Samo nekoliko dana prije održavanja Općih izbora u Bosni i Hercegovini, 30. rujna u Čapljini, Zdenko Lučić, neovisni kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, održao je jedan od svojih završnih javnih govora u predizbornoj kampanji.

Govorio je o problemima za koje je tijekom četveromjesečne kampanje tvrdio da ih politika godinama izbjegava otvoriti – gospodarskom kriminalu, upravljanju javnom imovinom, odlasku mladih, položaju hrvatskih branitelja, poreznom opterećenju građana, kladionicama, energetici, Aluminiju te potrebi stvaranja države u kojoj čovjek neće morati pripadati političkoj stranci kako bi mogao normalno živjeti i raditi.

S vremenskim odmakom, nakon što su izbori održani 4. listopada, govor iz Čapljine može se promatrati i kao završna poruka jedne neuobičajene političke kampanje. Kampanje čovjeka koji je u svega nekoliko mjeseci, bez velike stranačke infrastrukture kakvu njegovi politički protivnici grade desetljećima, uspio okupiti značajan broj građana oko ideje političkih promjena.

Istodobno, ostaje žal što prilika za dublju političku promjenu nije iskorištena. Ne samo zbog jednog kandidata ili jednog izbornog rezultata nego zbog činjenice da je kampanja pokazala kako među građanima postoji velik broj ljudi koji traže drukčiji pristup politici, više odgovornosti, otvorenosti i spremnosti da se govori o temama koje su godinama ostajale izvan ozbiljne javne rasprave.

Arbitraža teška dvije milijarde KM i pitanje Aluminija

Jedna od središnjih tema Lučićeva govora u Čapljini odnosila se na gospodarski kriminal i upravljanje javnom imovinom.

Govorio o arbitražnom postupku u Londonu za koji je ustvrdio da Bosnu i Hercegovinu može izložiti financijskom riziku od gotovo dvije milijarde konvertibilnih maraka. Posebno je kritizirao činjenicu da se, prema njegovim tvrdnjama, o tako ozbiljnom pitanju u javnosti govori vrlo malo te da odgovorne institucije građanima nisu dovoljno jasno objasnile moguće posljedice toga postupka.

Posebno mjesto u njegovu govoru ponovno je zauzeo mostarski Aluminij.

Lučić je problematizirao način na koji je imovina nekadašnjeg industrijskog giganta dana na korištenje privatnom investitoru, kazavši da je početna mjesečna najamnina iznosila svega 10.000 KM.

Prema njegovim riječima, upravo su javni i medijski pritisak otvorili pitanje visine najamnine i načina korištenja vrijedne imovine Aluminija, a govorio je i o planovima za uspostavljanje podatkovnog centra na prostoru nekadašnjeg industrijskog sustava.

Njegova poruka bila je jednostavna: državna i javna imovina nije vlasništvo političkih stranaka niti pojedinaca nego svih građana, zbog čega svaki ugovor mora biti transparentan i opravdan javnim interesom.

Boksit, otpad i solarne elektrane

Govoreći pred građanima Čapljine nije se zadržao samo na velikim državnim pitanjima. Otvorio je i niz tema vezanih uz Hercegovinu.

Govoreći o Rudnicima boksita Široki Brijeg, iznio je tvrdnje o velikim količinama rude koje se odvoze bez odgovarajuće dokumentacije i evidencije. Naveo je brojku od približno 150.000 tona mjesečno te zatražio odgovor institucija o tome gdje završava novac od iskorištavanja prirodnih resursa.

Osvrnuo se i na slučaj odvoza otpada iz Širokog Brijega prema Zenici. Lučić je ustvrdio da postoji veliki nesrazmjer između stvarnog broja kamiona i količina koje su, prema njegovim navodima, fakturirane.

Govorio je i o razvoju solarnih elektrana na području Ljubuškog, upozoravajući da energetska tranzicija mora služiti lokalnoj zajednici i građanima, a ne postati još jedan prostor za pogodovanje privilegiranim pojedincima.

Pitanje nije bilo treba li Bosna i Hercegovina razvijati obnovljive izvore energije – naprotiv, poručivao je da ih treba razvijati – nego tko od njih ima korist i pod kojim uvjetima raspolaže zemljištem i prirodnim resursima.

Država u kojoj plaća mora biti dovoljna za život

Važan dio govora odnosio se na svakodnevne probleme običnog čovjeka.

Lučić je kritizirao visoke poreze, trošarine i druga opterećenja, posebno kada je riječ o gorivu. Upozorio je da veliki dio cijene koju građani plaćaju na benzinskim crpkama čine različita državna davanja.

Poručio je da cilj politike mora biti stvaranje sustava u kojem čovjek od svojega rada može dostojanstveno živjeti. Građanin ne bi trebao biti prisiljen dizati kredit kako bi financirao osnovne životne potrebe niti tražiti političku vezu kako bi dobio posao.

Upravo se kroz tu poruku provlačila jedna od glavnih ideja njegove kampanje – oslobađanje pojedinca od ovisnosti o političkim strukturama.

Kladionice kao društveni problem

Ponovno otvorio i pitanje kladionica.

Govorio je o raširenosti ovisnosti o igrama na sreću i njihovim posljedicama za obitelji, posebno za mlade ljude. Zalagao se za znatno stroži odnos države prema toj industriji, uključujući snažnije porezno opterećenje i, u konačnici, uklanjanje kladionica iz društvenog prostora.

Istodobno je naglašavao kako ljudi zaposleni u tom sektoru ne smiju postati žrtve promjena te da država mora stvarati uvjete u kojima će privatni sektor nuditi kvalitetna i bolje plaćena radna mjesta.

Branitelji HVO-a koji još čekaju priznanje

Kao čovjek koji dolazi iz vojnog sustava i nosi čin brigadnog generala HVO-a, Lučić je govorio o ljudima s kojima je proveo ratne godine i o njihovu položaju više od tri desetljeća poslije rata.

Upozorio je da brojna odličja, spomenice i priznanja pripadnicima HVO-a godinama nisu uručena onima kojima pripadaju, uključujući obitelji poginulih i ranjenih branitelja.

Za njega to nije bilo samo administrativno pitanje. Bilo je to pitanje odnosa države i politike prema ljudima koji su u najtežim godinama preuzeli odgovornost za obranu svojih domova.

Govorio je i o onome što je nazivao “rezervnim optužnicama”, odnosno mogućnosti političkog pritiska i zastrašivanja ratnih zapovjednika i branitelja kaznenim postupcima. U tom kontekstu spomenuo je i vlastiti slučaj te tvrdnje s kojima se suočio tijekom predizborne kampanje.

Njegova poruka bila je da nijedan branitelj ne smije biti iznad zakona, ali jednako tako nitko ne smije biti predmet političke ucjene ili selektivnog progona.

Ruka suradnje svim narodima Bosne i Hercegovine

Unatoč činjenici da se kandidirao za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, u svoj politički nastup tijekom kampanje pokušavao graditi šire od isključivo hrvatskog političkog pitanja.

I u Čapljini je naglasio kako Bosna i Hercegovina budućnost može graditi samo kroz suradnju Hrvata, Bošnjaka, Srba i svih njezinih građana. Pozvao je na pružanje ruke Bošnjacima i svim drugim narodima, ističući kako mir, gospodarski razvoj i europska budućnost nisu pitanja jednoga naroda.

Njegova vizija Predsjedništva nije bila, kako je govorio, mjesto stalnih sukoba i političkih blokada, nego institucija koja Bosnu i Hercegovinu mora predstavljati ozbiljno i dostojanstveno prema svijetu.

Četiri mjeseca nasuprot desetljećima političke infrastrukture

Upravo zbog toga rezultat Zdenka Lučića na izborima održanim 4. listopada zaslužuje ozbiljnu političku analizu.

Lučić je svoju kandidaturu kao neovisni kandidat počeo graditi svega četiri mjeseca prije izbora. Iza sebe nije imao organizaciju stvaranu trideset godina, s tisućama članova, razvijenom infrastrukturom, javnim resursima i snažnim stranačkim aparatom.

Potporu njegovoj kandidaturi dalo je desetak političkih stranaka i organizacija s hrvatskim predznakom, ali je sama kampanja u velikoj mjeri bila vezana uz njegovo ime, javne nastupe i program koji je predstavljao građanima.

Nasuprot sebi imao je političke strukture poput HDZ-a BiH i Demokratske fronte koje na političkoj sceni Bosne i Hercegovine djeluju tri desetljeća i dulje. Unatoč takvoj početnoj neravnoteži osvojio više od 54.000 glasova. To nije broj koji se može zanemariti.

Više od 54.000 ljudi svojim je glasom pokazalo da postoji ozbiljan prostor za drukčiju političku opciju i da je značajan dio birača spreman dati povjerenje kandidatu koji dolazi izvan dominantnih stranačkih struktura.

Glasovi koji nisu nastali preko noći

Posebna vrijednost toga rezultata upravo je u okolnostima u kojima je ostvaren – Imao je četiri mjeseca.

U tih nekoliko mjeseci trebalo je predstaviti kandidata, objasniti program, obići gradove i općine, razgovarati s ljudima i pokušati uvjeriti građane da politička promjena nije nemoguća. Više od 54.000 glasova stoga nije samo izborna statistika.

To su desetci tisuća pojedinačnih odluka birača koji su u njegovoj kandidaturi prepoznali mogućnost promjene i drukčijeg načina političkog djelovanja.

Upravo zbog toga rezultat ostavlja i određeni žal.

Jer ostaje pitanje što bi se dogodilo da je takva politička priča imala više vremena, snažniju organizaciju i mogućnost da svoju poruku prenese do svakog birača.

Velika prilika koja je možda propuštena

Izbori su završili. Građani su donijeli svoju odluku i ona se mora poštovati.

Ali rezultat Zdenka Lučića pokazuje da njegova kandidatura nije bila politička epizoda niti usputni pokušaj.

Više od 54.000 glasova koje je osvojio kao neovisni kandidat predstavlja ozbiljnu potporu čovjeku, ali i programu koji je tijekom kampanje predstavljao kao put prema boljem sutra za Hrvate, ali i sve građane Bosne i Hercegovine.

U tome se možda nalazi i najveća poruka njegova nastupa u Čapljini 30. rujna.

Promjene se ne događaju preko noći, ali počinju onda kada dovoljno ljudi povjeruje da su moguće.

Ovoga puta ta energija nije bila dovoljna za pobjedu i zato ostaje žal za velikom prilikom koja je možda propuštena. No više od 54.000 glasova prikupljenih nakon samo četiri mjeseca kampanje teško se može promatrati kao poraz jedne političke ideje.

Naprotiv, taj rezultat pokazao je da među građanima postoji značajan broj ljudi koji žele političku promjenu, odgovornije institucije, snažnije gospodarstvo i državu u kojoj vrijednost pojedinca neće određivati stranačka iskaznica.

Ljudi koji su dali povjerenje Lučiću učinili su to jer su u njegovu nastupu i programu prepoznali ono što su smatrali alternativom postojećem sustavu i mogućnost drukčijeg političkog predstavljanja.

Izborna utrka završila je 4. listopada. Ali poruka koju je više od 54.000 građana poslalo svojim glasom ostaje. Četiri mjeseca bila su dovoljna da se pokaže kako se i izvan velikih političkih aparata može stvoriti ozbiljna politička potpora. Možda nije bila dovoljna za završni korak, ali je bila dovoljna da pokažu kako promjene ima ljude koji su je spremni podržati.

A upravo iz takvih rezultata često počinju mnogo veće političke priče.

Mili Marušić / OTPOR^.Media
kontak autora [email protected]