Naknada za prijevoz ograničena na 400 KM, a stvarni troškovi pojedinih zaposlenika prelaze 600 KM. Gorivo poskupljuje, ali iznos koji Vlada priznaje ostaje isti. Tko će platiti razliku?
Dok cijene goriva svakodnevno rastu, a troškovi održavanja vozila postaju sve veći, naknade za prijevoz zaposlenika koji rade u institucijama Županije Zapadnohercegovačke ostaju nepromijenjene. Takva praksa izaziva sve veće nezadovoljstvo među zaposlenicima, od kojih se nekolicina obratila i OTPOR-u, ukazujući na problem koji izravno pogađa njihove kućne proračune.
Naime, troškovi prijevoza obračunavaju se po cijeni od 0,35 KM za prijeđeni kilometar, što bi na prvi pogled moglo izgledati korektno. Međutim, postoji jedna važna stavka koju očito ne bi trebalo zanemariti – maksimalni mjesečni iznos naknade ograničen je na 400 KM. I upravo tu nastaje problem.
Od Posušja do Ljubuškog 617 KM troškova, a Vlada priznaje samo 400 KM
Uzmimo za primjer zaposlenika koji svakodnevno putuje iz Posušja na posao u Ljubuški. Udaljenost između ova dva grada iznosi približno 42 kilometra u jednom smjeru, odnosno 84 kilometra dnevno u oba smjera.
Prema propisanoj naknadi od 0,35 KM po kilometru, dnevni trošak iznosi 29,40 KM. Ako zaposlenik tijekom jednog mjeseca odradi 21 radni dan, njegovi ukupni troškovi prijevoza dosežu 617,40 KM.
A sada dolazimo do apsurda da Vlada ŽZH priznaje maksimalno 400 KM!
Razlika iznosi čak 217,40 KM mjesečno, i to bez posebnog uračunavanja stvarnih troškova amortizacije, servisa, guma i ostalih izdataka koje podrazumijeva svakodnevno korištenje osobnog automobila.
Drugim riječima, zaposlenik koji uredno dolazi na posao mora iz vlastite plaće izdvojiti više od 200 KM samo kako bi mogao obavljati svoje radne obveze.
Zaposlenici koriste i bolovanju kako ne bi radili s gubitkom
Posebno zabrinjavaju informacije koje su nam dostavili pojedini zaposlenici. Prema njihovim navodima, neki su primorani razmišljati o korištenju nekoliko dana bolovanja tijekom mjeseca kako bi smanjili troškove dolaska na posao i izbjegli dodatni financijski gubitak.
Je li moguće da je sustav naknada za prijevoz doveden u situaciju u kojoj zaposlenici računaju isplati li im se financijski dolaziti na posao svaki radni dan?
Maksimalni iznos od 400 KM definiran je prije nekoliko godina i, unatoč promjenama cijena goriva i rastu životnih troškova, ostao je nepromijenjen. Očito je da iznos koji je možda nekada mogao pokriti veći dio troškova danas za pojedine zaposlenike više nije ni približno dovoljan.
Službena vozila za jedne, a vlastiti džep za druge
Dok obični zaposlenici kalkuliraju svaki kilometar, predsjednik Vlade, ministri, savjetnici i rukovodeći kadrovi na raspolaganju imaju službena vozila koja koriste za obavljanje svojih dužnosti i izvan redovitog radnog vremena.
Naravno, službena vozila imaju svoje troškove goriva, amortizacije i servisiranja. No, postavlja se pitanje zašto se o tim troškovima vodi računa kada je riječ o službenom voznom parku, dok se zaposlenicima koji vlastitim automobilima svakodnevno dolaze na posao naknada ograničava iznosom koji više ne prati stvarne troškove?
Gospodo iz Vlade ŽZH, možda bi bilo dobro da prilikom sljedećeg ulaska u službeno vozilo razmislite i o onima koji svakoga jutra sjedaju u vlastite automobile, plaćaju gorivo iz vlastitog džepa i pokušavaju prehraniti svoje obitelji.
Jer zaposlenici ne traže luksuz, nego naknadu koja će barem približno pokriti troškove dolaska na posao.
A ako je 400 KM bilo dovoljno prije nekoliko godina, ne znači da je dovoljno i danas. Vrijeme je da Vlada ŽZH prestane zatvarati oči pred problemom koji zaposlenici svakodnevno osjećaju na vlastitom novčaniku.
No, što se tiče uhljeba u institucijama koje se financiraju iz proračuna ŽZH, a koji uopće ne dolaze na posao, sve takve treba rastjerati bez imalo kalkulacija i grižnje savjesti.
Mili Marušić / OTPOR.Media
kontakt autora [email protected]
