Bjegunac od hrvatskog pravosuđa uvjeren kako će do kraja života djelovati na području Bosne i Hercegovine

PRO Oglas

Dojučerašnji alfa i omega zagrebačkog Dinama i kako sam voli reći kreator modernog hrvatskog nogometa, digao je ruke. Nema više ni snage ni želje za borbu. U ekskluzivnom intervjuu za “Glas Srpske” kaže da se ni na koga ne ljuti, da svima oprašta i da ne želi više da ratuje.

Priznaje da mu je smrt Miroslava Ćire Blaževića bila znak kraj puta da uspori i fokusira se na sebe. Iako još kao dinamovac u mlađim kategorijama, ni približno uspješan kao dužnosnik, krajem ožujka 1993. na veliko se vraća u klub, iako je i prije toga bio blizak klubu iz Maksimirske šume. na razne načine. Stvorio je stalnog sudionika grupnih faza europskih kupova, a “zaštitni znak” bili su mu transferi. Prodavao je igrače, radio nevjerojatne transfere, dovodio do ludila najtvrđe pregovarače svog vremena. Znao je koliko puta reći ne, da dobije figuru koju želi. Isto tako, pod utjecajem subjektivnih i objektivnih okolnosti (čitaj – sudskih procesa), ističe kako je ovo pravo vrijeme za povlačenje u miran život, koliko god nevjerojatno zvučalo kada to kaže bivši “maksimirski šerif”.

-Ovim intervjuom se opraštam od Dinama i hrvatskog nogometa. Da nije bilo smrti Ćire Blaževića, već bih održao konferenciju za novinare i službeno se oprostio. U emotivnom smislu nikad neću odustati od Dinama, to je moj život, ali što se tiče mog rada i sudjelovanja u bilo kakvoj upravi, to je apsolutna prošlost. Može se tako reći. Dinamo je u smislu svakog mog rada i angažmana – prošlost. Neću se više baviti Dinamom, nego nogometom općenito. Bit ću samo običan navijač. Ja sam u jeseni života. Ćirina smrt me najviše potresla u životu. Iako mi je i otac umro, mislim da je ovo vrijeme ostavilo najveći utisak na mene. Neke stvari koje do sada nisam dobro razumio, nakon Ćirine smrti mislim da sam ih shvatio i moj oproštaj od nogometa je konačan – rekao je Mamić.

Vidno ste potreseni smrću Ćire Blaževića. Nedavno je preminuo i Siniša Mihajlović.

Ćiru sam upoznao 1981. kad je bio trener Rijeke prije nego što je prešao u Dinamo. Godinu dana kasnije dolazi u Zagreb. Toliko se pričalo i pisalo o toj 1982. godini kada je na »Maksimir« donio dugo čekani naslov prvaka Jugoslavije. Bio mi je i kum na vjenčanju i od tada smo 40 godina povezani na različite načine. Također, Sinišina smrt me, da tako kažem, iznenadila. Uvijek se pitam kako se to događa. Imam osjećaj da se svaki dan opraštam ne od jedne osobe, nego od nekoliko ljudi. Radi se o starosti, ja konkretno. Živio sam u vrijeme onih velikih ljudi Ćire, Mihe, nedavno nas je napustio i Miodrag Ješić, a prije toga plejada hrvatskih trenera, Zlatko Kranjčar, Špaco Poklepović, Tomislav Ivić… Svi ti ljudi bili su dio naših života i ja sam mislim da je to generacijski problem, a ne neka kuga. Rijetko se pojavljuju nove generacije takvih ljudi. Rekao bih da su danas na sceni instant-proizvodi, instant-ljudi, instant-treneri. Mislim da više nikada neće postojati ovakav div koji je tako dugo trajao. Njihova će karizma nedostajati.

Kako vidite Dinamo bez vas? Sigurno je da ostaje velika praznina.

Što bude, život ide dalje. Nema nezamjenjivih. Naravno, mogao sam još puno napraviti, bez obzira na to što je moja situacija specifična, u BiH sam pet godina, mogao sam s ove pozicije puno pomoći Dinamu i hrvatskom nogometu. Vidim da ljudi koje sam stvorio misle da mogu bolje od mene, da im ne trebam, zašto da se guram, ništa ne zamjeram, ne osjećam se izdano niti prodano, međutim, Ne želim više sudjelovati ni u kakvim procesima u Dinamu i hrvatskom nogometu.

Dakle, ne zanima vas ishod predstojeće Skupštine kluba zakazane za ožujak.

Što se tiče mog angažmana, ne. U smislu čovjeka koji voli Dinamo i koji bi želio nastaviti putem na kojem smo moj tim i ja radili, mene to isto ne zanima.

Dokle je stigao sudski proces koji se protiv Vas vodi u Hrvatskoj?

Još mi se sudi u Hrvatskoj. Međutim, nisam opterećen. U Hrvatsku se sigurno neću vratiti. Čekam ishod svoje tužbe u Strasbourgu. Mislim da će biti usvojena ove godine, da dobije moralnu satisfakciju. Ako Bog da, ne opterećujem se time.

Kakvi su Vam budući planovi, biste li nastavili živjeti u BiH, bez obzira na ishod suđenja u Hrvatskoj?

Plan je da živim u BiH do kraja života i da živim što bolje. Nogomet me apsolutno više ne zanima. Kakav god bio sudski ili bilo koji drugi ishod, ja ću nastaviti živjeti u Bosni i Hercegovini.

Braća Popović

Je li istina da ste u Banjoj Luci gledali 16-godišnju braću blizance Aleksu i Sergeja Popovića iz ekipe Željezničar Sport?

Iako odlazim, odnosno napustio sam taj posao, često me pitaju za mišljenje o nekim igračima. Tada sam zamolio neke ljude, među kojima je bio i moj brat Zoran, da pogledaju nekoliko utakmica braće Popović. Registrirao je njihov talent. Oni su definitivno dečki za nešto više. Mislim da bi morali otići u puno veći klub, raditi s njima još bolje, kako bi ostvarili svoj potencijal i pretvorili ga u ozbiljnu karijeru.

Glassrpske.com

SLUČAJ "AMIR GROSS KABIRI"

POSLJEDNJE OBJAVLJENO