Na ovoj skraćenoj snimci vidi se samo dio događaja od 18. ožujka 2020. godine. Sud je vještačenim videosnimkama poklonio vjeru i u presudi utvrdio da su prijetnje Draženka Jaska bile upućene prema više osoba.

Apsurd je u tome što je Tužiteljstvo optužnicom za taj događaj obuhvatilo ugrožavanje sigurnosti samo jedne osobe. Za djelo prema jednoj osobi bila je propisana kazna do šest mjeseci zatvora, dok je za ugrožavanje sigurnosti više osoba bila propisana kazna do pet godina.

Kaznenom prijavom iz 2025. upravo je zato zatraženo da se utvrdi čija je odgovornost što je Jasak terećen za prijetnju jednoj, a ne više osoba.

Šest godina poslije županijska tužiteljica Natalija Marić donosi odluku da se po prijavi za prijetnje prema ostalim osobama istraga neće provoditi. U obrazloženju prijetnje opisuje kao izrečene „u afektu“ te razmatra intenzitet straha i ugroženosti.

Tu se pojavljuje novi apsurd. Iz odluke nije vidljivo da su A. G. i Lj. G. nakon pribavljanja i vještačenja snimki saslušani o tim konkretnim prijetnjama. Ako nisu saslušani, na temelju čega se zaključivalo o intenzitetu njihove ugroženosti?

Pritom sudska praksa ukazuje da subjektivni osjećaj straha nije jedini kriterij. Procjenjuju se i objektivna ozbiljnost prijetnje i njezina podobnost da izazove strah i osjećaj ugroženosti.

A ovdje postoje nož, videosnimke, izgovorene prijetnje i sudska presuda koja je vještačenim snimkama poklonila vjeru.

Sud utvrdi prijetnje prema više osoba. U optužnici ostane jedna. Šest godina poslije prijetnje prema ostalima postaju „afekt“. Kako i zašto?