Presuda ratnom zločincu Ratku Mladiću koji je kriv i za genocid u Srebrenici bila je svima interesantna osim čini se Draganu Čoviću i njegovom HDZ-u. Brojne su reakcije u BiH i svijetu među kojima nema one od predsjednika HDZ-a.
Šutnja Dragana Čovića je reklo bi se očekivana, isto je učinio i kada je izrečena presuda Radovanu Karadžiću. Tišina je to koja šokira jer u ratnim zločinima kojima su rukovodili Karadžić i Mladić stradalo je mnogo Hrvata. Najviše ih je stradalo na području bosanske Posavine i sjeverozapadne Bosne. Možda je to i ključni problem, jer u tim dijelovima HDZ se odrekao Hrvata koji su postali kolateralna šteta njegovog prisnog odnosa sa rukovodstvom RS-a. Njihova nesreća je da se prostor na kojem su živjeli ne poklapa s teritorijalnim i „legitimnim“ ciljevima HDZ-a na zaokruživanju trećeg entiteta u BiH. Etničko čišćenje Hrvata iz RS-a Dragan Čović i njegova politika čini se prešutno odobravaju. Draganu Čoviću ubijeni, nestali i protjerani Hrvati njih oko 150.000 manje znače od Milorada Dodika.
Presuda zločincu Mladiću novi je dokaz nedosljednosti Dragana Čovića. Prije četiri godine je najavio da će presudu Mladiću komentirati kada bude pravosnažna. Došao je i taj dan, a Čović šuti. Između ostalog bilo bi interesantno čuti da li kao i nakon prvostupanjske presude Mladića i dalje smatra gospodinom.
U BiH je oduvijek bilo „ko šuti taj i muti“, a Čović je od zamutio od korita rijeke Radobolje gdje je njegovo imanje pa do vrha države. Čovjek koji se kune da je nositelj europskih vrijednosti u BiH zbunjuje i međunarodne diplomate jer protivno tim vrijednostima kao i predstavnici Srba devalvira presude i značaj Haškog tribunala. Nespremnost HDZ-a da prihvati i odgovornost svoje ratne politike za događanja u BiH stigmatizira cijeli narod. Teško je podržati presudu srpskim ratnim zločincima a amnestirati presuđene iz svojih redova.
Tišina iz HDZ-a opominje i objektivno je postaviti pitanje da li je njihova politika ponovo na fonu velikosrpske ideologije sa računicom da bi se moglo „ušićariti“ ono što agresijom nije. Tišinu Dragana Čovića trebala bi iskoristiti opozicija u hrvatskom narodu koja do sada nije bježala od komentiranja presuda Kradžiću i Mladiću. „Ovakve presude su podjednako važne za suočavanje sa prošlošću, izgradnju pravednijeg društva i bolje budućnosti“ znali su reći iz HDZ-a 1990, ali im nedostaje mudrosti, hrabrosti da se odupru aktuelnoj politici HDZ-a koja se „legitimno“ opet odriče dijela vlastitog naroda.
Najveće civilizacijsko dostignuće je prihvatiti odgovornost za zločine počinjene u ime svog naroda i pokloniti se žrtvama, ali u BiH to objektivno teško ide svim političarima.
