Nogometni klubovi u Bosni i Hercegovini funkcioniraju i dan-danas kao udruge građana koje na koncu svih uspjeha i neuspjeha nikomu i nikada ne polažu račune za svoje uspjehe ili neuspjehe. Primjera je mnogo i svi znaju da tako funkcioniraju i trofejni klubovi u Hercegovini, HŠK Zrinjski i NK Široki Brijeg. Zašto je tomu tako? Zato što vladajuća politika uvijek ima prste u tom i takvom od javnosti skrivenom upravljanju nogometnim klubovima.

Zašto predsjednici klubova poput HŠK Zrinjski i NK Široki Brijeg uvijek bivaju direktori javnih poduzeća i gradonačelnici gradova, odnosno predsjednici općinskih ili županijskih organizacija HDZ-a BiH? Kažu, zato što oni mogu donijeti novac. Čiji oni novac donose u klub, svoj ili novac svih nas poreznih obveznika? Ne osiguravaju oni novac zato što vole sport, ili zato što su nekada igrali nogomet, nego zato što ih kroz registracije udruga građana postavi politika koja im daje naloge.

Kako ne bismo bili neobjektivni, moramo kazati da se tu nalazilo kroz povijest i ljudi koji su iz privatnog biznisa i onda su se vidjeli rezultati i naravno, podnosila su se realna godišnja izvješća, s obzirom na to da realni sektor ne trpi makinacije. Jasno je svima nama da je sport, osobito nogomet, vreća bez dna kada je u pitanju potreban novac, ali nam je i jasno da se novac u tim velikim potrebnim količinama posljednjih godina, kada su klupski proračuni (osobito Zrinjskog, a i Širokog) u pitanju, daje svakojakim nepoznatim igračima i posrednicima između kluba i igrača.

Danas vam prenosimo u cijelosti, bez cenzuriranja, dopis koji smo dobili od jednog od kroničara zbivanja u HŠK ZRINJSKI, od reosnivanja tijekom devedesetih pa sve do danas:

KAD MAGLA POSTANE POSLOVNI MODEL

Kako navijači godinama povjeruju u priču o „spasiteljima kluba“, dok nitko zapravo ne pita tko ulaže, tko zarađuje i tko kontrolira cijeli sustav? Postoji nešto fascinantno u našem nogometu. Ne fascinantno u pozitivnom smislu, nego gotovo nevjerojatno: koliko dugo masa ljudi može živjeti unutar jedne pažljivo izgrađene priče, a da gotovo nitko ne zastane i postavi nekoliko sasvim jednostavnih pitanja.

-Tko zapravo financira klub?

-Koliko je stvarno privatnog novca uloženo?

-Je li taj novac poklon, pozajmica, ulaganje ili nešto četvrto?

-Koliko isti ljudi koji navodno „spašavaju klub svojim novcem“ istodobno kroz klub zarađuju?

I ono najvažnije: tko njih kontrolira?

Jer nije dovoljno godinama ponavljati istu rečenicu: „On daje svoj novac klubu.“

Ako se nešto dovoljno puta ponovi preko uprava, prijatelja, navijačkih krugova, kafića i društvenih mreža, s vremenom prestane biti tvrdnja i počne se doživljavati kao činjenica. A možda nikada nije ozbiljno provjerena.

AKO JE TO TVOJ NOVAC, ZAŠTO UNIŠTAVAŠ VLASTITU VRIJEDNOST?

Upravo tu počinje nelogičnost koju bi svaki prosječan gospodarstvenik morao primijetiti.

Zamislimo da ste vlasnik tvrtke i da ste vlastitim novcem kupili vrlo skup stroj. Hoćete li ga držati ugašenog u skladištu, uništavati mu vrijednost i istodobno koristiti stariji i slabiji stroj kojemu za nekoliko mjeseci istječe vijek trajanja?

Naravno da nećete.

Ali u nogometu se navijačima upravo takve stvari ponekad predstavljaju kao normalne.

Klub ima igrače koji predstavljaju ozbiljnu sportsku i tržišnu vrijednost, ali pojedinci završe na tribinama, izvan momčadi ili pod različitim vrstama pritiska. Istodobno, priliku dobivaju igrači za koje klub možda već vrlo brzo neće moći dobiti ništa. Ako doista ulažeš vlastiti novac, prirodna poslovna logika govori da ćeš pokušati povećati vrijednost svoje imovine.

Igrač mora igrati. Mora biti vidljiv. Mora napredovati. Mora postati zanimljiv tržištu. Na kraju ga klub može prodati i ostvariti prihod. Zato je legitimno pitanje: zašto bi netko tko navodno vlastitim novcem financira sustav svjesno radio upravo suprotno?

Možda postoji dobro objašnjenje. Ali onda ga treba javno dati.

ČUDESNI PRIJELAZNI ROKOVI

Posebna priča naših klubova dolazi svakih šest mjeseci.

Otvorite portal i pročitate:

-„Klub napustilo osam igrača.“

Drugi put devet. Nekad i više. Prosječan navijač pročita popis i kod nekoliko imena zastane:

-Čekaj, ovaj je uopće bio igrač našeg kluba?

-Kako je moguće da klub tijekom godine ima toliko profesionalaca koje vlastiti navijači praktički nisu ni vidjeli?

-Tko ih je doveo? Tko je preporučio njihove dolaske? Pod kojim financijskim uvjetima? Kolike su bile njihove plaće? Jesu li plaćene provizije? Kome? Koliko? Tko je odobrio posao?

I ono najvažnije: tko je odgovarao ako je posao bio potpuni promašaj?

U ozbiljnom poslovnom sustavu pogrešna investicija ima ime, prezime i odgovornost.

U našem nogometu često ima samo jednu riječ:

„Promašaj.“

I idemo dalje.

NEKADA SE PREPRODAVALA ROBA, DANAS SE „PREPRODAJU“ PRIČE

Vremena su se promijenila. Nekada je ulica imala svoje trgovce, posrednike i ljude koji su prodavali svašta. Policija ih je proganjala, a oni su se nadali da neće biti uhvaćeni. Današnji nogomet ima sofisticiraniji proizvod. Ne prodaje se samo igrač. Prodaje se priča o igraču. Jednomu se prišije etiketa da je problematičan. Drugi navodno „neće igrati“. Treći „misli samo na novac“. Četvrti „ruši atmosferu“. Peti je odjednom preskup. Šesti više „nije glavom u klubu“. I zanimljivo, iste ili vrlo slične priče gotovo istodobno počnu kružiti gradom.

Kako? Vrlo jednostavno. Ne treba sazvati konferenciju za medije. Dovoljna je kava.

KAVA KAO NAJMOĆNIJI MEDIJ

Sjedne se s jednim članom uprave. Usput mu se nešto „povjeri“. Naravno, strogo između nas. On to kasnije kaže prijatelju. Prijatelj drugomu. Drugi poznaje nekoga među navijačima. Za nekoliko sati informacija koja možda nikada nije bila činjenica postaje „ono što svi znaju“. Onda se ista priča diskretno pusti prema drugom krugu. Malo prema ljudima bliskim klubu. Malo prema navijačima. Malo prema medijima. Malo prema ljudima koji vole pokazati da imaju „informacije iz prve ruke“. I krug je zatvoren.

Najbolja manipulacija nije ona u kojoj nekomu naredite što mora misliti. Najbolja manipulacija je kada čovjek povjeruje da je sam došao do zaključka koji ste mu vi prethodno servirali.

MALA FUNKCIJA, VELIKI EGO

Posebnu ulogu u toj predstavi imaju ljudi kojima je nogometna funkcija možda prvi put u životu dala osjećaj važnosti. U svojim profesijama mogu biti uspješni ljudi – direktori, liječnici, gospodarstvenici, rukovoditelji ili pripadnici drugih uglednih zanimanja. Ali poznavati svoju profesiju i razumjeti profesionalni nogomet dvije su potpuno različite stvari.

Nakon nekoliko mjeseci u upravi, pojedinci počnu hodati gradom kao da su desetljećima vodili Real Madrid.

-Odjednom znaju koji igrač vrijedi.

-Znaju tko je problem.

-Znaju što trener treba napraviti.

-Znaju što se dogodilo u svlačionici u kojoj možda nikada nisu ni bili.

-A zapravo često znaju samo ono što im je netko želio da znaju.

-Postaju idealni distributeri tuđe priče.

Ne zato što su nužno zlonamjerni. Nego zato što je osjećaj pripadnosti „unutarnjem krugu“ vrlo opojan.

Čovjeku kažeš nešto što navodno nitko drugi ne zna i već si mu dao osjećaj moći. Sutra će on tu informaciju prenijeti dalje. Besplatno.

GLAVNI REDATELJ NE MORA BITI NA POZORNICI

Najzanimljiviji čovjek u takvom sustavu nije uvijek predsjednik.

-Nije trener.

-Nije čak nužno ni formalno najmoćnija osoba u klubu.

-Ponekad postoji čovjek koji godinama ostaje u pozadini, a kroz njegove ruke prolaze informacije, odluke, financije, transferi i odnosi.

On zna komu što treba reći.

-Upravi jednu verziju.

-Navijačima drugu.

-Igraču treću.

-Treneru četvrtu.

-Medijima petu.

Sve verzije imaju dovoljno zajedničkih elemenata da izgledaju uvjerljivo, ali se uvijek prilagođavaju publici.

To je već ozbiljna produkcija.

A dobar producent zna jedno: publika nikada ne smije vidjeti cijeli scenarij.

„JA DAJEM SVOJ NOVAC“

Vjerojatno najjača rečenica u sportskom marketingu naših prostora. „Čovjek daje svoj novac.“

Nakon toga gotovo svaka kritika postaje svetogrđe.

-Kako ćeš napasti čovjeka koji spašava klub?

-Kako ćeš ga nešto pitati?

-Kako ćeš tražiti račune?

-Trebao bi mu biti zahvalan!

Ali ozbiljan navijač upravo tada mora postaviti dodatna pitanja.

-Koliko je dao?

-Kada?

-Na koji način?

-Postoji li ugovor?

-Je li riječ o pozajmici?

-Vraća li klub taj novac?

-Postoji li kamata?

-Postoje li povezana društva?

-Postoje li poslovi između kluba i osoba ili tvrtki povezanih s ljudima koji vode klub?

-Postoje li provizije?

-Koliko novca iz kluba odlazi prema ljudima koji istodobno govore koliko su klubu dali?

Ne tvrdimo unaprijed da postoji išta nezakonito. Upravo suprotno.

Ako je sve čisto, transparentnost je najbolji prijatelj svakog poštenog sportskog djelatnika.

-Otvorite knjige.

-Pokažite strukturu.

-Objavite koliko je uneseno, pod kojim uvjetima i koliko je izneseno kroz legitimne poslovne odnose.

I priča je završena.

NE TREBA VJEROVATI NI OVOM TEKSTU

Zapravo, možda je to najvažnija poruka. Nemojte slijepo vjerovati ni ovom članku.

-Provjeravajte.

-Pitajte.

-Tražite dokumente.

-Tražite brojke.

-Ako netko tvrdi da je spasio klub vlastitim novcem, pitajte koliko.

-Ako klub dovede deset igrača, pitajte tko ih je doveo.

-Ako ih nakon nekoliko mjeseci osam ode, pitajte tko je odgovoran.

-Ako najskuplji igrač sjedi na tribini, pitajte zašto.

-Ako se protiv nekog igrača odjednom cijelim gradom širi ista priča, zapitajte se gdje je priča počela.

-Ako član uprave u kafiću priča detalje iz svlačionice, pitajte se je li on stvarno izvor informacije ili samo nečiji glasnogovornik koji toga možda nije ni svjestan.

To nije napad na klub. To je obrana kluba.

NAVIJAČ NIJE DUŽAN BITI NAIVAN

Najveća snaga svakog kluba nisu predsjednici, direktori ni privremene uprave.

-Klubovi su postojali prije njih i, ako budu imali sreće, postojat će dugo nakon njih.

-Klub čine generacije ljudi.

-Djed koji je vodio unuka na stadion.

-Otac koji je sinu kupio prvi šal.

-Čovjek koji kilometre putuje na gostovanje.

-Navijač koji posljednji novac ostavi na ulaznici.

-Upravo zato takvi ljudi zaslužuju istinu.

-Ne PR priču.

-Ne kafansku verziju.

-Ne informaciju „iz pouzdanih izvora“.

-Ne mit o velikom spasitelju.

Nego brojke.

POLITIKA I NOGOMET POSTALI SU OPASNO SLIČNI

Možda zato ljudi sve češće osjećaju da su politička i nogometna pozornica postale nevjerojatno slične.

-Metode su gotovo iste.

-Stvori neprijatelja.

-Pronađi krivca.

-Ponavljaj jednostavnu poruku.

-Okupi oko sebe ljude koji će je širiti.

-Ne dopusti publici da previše razmišlja o brojkama.

-Kad nešto krene loše, pronađi novog krivca.

-Jučer trener.

-Danas igrač.

-Sutra sportski direktor.

-Prekosutra menadžer.

Samo jedna osoba gotovo nikada nije kriva: ona koja godinama sudjeluje u donošenju ključnih odluka.

To je već statistički zanimljivo.

A GDJE JE NOVAC?

Na kraju se sva nogometna filozofija može svesti na nekoliko vrlo jednostavnih tablica.

-Koliko je klub prihodovao?

-Koliko potrošio?

-Koliko je novca uneseno izvana?

-Pod kojim uvjetima?

-Koliko je potrošeno na igrače?

-Koliko na posrednike i provizije?

-Koliko je zarađeno od transfera?

-Tko je sudjelovao u tim transferima?

-Postoje li povezane osobe?

-Koliko je profesionalaca prošlo kroz klub u posljednjih nekoliko godina?

-Koliko ih je otišlo bez odštete?

-Koliko ih je klub prodao?

-Koliko je na njima zaradio?

To nisu nepristojna pitanja. To su pitanja koja bi svaki član kluba i svaki navijač koji financijski i emocionalno živi za svoj klub trebao imati pravo postaviti.

NAJVEĆA ILUZIJA JE DA BEZ JEDNOG ČOVJEKA NEMA KLUBA

Svaki sustav koji godinama stvara dojam da bez jednog čovjeka nema budućnosti već samim time pokazuje ozbiljnu slabost.

-Veliki klub ne smije ovisiti o jednom direktoru.

-Jednom predsjedniku.

-Jednom financijeru.

-Jednom menadžeru.

-Jednom „spasitelju“.

-Institucija mora biti veća od čovjeka.

A kada jedan čovjek postane toliko važan da se više ne smije pitati što radi, koliko odlučuje, koliko ulaže i koliko zarađuje, onda više nemamo zdravu sportsku instituciju.

Imamo kult ličnosti.

MOŽDA JE VRIJEME ZA JEDNO JEDNOSTAVNO PITANJE

Ovaj tekst nikoga ne optužuje za kazneno djelo. Ne tvrdi da je svaki sportski direktor manipulator. Ne tvrdi da svaki član uprave služi kao nečiji megafon. Ne tvrdi ni da svaki čovjek koji kaže da ulaže svoj novac govori neistinu.

Ali postavlja pitanje koje se predugo izbjegava:

-Zašto bismo bilo komu morali vjerovati na riječ kada klub pripada svojoj zajednici i kada se sve može dokazati dokumentima?

-Ako netko zaista godinama daje svoj novac – svaka mu čast.

-Pokažite koliko.

-Ako je klub transparentno poslovao – odlično.

-Pokažite poslovanje.

-Ako su transferi bili u interesu kluba – objasnite kriterije.

-Ako su igrači opravdano odstranjeni – neka postoje sportski argumenti.

-Ako uprava radi dobro – brojke će je obraniti bolje od stotinu kava i tisuću glasina.

-A ako se na jednostavna pitanja godinama odgovara novim pričama, novim neprijateljima i novom maglom, možda problem nije u ljudima koji pitaju.

-Možda je problem upravo u tome što je magla postala poslovni model.

-Jer navijača možete prevariti jednom.

-Možete ga uvjeravati i nekoliko godina.

-Možete mu servirati priču preko prijatelja, uprave, kafića, tribine i društvenih mreža.

Ali prije ili kasnije netko će prestati slušati priče i postaviti najjednostavnije pitanje:

„Dobro. Možemo li sada vidjeti račune?“

OTPOR^.Media
kontak autora [email protected]