Čovječe, zastani da te nešto pitam. Trenutak, imaš li trenutak? Možeš li zastati? Da, znam, svi danas žure, pa i ti. Toliko te poslova čeka, dan ni nemožeš zamisliti bez tih obveza. Nije dan ispunjen ako ne završiš što si zamislio u glavi. Prepun si briga, polako te ujutro hvata nervoza i dlanovi ti se počinju znojiti kada pomisliš na dan što ti je na umu. Posao je zahtjevan, gledaš u ova teška vremena da ne izgubiš posao, zastane ti dah od pomisli da se to desi. Od tebe se mnogo očekuju, obitelj, prijatelji, šef, punica, djeca, susjed. Žuriš jer je takav život, ali ti misliš da je takav život, nisi još očito Novi redovi iza svakog ugla te umaraju i crpe energiju, treba naučiti nove trendove koji se tako brzo izmjenjuju. Nekada prije pogledaš tv ,časopis, a sada ne možeš bez telefon zaspati. Nisu postojale sve ove skupe stvarčice koje naprosto moraš imati. A za njih treba raditi. Mnogo raditi.
Ne može to sve čovjek podnijeti, tijelo i duh pamti sve što ti se dešava tog dana, kupiš emotivno smeće u podsvijest da bi nekada u nekim godinama izišlo u obliku raznih psihomatskih bolesti, ili ne daj Bože težih bolesti. I tada sebe upitaš što mi je sve to trebalo?
Ovo je vrijeme obilja, imamo sve, a nemamo ništa. Hodamo kao prazni zombiji sa šminkom na licu, i skupocjenim odijelima, satovima i automobilima. Ne trebamo ni spominjati što se obitelji sve priuštilo od Oxford fakulteta, kupljenih stanova, kćerke idu po modnim revijama, pokušavaju se prilagoditi svjetskom trendu mode, a „sve od naših novaca“
I kako godina ima tristošezdesetpet dana, pola ostatka godine provedeš u društvu govoreći kako je ovaj „naš lopov“ , a ti kada dođe taj dan za glasanje upravo za „tog lopova ideš glasati“. I tako u nedogled.
Ova vrsta papaka od hobotnice su licemjerni i spremni na sve da bi koju stotku više u džep, a tamo što osamstotina ljudi u ovog zemlji ide spavati i na rubu su siromaštva da mislim da se i ne zna točan broj, ono što mediji su prenijeli je oko 800 tisuća koji idu gladni navečer spavati.
Barem malo zastani, iziđi iz auta, pogledaj prirodu pogledaj kako je sve u njoj savršeno oblikovano, nema smeća, nema gordosti, stani negdje uz rijeku i gleda kako teče, mirno i spokojno. Zastani malo, dođi do sebe, namjerno negdje zakasni jer kažeš šefu „da zakasnio sam jer sam stao pored rijeke i gledao je kako spokojno teče bez galame i buke, uz to sam i zagrlio drvo“, a on sa onim očima u kojima samo novac izlazi nikakve iskre se ne vidi, i pita mene „ jesi ti normalan, nije ti ovo nacionalni park, ovo je moja firma i još jednom zakasniš li znaš što te čeke“, a ti onako polagano prvi puta bez grča u knedli izlaziš iz njegove prostorije i kažeš sebi „kako prije nisam vidio, a bezbroj puta sam prolazio tim putem“.
Došao akademik Jerotić još dok je bio student psihijatrije, kao oni studenti poslao ih profesor u jedno selo u BiH gdje će pitati ljude o načinu života kako žive, jesu li bolesni, što ih usrećuje i slično. Kada su došli u jednu kuću, gazda kuće je rekao sjedite kava će biti gotova brzo. I njih je zanimalo pitaju kako tako dugo žive, jedu li posebnu hranu ili slično? No, međutim stari djed gazda domaćinstva im je rekao „polako kada kava bude gotova, nigdje žurbe, gdje trčite“, ustvari poručio im je da ne stvaraju stres, žurbu i slično. I tako oni žive polako se kava, ručak bili što priprema bez ikakvog galopirajućeg koraka da idemo ka našoj svakodnevnici.
Polako čovječe propasti ćeš budeš li ovako trčao, čini ti se da si sada u velikoj snazi i mentalnoj i fizičkoj, ali tijelo sve pamti.
Polako čovječe propasti ćeš, brzo prođe godina i samo se osvrni na početak godine jesi li zapamtio neke neke stvari iz nekog mjeseca- nisi, naravno da nisi, jer si zaokupljen sadašnjim trenutkom i brigom.
Polako čovječe propasti ćeš, gledaju te tvoja djeca koja uz tebe odrastaju, pa će i oni preuzeti obrasce ponašanja.
Polako čovječe propasti ćeš, jednoga dana ćeš se probuditi mrtav umoran od svega, ali tada je tijelo poslalo alarm da se nešto događa, ne možeš iz kreveta uhvatila te depresija, malodušnost, melanhonija, ni do čega ti nije, samo se sjećaš one rijeke i drveta gdje si bio u miru sa sobom i spokojan, i sada ti to može pomoći.
Mnogo je važnih stvari, mnogo nezaobilaznih obaveza, mnogo bitnih zahtjeva svakodnevnice. Ali u tjeskobnom grču da se sve stigne, ne stižemo; prepadnuti za budućnost, grčevito se hvatamo propadljivih iluzija; svladavani od bujica emocija, gubimo mir. Upeti da ovladamo događajima, ne zapažamo da su oni nama ovladali.
Na koncu, život umjesto ljepote življenja postaje borba za preživljavanje. Jer smo mislili da je sve važno, zaboravili smo najvažnije: naučiti živjeti.
Žana Alpeza / OTPOR.Media
