Davno, u vremenu kada su vjera i zajedništvo bili srce svakodnevnog života, mostarskim Blatom zavladala je snažna bura. Vjetar nije samo savijao grane i dizao prašinu — nosio je plodnu zemlju s obrađenih polja, odnoseći trud seljaka sve do Trtala, brda poviše sela. Ljudi su bili nemoćni pred silinom prirode, ali nisu gubili nadu. Okrenuli su se Bogu i svetom Anti, moleći za spas.

U dubokom činu vjere, mještani su zakopali moći svetog Ante u zemlju, upravo na mjestu gdje su vjerovali da molitva treba biti uslišana. Taj čin obilježili su klesanim kamenom, u koji je netko uklesao križ. Nedugo zatim, bura je stala. Mir se vratio, zemlja se smirila, a srce naroda ispunilo zahvalnošću.

To sveto mjesto nazvano je “kod moćiju”, a kamen s križem postao je tiha uspomena na vjeru koja pokreće čuda. No kako to često biva, s vremenom je došla zaboravljenost. Mjesto je zaraslo, kamen prekrila mahovina, a svakodnevne brige potisnule su zahvalnost.

Ipak, sveti Ante nas nije zaboravio. I dalje bdije nad svojim narodom, čuva ga u tišini, oprašta mu nemar i podsjeća da vjera ne poznaje rok trajanja.

Sveti Ante, hvala ti za tvoju prisutnost, tvoju vjernost i snagu koju daješ onima koji te traže — i onda kada zaborave zahvaliti.

Žarko Lasić / OTPOR^.Media
kontakt autora: [email protected]