ČUVENOG ROĐINOG RATNIKA NISU VOLJELI U DINAMU: Nije zaslužio takav tretman, ali onda je uslijedio brutalan odgovor

PRO Oglas

S vremenske distance za neke nogometaše nam je neshvatljivo kako, a potom se pitamo i zašto, nisu napravili veću i bolju karijeru. Bilo je to 2002. godine, izbornik je tek postao Otto Barić, naslijedivši Mirka Jozića, i u sredini drugog poluvremena u prijateljskom dvoboju „vatrenih” protiv Walesa u Varaždinu iz igre je izašao Milan Rapaić. A ušao – Mario Bazina.

Započeo je karijeru u omladinskom pogonu kluba iz rodnog Širokog Brijega. Nakon toga slijedi mostarski Velež, pa splitski Hajduk. Međutim, nije se uspio nametnuti u splitskom prvoligašu, pa je otišao u Siget, postavši igračem Hrvatskog dragovoljca. Tamo je bilježio vrlo dobre nastupe prije transfera u zagrebački Dinamo, prozvan je i najboljim igračem sezone 1998/99 Nakon dvije sezone, otišao je u inozemstvo, u redove austrijskog GAK-a.

U Austriji je odmah došao do mjesta među prvih 11, te 2002. dobio i reprezentativni poziv za utakmicu s Walesom. Kasnije ga se nije zvalo, iako je bio oko reprezentacije za vrijeme Zlatka Kranjčara. Posljednje sezone u GAK-u obilježio je sjajnim golgeterskim učinkom od 25 golova u sezonu i pol. Na polusezoni je otišao u bečki Rapid, gdje na početku nije potvrdio epitet najboljeg igrača austrijske lige u 2005. godini. Naredne sezone klub je završio pri dnu lige, s Bazinom i Matom Bilićem kao hrvatskim igračima. Uslijedilo je par poziva iz Hajduka, no Bazina ostaje do daljnjeg u Rapidu koji se vratio na vrh ligaške tablice, piše Dnevno.hr.

Veliki as HNL-a

A Mario Bazina bio je tako fini, plemeniti igrač, sa sjajnim osjećajem za prostor, znao je asistirati, zabiti, probiti. Možda, hajde možda, je bio pomalo svilen što ga je stajalo boljeg status i u Hajduku i u Dinamu.

Jednom je tako novinarima rekao:

„Da nas u Dinamu ima 50, a ima nas upola manje, opet bih bio zadnji koji će dobiti priliku”. I s time se mirio. Čekao je svoju priliku, a dobio ju je u Austriji.

Dočim je igrao za Hrvatski dragovoljac malo se furao na Erica Cantonu, nosio je stalno podignutu kragnu, u skoro stotinjak utakmica zabio je i 25 golova i Stjepan Spajić je za svoj Hrvatki dragovoljac dobio lijepu svotu da mali Bazina ode u Dinamo. Uostalom, što reći na podatak da je Hrvatski dragovoljac s Bazinom bio treći u prvenstvu.

U Dinamu je zaista bio zanemaren, odigrao je četrdesetak utakmica, zabio lijepih desetak golova, ali nikad nije bio u prvom ili drugom planu. Nego, obavezno u zadnjem planu. Trener mu je bio i Argentinac Osvaldo Ardilles. Kojem je Bazina jednostavno bio nevidljiv, proziran pače!

I Dinamo ga se rješio, nešto malo i zaradio, svi su mislili da će zauvijek nestati s nogometne scene, kako su Austrijanci „popili štos”. No, ispalo je sve drugačije, Bazina je postao legenda austrijskog nogometnog prvenstva, u kojem je odigrao osam sjajnih sezona, a znao je zablistati i u utakmicama europskih natjecanja.

U austrijskom GAK-u postao je legenda. Poslije je bio u Rapidu i bečkoj Austriji, sve klasnim klubovima…

Sjajno izdanje imao je protiv engleskog Middlesbrougha 2005. godine, dao im je gol u svakoj utakmici, Hrvat je dobio na cijeni i GAK ga je zbog financijskih problema prodao za milijun i pol eura Rapidu gdje je predvodio napad s Matom Bilićem. Posljednju je sezonu odradio u bečkoj Austriji. Odigrao je ukupno preko 250 utakmica u Austriji i zabio 70 puta. Impresivno.

Danas živi u Širokom Brijegu. Priča…

„Moja kuća je 50 metara od stadiona Širokog Brijega, te sam u djetinjstvu konstantno igrao na tom terenu. Bilo je prirodno da provodim vrijeme na tom terenu, te sam brzo odradio prvi trening za klub. Dobio sam odmah nekoliko ponuda kada sam imao svega 13 godina, sada je to normalno, no bilo je ludo u to vrijeme, ali nisam želio da idem daleko od kuće”.

Sam priča o svojoj sudbini dalje…

„Otišao sam u mostarski Velež koji je bio klub koji je u bivšoj Jugoslaviji imao jedan od najboljih omladinskih pogona u državi. Igrao sam sa Hasanom Salihamidžićem i ostalim igračima koji su kasnije postali reprezentativci. Treneri su bili odlični, imenovan sam kapitenom, no rat je uništio sve”.

U ljeto 1992. Mario Bazina je napustio Bosnu i Hercegovinu i pridružio se omladinskom pogonu splitskog Hajduka.

„Utakmice u Bosni i Hercegovini su stale uslijed rata, situacija u Mostaru je bila užasna dvije ili tri godine. Imao sam sreću pa me Hajduk angažirao. Nastavio sam tamo igrati i u Hrvatskom Dragovoljcu sam napravio proboj u seniorski nogomet. Davor Šuker je 1998. godine izabran za hrvatskog nogometaša godine, a ja sam dobio nagradu za najboljeg igrača u ligi nakon čega je došla ponuda zagrebačkog Dinama. Tamo nisam igrao koliko sam želio, pa sam otišao u Austriju gdje sam igrao za GAK, Rapid i Austriju”.

Danas živi u Širokom Brijegu, ima UEFA Pro licencu, radio je kao pomoćni trener u klubu s Pecare… I razmišlja je li se moglo više…

Dnevno.hr

SLUČAJ "AMIR GROSS KABIRI"

POSLJEDNJE OBJAVLJENO