Nekada davno, u jedno jednostavnije vrijeme, ljudi su se klanjali. Ne previše, taman toliko da pokažu poštovanje – prema kraljevima, mudracima, roditeljima i učiteljima. Bio je to naklon iz duše, iskren i dostojanstven. Glava lagano pognuta, ruke uz tijelo, srce mirno. U tom je naklonu bilo više časti nego u čitavoj današnjoj diplomaciji.
Kako su stoljeća prolazila, naklon je evoluirao. Više se nije klanjalo samo mudrima i zaslužnima – sad su se klanjali i bogatima, bez obzira na to kako su došli do tog bogatstva. Poštovanje je polako postalo roba, a naklon valuta. Što dublji naklon – to veća nada za korist.
I tako je nastao famozni “naklon do poda”. Neki su ga zvali izrazom poniznosti, drugi oblikom poslovne taktike. No svima je bilo jasno – više se ne radi o poštovanju. Radi se o očekivanju.
Danas, međutim, naklon je doživio svoj povijesni vrhunac. Ne klanjamo se više do poda. Ne. Danas se klanjamo do – stražnjice. I ne bilo kome. Već svakome tko obećava “nešto za uzvrat”, makar to bilo samo lajk, fotka ili poziv u VIP zonu.
Ti moderni “klanjači” nose nove titule: asistent, poduzetnik, influencer, savjetnik za karijeru i “prijatelj sa vezom”. A narod ih zove jednostavnije – liziguze. Ne zna se točno je li to zbog mjesta gdje im naklon završava ili zbog zvuka koji proizvode dok to rade, ali ime je – prikladno.
I dok stari, istinski poštovani ljudi šute u kutu i promatraju, ovi novi se guraju u prve redove. Svi sa savršenim naklonom – precizno odmjerenim da završi taman gdje treba.
Neki kažu da je to napredak.
Drugi – evolucija.
A treći samo šute, pogledaju dolje i pomisle:
“Do kuda još može ići taj naklon?”
Žarko Lasić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
