U svjetlu pisma u kojem je Dragan Čović kao predsjednik HDZ Bosne i Hercegovine 2007. godine cinkao kardinala i biskupe katoličke crkve Douglasu McElheneyu u kojemu je naveo kako Mostarski biskup i hrvatski nacionalist Ratko Perić gubi svoj položaj i utjecaj, objavljujem pozdravni govor biskupa Perića održan na Hrvatskom narodnom saboru u Mostaru od 03. ožujka 2001. godine:

Poštovani predsjedniče!

Poštovani članovi hrvatskog narodnog sabora!

Cijenjeni zbore!

U svojstvu mjesnoga biskupa u Mostaru gdje se danas održava drugo zasjedanje ovoga značajnoga skupa, pozdravljam sve sudionike, napose zastupnike Sabora. Razlozi su zato mnogobrojni, ne mogu se svi ni nabrojiti. Hvala

1)Demokracija. Ako u Bosni i Hercegovini kao i u drugim civiliziranim zemljama svijeta treba u društvenom smislu funkcionirati demokracija, to jest vladavina narodne većine, a svi se slažu da treba, onda pozdravljam ovaj Sabor kao građanski iskaz glasačkog tijela hrvatskog naroda i kao politički izboren i moralno dopustiv oblik samozaštite ovoga naroda. I za one koji se smatraju učiteljima demokracije vrijedi zakon, da ne mogu zaobilaziti zakon demokracije!

2)Referendum. Ako hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ima pravo na samoobranu svoga bića i svojih prava, obveza i sloboda, a bjelodano je da ima onda ovaj Sabor pozdravljam kao plebiscitarno izborenu i očitovanu odluku toga naroda na prošlogodišnjem referendumu. Stoga ovaj Sabor kao društvena i politička institucija treba ostati stabilna i trajna makar se sve stranke promijenile i silom ukinule i svi današnji sudionici ovoga zasjedanja sišli s povijesne tribine. Kažem: „institucionalno ostati“ jer je to zahtjev političke volje hrvatskoga naroda, koji će se konstituirati u najprikladniji samoodrživi državni oblik u zemlji.

3)Jednakopravnost. Ako u Bosni i Hercegovini postoje tri naroda, a svima je očito da postoje, oni su nužno upućeni na uzajamno poštovanje suradnju i ravnopravnost. Stoga pozdravljam ovaj Sabor kao predstavništvo očitovano demokratskim izborom hrvatskoga naroda, koji želi živjeti s drugim narodima na osnovi jednakopravnosti, to jest prava na život, na povratak svih na svoje, na osiguran i ostanak dostojan čovjeka, na kulturnu i prosvjetnu samosvjesnost, na uporabu jezika, na zdravstvenu zaštitu, na vlastitu obranu i masmedije, na rad i uključujući slobodu misli, savjest i religije i uvjerenja, na narodno samoodređenje i suverenost, poštujući nepovredivost vanjskih granica ove zemlje. Pomažući svomu narodu Sabor će tako pomoći i drugim narodima.

4)Narod i međunarodna zajednica. Ako je hrvatski narod želio, a jest želio, jer se našao u velikoj nevolji da u nedavnom besmislenu krvoproliću intervenira moćna međunarodna zajednica, onda pozdravljam Sabor koji će pokazati da je ovaj narod zahvalan za političku intervenciju u zaustavljanju rata, koji je isto tako od te iste međunarodne zajednice, mogao biti spriječen u samome početku, nije tom svojom željom htio prijeći iz jednog bespravlja u drugo. Niti je mogao potpisati i izručiti svoj identitet, suverenitet i subjektivitet toj zajednici da ga ona prekraja, pretapa i radi od njega kako joj se svidi. Ovaj se narod spreman suočiti s povijesnom istinom, s ljudskom pravdom, željan trajnoga mira i raspoložen na recipročno praštanje sa svima, ali ne na robovanje nikom. Niti će se Hrvat pomiriti s time da mu se grijesi na svjetskoj razini medijski i sudski udeseterostručuju, a grijesi i zločini drugih deseterostruko umanjuju. Istina rađa pravdu, pravda donosi mir, a iz pravoga mira nastaje opće izmirenje.

5)Revizija. Ako je svaka politička ustanova podložna promjeni i usavršenju, a svima je očito da jest onda pozdravljam predstavnike ovoga Sabora kao mjerodavne pregovaratelje s predstavnicima međunarodne političke zajednice da u ovom traženju izlaza iz BH krize nađu mirno pravedno i trajno državno uređenje, revidirajući ne samo pojedine nepravedne zakone, već donesene, nego pogotovo revidirajući nesavršeni Washingtonski sporazum iz 1994. godine i još nesavršeniji Daytonski iz 1995. godine ne prestajemo ponavljati, da su ti međunarodni politički akti ozakonili i omogućili da nepravednom podjelom zemlje hrvatski narod ostane, ne samo prepolovljen, nego evo i egzistencijalno ugrožen, iz parlamenta odstranjen i na stup srama na sudištu u Haagu pribijen. Odgovorni predstavnici međunarodne zajednice svega su toga svjesni pa opet ostaju na ovakve javne vapaje više gluhi, nego stvarno zabrinuti.

Sabor svojim miroljubivim radom može biti jasan odgovor svjetskoj političkoj strategiji i njezinoj taktici s Haaškim sudom, kojemu je kako narod ovdje općenito shvaća bitna namjera da se zemlja dejtonski pacificira, ovako kontradiktorno konstituira pa i po cijenu presuda od 15,25 i 45 godina robije, braniteljima hrvatskoga naroda, koji su se većinom svojevoljno prijavili na suđenje i nakon više godina čekanja sudskoga procesa nije im dokazan ni jedan individualni zločin. Međunarodna je kažu previše utrošila na ovaj BH projekt da se sada vraća s krivoga puta. Pametan čovjek kad zaluta, zna da ga manje košta ako se natrag vrati, nego da i dalje luta. Ovaj sabor svojim odlučnim odgovornim i ozbiljnim djelovanjem, prema međunarodno prihvaćenim načelima, može pomoći i svomu narodu i spasiti čast te nagluhe i lutajuće međunarodne politike u Bosni i Hercegovini.

6)Narod, ne „ostali“. Ako su Hrvati samostojan samonikao izvoran narod u Bosni i Hercegovini, a jesu i to ne od jučer, onda pozdravljam ovaj Sabor, koji će kao mjerodavan faktor međunarodnoj zajednici reći da ne smišlja zakone, koji će dva druga naroda promicati u prave i narode s pravnim političkim i državnim institucijama, a Hrvate postupno micati u rubriku ostali ugrožavajući im političku volju i stoga također ime, jezik, vjeru kulturu i sve ono po čemu se narod smatra narodom. To ne bi smjela dopustiti ni druga dva naroda. S njihovim će se narodnim predstavnicima ovaj sabor na ravnopravnoj bazi nositi i konsenzusom donositi, najbolja rješenja pa ako treba i prisustvu međunarodne zajednice.

7)Divide et impera. Ako je međunarodna zajednica, jesu li to predstavnici Europske unije, Sjedinjenih američkih država ili Ujedinjenih naroda ne znam, uvjerena da silom SFOR-a može implementirati, ili odjelotvoriti političku kontradikciju to jest na papiru priznavati hrvatski narod, a u praksi mu ignorirati političke glasove i volju onda pozdravljam ovaj Sabor, koji će kao legitiman supredsjednik tražiti od te međunarodne političke zajednice da prema hrvatskomu narodu i njegovim zakonitim zastupnicima prestane s metodom „kandžije i mrkve“. Sankcije koje se poduzimaju samovoljnim svrgnućem političkih predstavnika, nasilnim provaljivanjem SFOR-ovaca u hrvatske institucije, manevriranjem predizbornoga zakona, pristranom podjelom ekonomske moći i tomu slično niti su za jedan narod pedagoška, demokratska i moralna mjera, niti su na čast onima koji ih tako primjenjuju. Isto tako, ako međunarodni arbitar federalne, državne i Daytonske ustave arbitrarno mijenja, a očito mijenja pa potom ponekad arbitrarno pere ruke, da nije u njegovoj moći opozvati što je sam nametnuo, onda pozdravljam ovaj Sabor koji će kao legitiman i respektabilan sugovornik od međunarodne zajednice tražiti da se domaćim političkim pojedincima, koje narod kao takav nije delegirao, ne služi uzaludno dokazujući narodu da mu tako služi i to na njezinu političku kompromitaciju, a na opću hrvatsku narodnu štetu. Nije ljudsko pravo i sloboda u međunarodnom ni vojnom potencijalu, ni novčanom kapitalu, ni haškom tribunalu, nego u Božjem zakonu u dostojanstvu čovjeka i naroda kojemu je Stvorac njegov dao. A kao razuman narod, Hrvati će se zahvalnošću primiti međunarodne „dobre usluge“ za opće dobro.

8)Zakonita borba. Židovsko je plemensko pučanstvo živjelo 400 godina u Egiptu, ne kao narod, nego kao raja, kao bijelo i crno roblje, crnčeći na faraonskim plantažama i piramidama. A uvijek su nazivani takozvanim građanima, koji su bili bez ljudskih prava i građanskih sloboda s drugima, a u neka doba čak bez prava na život rođene muške djece pa prema tomu nisu bili građani, ni drugoga, nego dvadeset i drugoga i nikakva reda. Mojsije je s bratom Aronom po nadahnuću Boga stvoritelja i osloboditelja stao pred silnoga faraona stavio se na čelo tih robijaša i građana. Među pučanstvom vladao je do tada zakon bez zakona, otmi, prevari, ubij samo dok se ne zna, ili da te nitko ne može uhvatiti. Tako bijaše sve do onoga trenutka dok nije Mojsije sišao s Božjega brda Sinaja s dvjema pločama u rukama i narodu predao ustav i sustav zapovijedi Božjih: Boga se boji! Roditelje poštuj! Bližnjega ne ubijaj! Tuđe ne otimaj! Na susjeda ne potvaraj! Na bližnjega lažno ne svjedoči! Grješno ne bludniči! Dapače, niti poželi tuđega ženidbenog druga, niti ikakve tuđe stvari. Hrvati pa tako i hrvatski katolici na ovim su beha prostorima bili preko 4 stoljeća više na otomanskom čitluku i u zatvoru nego na svojoj njivi i slobodi. A 70 godina prošloga stoljeća više u emigraciji i u jugoslavenskom zatvoru i strahu, nego na svome slobodnome okrajku. Hrvatski narod ne želi biti ni u čijim, ni domaćim, ni u međunarodnim lancima, nego narod na svojoj zemlji, svoj na svome, s ljudskim dostojanstvom samopoštovanjem i poštovanjem drugih. On želi poštovati sve Božje zapovijedi i sve pravedne ljudske zakone.

Zaključak. Sudski činovnik u austro ugarskoj monarhiji Martin Đurđević u svojim memoarima sa Balkana pretiskanim prošle godine u Stocu donosi ovu zgodu. U vrijeme tursko-austrougarskoga rata od 1875. do 1878. godine na sugestiju otomanskog sultanata koji je stao kršćanskoj raji obećavati brda i doline, blagostanje i reforme na (stranici 83) samo da ne ide u borbu za svoja prava i slobode. Zapadni su se konzuli kao sultanovi glasnogovornici javili te pošli na pregovore s vođama jugoistočne Hercegovine. Dođu tako konzuli međunarodne zajednice određenoga dana na hercegovačko- dalmatinsku granicu između Dubravice i Bijeloga Vira (stranica 10). Taj se dijalog odvijao ovako.

„Vaš ustanak i postupak nije opravdan“ rekoše konzuli.

„Dugovječne mukotrpne opravdavaju naš ustanak…“ odgovoriše vođe.

„Ali je u sultana silna snaga i vojska pa će vas sviju smrviti“, dočeka konzuli.

„Mrvi nas i tare već od 500 godina pa evo nas još ima živih da krv do zadnje kapi prolijemo za slobodu“ repliciraše vođe.

„Kad to malo hljeba što imadete u torbi pojedete čime ćete se hraniti? Pomrijet ćete od gladi“, zaprijetiše sankcijama konzuli.

Mijo Ljuban iz Sjekosa pograbi šaku zemlje ispred sebe, turi zemlju u usta prožvaka i proždrije na očigled sviju te reče:

Evo Božje hrane, neće nam nikada nestati.

Kažu da je engleski konzul Holmes zaplakao kad je vidio taj prizor (stranica84)

Kad je ovaj odlomak pročitan suvremenom engleskom konzulu na balkanu lordu Davidu Owenu on se samo osmjehnuo (stranica 8). To je ujedno razlika u ondašnjem i sadašnjem međunarodnom političaru, koji je i onda i sada, branio samo jednu stranu, a naša je situacija i onda i sada gotovo identična. Ali nećemo mi ovu zemlju jesti kao legendarni Mijo iz Bajovaca. A hoćemo je po Božjem određenju obrađivati, po njoj saditi, natapati je, Božji blagoslov na nju zazivati, jer taj narod može živjeti u svojoj zemlji, od roda svoje zemlje i od rada svojih ruku. Kad prestane rat nastupa red i rad! Mi u ovoj zemlji uređenoj po Božjim zapovijedima i ljudskim zakonima ljubavi, prema začetu i rođenu životu, zakonu obiteljske snage i sloge vanjskoga uređenja i mira zdravih međunacionalnih odnosa, u zemlji u kojoj neće 7 puta ljudi više ginuti na cestama nego na bojišnicama, želimo čestite i pravedne zakone poštovati pa će nas onda i drugi poštovati i bez velika odgađanja priznati, uvažavati i u europske integracije uključiti.

Gospodine Predsjedniče!

Poštovani zatsupnici Hrvatskog narodnog sabora:

Narod vam je dao političko povjerenje, jer ste mu dali konkretno obećanje.

Ako vi svoje obećanje zaboravite, narod vam to nikada zaboraviti neće!

A ako vi to obećanje ispunite, učeći na prošlosti pa i na negativnoj prošlosti, narod će vas znati počastiti i na tome zahvaliti!

Hvala vam na strpljenju!

Ovo je bilo tadašnje obraćanje danas živućeg biskupa u miru Ratka Perića kojega je Dragan Čović prokazivao međunarodnoj zajednici i optužio za protudržavno djelovanje kod predstavnika međunarodne zajednice. Nakon ovog pisma, Dragan Čović je kontinuirano slao pisma predstavnicima međunarodne zajednice, u kojima je denuncirao biskupa Perića, kao radikalnog nacionalistu i najveći problem kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. Sve je to Čović činio kako bi mu se poništila prvostupanjska presuda u kojoj je bio osuđen na 5 godina zatvora. Zahvaljujući servisu WikiLeaks znamo kako je Čović američkom veleposlaniku Douglasu McElhaneyu cinkao hrvatske biskupe i kardinala. Čović je tada američkom veleposlaniku rekao sljedeće: „Kardinal Vinko Puljić više nije u stanju utjecati ni na polovicu svojih biskupa. Mostarski biskup i hrvatski nacionalist Ratko Perić gubi svoj položaj i utjecaj.“

Zamislite predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine optužuje jednog od katoličkih biskupa da je „hrvatski nacionalist“.

Zaključak je, kako hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini treba oslobođenje od korumpiranih jugoslovensko-komunističkih kadrova poput Ćiriličara Dragana Čovića.

Poruka je jasna – Vratiti dostojanstvo hrvatskom čovjeku i katoličkom puku Bosne i Hercegovine!

OTPOR^.Media