosti obrane imajući u vidu kako je ovaj prvi bio obučen ubiti.
No, njegov stisak je bio i suviše jak i ovaj drugi je počeo gubiti zrak i plavjeti u licu nakon čega je treći susjed počeo mlatarati rukama po ruci ovog prvog vičući mu da ga pusti, uplašen za njegov život, no on tog trenutka nije čuo ništa, niti je osjećao išta.
Drugom rukom je odgurnuo ovog trećeg i on je pao na stražnjicu ali se opet digao i očajnički zgrabio ruku ovog prvog kojom je davio ovog drugog nakon čega se ovaj oslobodio stiska i držeći se za vrat sjedeći neko vrijeme na zemlji.
Kada su supruge ove dvojice čule neku viku pojavile su se na mjestu događanja i počele jedna drugu častiti pogrdnim nazivima kao što su: “kurvo, kravo, tvoj je kriv, tvoj je moga, treba vas… ovakva si…. onakva si i dica su ti ovakva, onakva“…… itd, itd, premda niti jedna a ni druga nisu bile sudionice ovog događaja.
Njima je izgleda bilo važnije instinktom ženke iz prašume stati u obranu svog mužjaka nego li racionalno prosuditi situaciju.
Prvi je nakon što je sukob prestao otišao kući suhih usta, prazan, izgubljen i ispražnjen od svih obzira i emocija.
Kroz glavu su mu se počele vraćati slike izgubljenih prijatelja u akcijama, krvi, suza, slike supruge i njihovog jednogodišnjeg sina u izbjeglištvu, detonacija granata, fijukanja zrna iznad njegove glave, prazne kuće kada se vratio s prvog ratnog terena koju su njegovi roditelji i njegova supruga s jednogodišnjim sinom napustili početkom Domovinskog rata, a ponajviše njegovog moralnog posrnuća od prije nekoliko minuta.
Godine su prolazile i svatko je živio svoj život. Njegova obitelj svoj a njegov susjed svoj. Prolazili su dani i mjeseci prožeti tugom i radošću i tako punih osamnaest godina. Nitko nikome nije dolazio na radosti i žalosti niti je itko ikome pružao ikakvu zajedničku prigodu susreta.
Ovaj drugi je svugdje gdje je stigao ovog prvog proklinjao, iznosio laži na njega, blatio ga, pa čak i prijetio mu govoreći kako će ga progutati noć premda za to nije imao nikakvog osnova a ni mogućnosti, da bi konačno protiv njega podigao kaznenu prijavu zbog fizičkog napada na njega i gdje je ovaj prvi osuđen na uvjetnu osudu od godinu dana, na koju se on uopće nije žalio.
Ovaj prvi je nakon onog događaja temeljito izmijenio svoj život jer je shvatio kako je on hodajuća nevolja koja može u afektu ubiti čovjeka premda nikada u svom životu ni kao dječak a ni odrastao čovjek nije tražio i izazivao nevolju, ali su nevolje uvijek pronalazile njega.
Odlučio se temeljito ispovjediti i sve povjeriti svećeniku u Međugorju. Nikada više nakon te ispovijedi on nije ništa opsovao i jednostavno je izgubio osjećaj mržnje koji je do te ispovijedi bio njegov povremeni gost.
Nakon toga sličice njegovog života su počele slagati jedan novi mozaik u kojemu nije bilo mjesta onima koji psuju, proklinju ili pak mrze i taj mozaik je ostao netaknut do današnjeg dana.
Jako dobro je znao unatoč proteku toliko godina kako on svoga susjeda ne mrzi premda mu je ovaj više godina zagorčavao život svojim konstantnim lažima i vrijeđanjem na njegov račun kod mnogih ljudi koji su poznavali njih obojicu, odnosno kod kojih su obojica imali neke zajedničke interese.
Isto tako jako je dobro znao kako je zaborav jedna druga kategorija u odnosu na oprost na koji on nije mogao utjecati te je taj zaborav ostavio Bogu u njegove ruke, jer je znao kako će On e djelovati onda kada to odluči.
Drugim riječima on uopće nije razmišljao o tome hoće li se ikada više javiti svom susjedu ili njegovoj djeci koja su također po inerciji cijele situacije od njega i njegove obitelji okretali glavu u situacijama kad su bili blizu negdje u nekoj prigodi.
Nije razmišljao o tome hoće li se ikada dogoditi situacija u kojoj će se njih dvojica naći oči u oči spremni zaboraviti i zatvoriti knjigu koja je ostala otvorena na jednoj stranici prljava od dodira zla.
Bilo je par puta nekih čudnih situacija gdje su njih dvojica dolazila u susret jedan drugome na istoj strani ulice, no ovaj prvi je gledao upravo u ovog drugoga tražeći mu oči, no ovaj je u prolazu od njega okretao glavu gledajući negdje visoko u grane drveća ili krovove kuća.
Nakon osamnaest godina ništa nije naslućivalo niti ukazivalo na njihov ponovni susret kao što to nije bilo ni onoga tužnog dana kada je prvi mogao ubiti drugoga.
Ovaj prvi susjed iz naše priče je jednog jesenskog jutra po običaju sa svojom suprugom pio jutarnju kavu nakon što su izmolili krunicu koju su redovito molili od onog dana, od onog nesretnog dana koji je mogao bespovratno uništiti jedan život ali i živote njihove obje obitelji.
Odjednom je njihov pas u boksu počeo lajati bez prestanka što je bio očiti znak kako se vani nešto događa. Kada je njegova supruga izišla vani ugledala je psa, Njemačkog ovčara ogromne veličine koji je bio ispred njihove kuće vjerojatno pušten iz lanca ili se sam otkinuo nakon čega je njegova supruga počela vrištati uplašena jer je on pošao na nju.
Ovaj prvi je izišao vani i vidio tog psa nakon čega je zgrabio jednu kamenu ploču mašući s njom kako bi ga otjerao no, taj pas ne samo da je imao namjeru pobjeći već je pošao i prema njemu.
Čak ni u tom trenutku on nije niti pomislio ubiti tog psa jer je bio istinski Branitelj iz Domovinskog rata obučen ubiti iz bilo koje vrste oružja pa čak i rukama, već ga je samo htio otjerati od njihove kuće.
Odjednom se ispred njega i supruge pojavilo njihovo mače od nekoliko mjeseci koje je počelo bježati od ovog psa koji je zatim pojurio za njim a ono se brzo uspentralo na njihov orah.
Ovaj pas je potom počeo lajati na njega odozdo da bi ovo jadno mače izgubilo od straha ravnotežu i počelo padati ravno na ovog psa. Nije ni dočekalo slobodni pad već je bilo mrtvo u ustima ovog psa čak u zraku.
U tom se pojavio ovaj drugi susjed sa povodcem, zgrabio svog psa za ogrlicu i svezao ga lupajući ga nemilosrdno nekim štapom po leđima.
Cijela scena se odigrala upravo pred očima njih obojice i supruge ovog prvog.
Supruga ovog prvog je ovom drugome uspjela samo reći: “Nemoj ga biti jer nije on ništa kriv… nemoj ga tako biti…..“premda je i njoj bilo teško.
Ovaj prvi je kleknuo kod onog malog mačeta koje mu je bilo priraslo srcu jer je bilo nekako umiljato, i stoga što su ga on i supruga razmazili a ponajviše jer mu je njegova majka, mačka netragom nestala vrlo brzo nakon što ga je okotila.
Držao ga je u ruci čovjek koji nije bio onaj isti čovjek iz BiH Vijetnama od prije osamnaest godina već neki sasvim drugi čovjek. Čovjek koji ne umije mrziti. Čovjek koji je u stanju zbog svoje ljubavi prema čovjeku poniziti se i kleknuti pred njega.
Dok je držao u rukama ono sićušno malo stvorenje niz lice su mu tekle rijeke suza pomiješane s emocijama o cijelom njegovom uzaludnom životu potrošenim na bespotrebne i beskorisne stvari.
Život u kojemu nije uspio ostvariti ni povratiti ništa jer se nije znao moliti nikome. Gdje su ga slali tu bi išao. Odakle su ga vraćali on bi se vraćao. Tko god bi ga nešto pitao on bi mu učinio premda nije imao ni on.
Ispod njegovog višegodišnjeg oraha pored kojeg je u danima ljetnih sparina sjedio njegov pokojni djed u 90-im godinama života klečao je čovjek koji nije umio pobijediti zaborav.
Oborene glave je klečao ne osjećajući ništa i ne očekujući ništa. Kao da je cijeli svemir pao na njegovu glavu i pritisnuo ga nemoćna išta da učini, nemoćan maknuti se s tog mjesta.
Osjećao se upravo kao i onoga dana od prije osamnaest godina kada je ovog susjeda čiji mu je pas upravo ubio mače mogao ubiti.
U tom je trenutku njemu prišao ovaj drugi susjed i rekao mu: “Oprosti platiću ti…., platiću ti reci, šta treba…. koliko., …. nisam ja kriv, otkinuo se s lanca…… naišla neka kučka…….
U tom je trenutku ovaj prvi susjed podigao glavu ranjenog janjeta, očiju punih suza koje su punih osamnaest godina tražile ali bezuspješno oči ovog drugog čovjeka i rekao mu: “Oprosti ti meni…. ja sam kriv. Predugo sam čekao ovaj zaborav koji nas je obojicu držao zarobljenima umjesto da sam ja pobijedio njega. Ovaj tvoj pas je to učinio umjesto nas dvojice“.
Priča po istinitom događaju,
podaci o autoru poznati uredništvu portala OTPOR.Media
