Postoje rečenice koje političara prate dulje od svake funkcije, dulje od svakog mandata i dulje od svake kalkulacije. One ogole politiku do same srži. Jedna od takvih je i poruka Dragana Čovića izrečena u Narodnoj skupštini Republike Srpske: „Čuvajte Republiku Srpsku.“
Kada se iz vrha politike šalju poruke o „čuvanju“ entiteta nastalog na etničkom čišćenju i zločinima, a istovremeno prešućuju ili umanjuju konkretne nepravde i zločini nad Hrvatima, to otvara pitanje prioriteta: čuva li se sustav, ljudi ili zločin? Jasna je poruka koja je u simbiozi svih aktera „srpskoga sveta”. A to je da ni desetljećima nakon rata još uvijek nema njihove iskrene spremnosti suočiti se s prošlošću na pravedan i civiliziran način. Želimo li društvo u kojemu se brišu tragovi patnje drugih i drugačijih, ili društvo koje ima snage priznati svaku žrtvu, bez obzira na nacionalnost? Zato problem nije samo u onima koji su spomenik uklonili. Politika koja nema snage jasno reći da je svaka žrtva jednaka, bez obzira gdje se nalazi i kome pripada, prestaje biti politika.
Uništavanje spomen obilježja hrvatskim braniteljima u Modranu kod Dervente je poruka, jasna i nedvosmislena, ona koju Dragan Čović šalje ma koliko nakon rušenja spomenika hrvatskim žrtvama rata slao priopćenja putem Koordinacije udruga proisteklih nakon domovinskog rata. Jer svi Hrvati i članovi HDZ BiH znaju isto kao što je nametnuo kandidatkinju za člana Predsjedništva BiH, jednako je i postavio dekretom svoje probrane ljude na čelo tih udruga, kako bi bili pijuni u njegovim rukama. Kada vidite te likove na čelu Udruga, odmah stječete dojam o njima, njihovom ratnom putu, ranjavanju, ozljeđivanju, ili drugim statusima koje su postigli lažiranjem dokumenata poginulih i ranjenih hrvatskih branitelja.
Sigurno je nakon svega što je izrekao neovisni kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, brigadni general Zdenko Lučić posljednjih dana u bosanskohercegovačkim medijima, kako Republika Srpska i Dragan Čović, a preko njega i kompromitirani čelnici udruga proisteklih nakon Domovinskog rata djeluju u simbiozi.
Izvjesno je kako će Dragan Čović ostati upamćen po izjavi koja veliča tvorevinu nastalu na zločinu i da će to ponijeti sa sobom u ropotarnicu povijesti kao pečat. Možda će se mnoge njegove odluke zaboraviti. Možda će se i njegova neslavna katrijera s vremenom izbrisati iz kolektivnog pamćenja. Ali ostaju rečenice koje definiraju vrijednosti. I ostaje pitanje: je li to ono po čemu netko želi biti zapamćen?
U konačnici, ne sudi se samo onima koji ruše spomenike. Povijest će suditi onima koji su govorili: „Čuvajte Republiku Srpsku”, gdje je važnije čuvati neprijateljski sustav, nego hrvatski narod i nacionalne interese Hrvata.
Mili Marušić / OTPOR.Media
kontakt autora [email protected]
