U Zavodu za sudsku medicinu Republike Srpske svakoga se tjedna obave dvije do tri DNK analize radi utvrđivanja očinstva, a rezultati pokazuju da se u 25 do 30 posto slučajeva sumnje testiranih osoba pokažu opravdanima. Ipak, direktor ove ustanove Željko Karan upozorava da se ti podaci ne mogu primijeniti na ukupnu populaciju jer se odnose isključivo na osobe koje već imaju razlog sumnjati u biološko očinstvo.
Karan je pojasnio da Zavod provodi dvije vrste DNK analiza – forenzička vještačenja bioloških tragova prikupljenih tijekom istraga kaznenih djela te analize kojima se utvrđuje očinstvo.
„Prvo radimo forenzičke analize, pri kojima se obrađuju svi biološki uzorci koji sadrže DNK, bilo da su uzeti ovdje u laboratoriju kao nesporni uzorci ili su dostavljeni s terena, primjerice, tragovi s mjesta počinjenja kaznenog djela“, objasnio je Karan.
DNK testiranja na zahtjev suda, ali i građana
Kada je riječ o utvrđivanju očinstva, zahtjevi Zavodu stižu na temelju sudskih naloga, ali i izravno od građana koji žele razriješiti dvojbe o biološkom srodstvu.
„Sudska testiranja najčešće su povezana s postupcima priznavanja ili osporavanja očinstva, alimentacije i brakorazvodnih parnica“, naveo je Karan.
Dodao je da se građani često odlučuju na testiranje samoinicijativno, bez pokretanja sudskog postupka, kako bi dobili pouzdan odgovor na pitanja koja ih muče.
Za razliku od ranijih metoda, kojima se očinstvo moglo isključiti uz određeni stupanj vjerojatnosti, suvremena DNK analiza omogućuje nedvosmisleno utvrđivanje biološkog očinstva.
„DNK analiza apsolutno i jednoznačno pokazuje je li neka osoba otac određenog djeteta ili nije“, naglasio je Karan.
Kod 25 do 30 posto testiranih sumnje se pokažu opravdanima
Govoreći o rezultatima analiza, Karan je istaknuo da je Zavod na svjetskoj razini kada je riječ o slučajevima u kojima se sumnja u očinstvo pokaže opravdanom.
Međutim, posebno je upozorio na pogrešna tumačenja ovih statističkih podataka.
„Mi se uklapamo u svjetski prosjek. Od onih koji sumnjaju, u 25 do 30 posto slučajeva ispostavi se da je njihova sumnja opravdana. Ali nije točno da 30 posto očeva nisu biološki očevi. To nije opći populacijski prosjek, već postotak među ljudima koji već imaju razlog sumnjati i dolaze kako bi tu sumnju potvrdili ili opovrgnuli“, pojasnio je Karan.
Prema njegovim riječima, za dobivanje relevantnih podataka o učestalosti slučajeva u kojima muškarac nije biološki otac djeteta u općoj populaciji bilo bi potrebno provesti znatno opsežnije istraživanje.
Takvo istraživanje podrazumijevalo bi testiranje nekoliko tisuća obitelji, odnosno između 7.000 i 8.000 pojedinačnih uzoraka, kako bi se dobila pouzdanija statistička procjena.
Devedesetogodišnjak želio saznati istinu prije smrti
Tijekom višegodišnjeg rada Zavod se susretao i s neobičnim životnim pričama ljudi koji su željeli saznati istinu o biološkom srodstvu.
Karan je izdvojio slučaj muškarca koji je u 90. godini odlučio provjeriti je li žena koju je cijeloga života smatrao svojom kćeri doista njegovo biološko dijete.
Njegova kći tada je bila u šezdesetim godinama, a muškarac je, kako je ispričao Karan, želio razriješiti dugogodišnju dvojbu kako bi „mogao mirno umrijeti“.
SRNA
