Više od trideset godina nakon pada Jajca i dalje svjedočimo tome da se o pojedinim temama govori samo onda kada to nekome odgovara. Umjesto otvorene rasprave utemeljene na činjenicama, često se pokušava očuvati samo jedna verzija događaja, dok se drugačija svjedočenja dočekuju s negodovanjem ili se jednostavno prešućuju.

Svjedočenje Stjepana Blaževića izazvalo je posebnu pozornost jer nije ostalo na općenitim ocjenama. Kao ratni zapovjednik HVO-a u Jajcu, javno je imenovao pojedince, opisao konkretne događaje i iznio vlastito viđenje odluka koje su, prema njegovim navodima, prethodile padu Jajca. Upravo zato njegovo svjedočenje zaslužuje ozbiljnu i argumentiranu analizu, a ne površne osude ili ignoriranje.

Posebno zabrinjava što njegov posljednji odgovor nije dobio prostor u dijelu lokalnih medija, iako su isti mediji prethodno objavljivali reakcije na njegovo svjedočenje. Građanima je tako uskraćena mogućnost da čuju obje strane i sami procijene čiji su argumenti uvjerljiviji. U demokratskom društvu javna rasprava ne bi smjela biti selektivna.

Ako netko smatra da su Blaževićevi navodi netočni, odgovor bi trebao biti jednostavan – dokumenti, zapovijedi, službene bilješke, ratni dnevnici i druga svjedočenja. Povijest se ne utvrđuje prešućivanjem, nego usporedbom činjenica.

Zanimljivo je da se najveće reakcije nisu pojavile zbog samog poziva na utvrđivanje istine, nego upravo zbog toga što je Blažević otvoreno imenovao ljude i događaje koji se desetljećima rijetko ili nikako nisu javno problematizirali. Ako su njegove tvrdnje neutemeljene, trebalo bi ih biti moguće pobiti dokazima. Ako nisu, onda ih nije moguće izbrisati šutnjom.

Jajce i njegovi branitelji zaslužuju cjelovitu istinu, bez obzira na to kome ona ide u prilog, a kome ne. Povijest ne smije biti vlasništvo pojedinaca niti političkih ili interesnih skupina. Ona mora ostati otvorena za propitivanje, nove dokaze i svjedočanstva.

Jer istina se ne boji činjenica. Samo ih oni koji od njih zaziru pokušavaju izbjeći.