Bosna i Hercegovina je ustavno-pravno definirana kao sekularna država s odijeljenošću religije i države. Tako stoji u ustavu, ali tako često nije u religijskoj i političkoj praksi. Duga povijesna isprepletenost vjerskog i nacionalnog nametnula se početkom devedesetih godina kao najvažniji identifikacijski faktor. Nakon raspada Jugoslavije postalo je društveno poželjno javno isticanje vjerskih pripadnosti, a ona neznatna manjina koja nije pristala na takvu vrstu identifikacije smatrala se i smatra nacionalnim izdajicama i vjerskim otpadnicima.
Mnoštvo je primjera iz novije bosansko-hercegovačke povijesti koji pokazuju da su religija i nacionalna pripadnost međusobno snažno isprepletene te političari često funkcioniraju kao glasnogovornici vjerskih zajednica, vjerski poglavari kao politički predstavnici naroda (nacije). Većina bosansko-hercegovačkih građana ne pravi razliku između nacionalne i vjerske pripadnosti i zato ne prihvaća ni principe sekularne države. Uz sve važnije političke događaje vežu se i religijski sadržaji, a na značajnijim religijskim slavljima prisutni su i predstavnici politike.
Bosansko-hercegovačko društvo funkcionira kao društvo triju nacija i triju vjera. Vjerske zajednice osiguravaju nacionalnim politikama lojalnost svojih vjernika, a nacionalne politike im uzvraćaju tako što vjerske praznike i simbole unose u javni prostor i državne institucije. Po toj logici entitet Republika Srpska slavi krsnu slavu svetog Stefana Prvomučenika (9. siječnja) kao Dan Republike Srpske, unatoč tome što je Ustavni sud BiH 2016. godine taj praznik proglasio neustavnim, a mnoge institucije u tom entitetu, primjerice škole, nose nazive svetaca ja rob krsne rob. U mjestima gdje su Hrvati i katolici u većini uzimaju se katolički blagdani i svetkovine kao dan općine, pa tako, primjerice, općina Kiseljak Dan Općine slavi na blagdan svetoga Ilije (20. srpnja), a općina Posušje i grad Široki Brijeg isto to čine blagdan Velike Gospe (15. kolovoza). Predstavnici islamske zajednice također unose u javni prostor religijskih sadržaja, primjerice vjerske pozdrave i religijske simbole u javnim institucijama.
Kad reis Kavazović okuplja državne i političke predstavnike Bošnjaka kako bi razgovarali o položaju Bošnjaka u Srebrenici i Republici Srpskoj, na taj način izravno zakoračuje u područje politike koje mu ne pripadaju. Kad patrijarsi Srpske pravoslavne crkve (činili su to to Pavle i Irinej, sad i Porfirije) u pastirskim pohodima vjernicima u Republici Srpskoj pružaju podršku republičko-srpskom entitetu i političarima koji vode taj entitet, oni ne nastupaju samo kao duhovni autoriteti, nego i kao politički vođe tog naroda. Kad kardinal Puljić govori o ugroženosti i majorizaciji hrvatskog naroda u BiH, o preuzimanju retorike HDZ-a i većine hrvatskih političara u BiH.
Navedeni primjeri pokazuju da se u Bosni i Hercegovini ne šalje najvažniji princip sekularne države – princip neutralnosti koji je preduvjet ravnopravnosti. Nepristranost države u odnosu prema vjerskim zajednicama osigurava jednak odnos prema svim članovima društvene zajednice, i vjernicima i nevjernicima. To nije slučaj u Bosni i Hercegovini u kojoj se privilegiraju vjerske zajednice ondje gdje su u većini, što dovodi do diskriminacije manjinskih vjerskih zajednica i ljudi koji nisu religiozni.
Odnos države i religije u BiH najčešće funkcionira po modelu – čija vlast, onoga i vjera.
Drago Bojić / Okruzenje.net
