Da mu je stalo do toga da mjesto hrvatskoga člana u Predsjedništvu BiH zauzmu Hrvati, ne bi niti u snu protežirao Borjanu Krišto koja s ovim izbornim zakonom nema niti minimalne šanse protiv, istina oslabljenoga Komšića.

To da je Željko Komšić čovjek kojega interesi hrvatskoga naroda u BiH uopće ne zanimaju, nije nikakva tajna. Tajnom ostaje činjenica da se kao dijete komunizma, koje i danas obožava diktatora Tita, udružio s Izetbegovićem koji ne krije da mu je politički uzor Erdogan, ali niti to da sanja o dominaciji islama, barem, među Bošnjacima. Pa ipak kolikogod Komšić surađivao s Izetbegovićem, on ne može previše naštetiti Hrvatima. Ne pojavljuje se uopće tamo gdje su Hrvati većina. Zna dobro da ga ne vole zbog njegovoga političkoga usmjerenja. Istina, kao član Predsjedništva može utjecati na imenovanje veleposlanika i konzula te naškoditi hrvatskome narodu tu i tamo. Ono što je bitno, ne može utjecati negativno na njegovo zajedništvo, jer ga Hrvati u velikoj većini i ne smatraju svojim predstavnikom. Kako bi to mogao i biti čovjek koji se zalaže za unitarnu BiH i izmišljenu državnu naciju (bosanstvo) iako zna da u BiH žive tri konstitutivna naroda koji na to neće pristati nikada.

Sve za vlast

Daleko opasniji je u ovom trenutku po budućnost hrvatskoga naroda u BiH Dragan Čović koji, naslućujem, i nije u tako lošim odnosima s Izetbegovićem kako to na prvi pogled izgleda. To što se Izetbegović ne želi sastati s Vorhelyijem zajedno s Čovićem, ne znači da se ne razumiju. Učinio bi to Izetbegović rado kad se ne bi bojao slijedećih izbora. Plašim se više Čovića nego Izetbegovića i Komšića, jer ga interesi cjelokupnoga hrvatskoga naroda u BiH očito zanimaju onoliko koliko i dvojicu spomenutih. Pokazalo se to u sustavnom ignoriranju političara iz drugih hrvatskih stranaka, što je dovelo do potpunoga uništenja unutar hrvatskoga političkoga pluralizma. A upravo bez tog pluralizma nema niti pronalaženja dobrih rješenja za sve Hrvate u BiH. Vrlo lukavo se poslužio pojedinim strankama u HNV-u kad je zatrebalo nastupiti kompaktno pred međunarodnom zajednicom i hrvatskim političarima, jer su ovi trebali ispraviti njegove političke pogrješke jednostranoga vezanja uz Dodika i Srbe, kao i, navodno, propali dogovor s Izetbegovićem. Pa ipak, učinio je to primarno kako bi sačuvao vlastitu poziciju i predstavio se dobrim vođom svih Hrvata. Da je to doista bio dušom i tijelom, položaj Hrvata bi danas u BiH, i pored Željka Komšića i njemu sličnih, bio daleko bolji. Nažalost, riječ je o čovjeku kojemu je stalo više do vlasti, nego do interesa hrvatskoga naroda. Da mu je stalo do hrvatskoga naroda, ne bi došlo, među ostalim, do problema unutar HDZ-a u Prozoru i Herceg-Bosanskoj županiji, niti bi pokušavao posvuda instalirati svoje poslušnike.

Krivi odabir

Najbolji primjer za njegovo političko slijepilo i bahatost pronalazimo u protežiranju kandidata iz hrvatskih redova za člana Predsjedništva BiH. Da mu je stalo do toga da mjesto hrvatskoga člana u Predsjedništvu BiH zauzmu Hrvati, ne bi niti u snu protežirao Borjanu Krišto koja s ovim izbornim zakonom nema niti minimalne šanse protiv, istina oslabljenoga Komšića. I to zbog toga što je i ptičici na grani jasno da upravo ona pripada krugu njegovih najodanijih poslušnika. Kad je – što se može pretpostaviti – došao signal iz međunarodnih krugova da se skloni zbog svojega prevelikoga vezanja uz rusofile Dodika i Vučića, odlučio je Čović u igru poslati onu osobu koja će mu zasigurno biti odana. Istina, u ovim izborima na koje Čović, s obzirom na mnogobrojna obećanja hrvatskim biračima i prijetnje upućene bošnjačkim unitaristima, nije smio pristati, postojala je mogućnost političkoga eliminiranja Komšića. Naime, među Bošnjacima će se zaoštriti politička borba do usijanja između Titovih i Alijinih pristalica. To rivalstvo će dovesti do toga da će manji broj Bošnjaka dati glas Komšiću u strahu da njihov kandidat ne izgubi na izborima. Naime, onaj od Bošnjaka koji izgubi na slijedećim izborima, izgubit će, dugoročno gledano, i na značenju unutar bošnjačkoga korpusa. Zahvaljujući Čoviću, zbog krivoga odabira hrvatskoga kandidata za člana Predsjedništva BiH, može se ipak dogoditi da Komšić pobjedi i s trostruko manjim brojem glasova nego ih je imao na prošlim izborima. To će se sa sigurnošću dogoditi ukoliko neka od hrvatskih stranaka u BiH isturi svojega kandidata za člana Predsjedništva BiH.

Naravno, Čović će ponovno svaliti krivicu na druge, a naivni birači nasjesti njegovoj demagogiji kako mu je stalo do hrvatskoga naroda u BiH. Da mu je doista stalo, zamolio bi sve hrvatske stranke u BiH da se dogovore oko jednoga kandidata koji ne bi morao pripadati niti jednoj stranci. Nažalost, to se nije dogodilo. A nije se dogodilo, jer je Čović svjestan da bi u tom slučaju oslabila njegova pozicija u stranci, te počela pobuna unutar HDZ-a protiv njega i njegovih poslušnika, i to od strane mladih, poštenih i sposobnih članova. To bi bila ujedno i prilika za HDZ da se vrati u ona vremena početka 1990-ih kada je istinski branio interese svojega naroda.

„Životne vrijednosti“

Da je u pitanju samo prozirna igra, koja bi mogla koštati hrvatski narod na slijedećim izborima, ali i njegove budućnosti u BiH, pokazuju Čovićeve arogantne i samodopadne riječi kako je on „neviđeni kandidat“, drugim riječima gospodar iz sjene. Pri tome nije mislio samo na Borjanu Krišto, o kojoj govori na jedan politici nedostojan način, kako izvještavaju mediji, nazivajući ju „najpametnijim i najljepšim bićem koje može ponuditi svoje životne vrijednosti“. Bilo bi smiješno, kad ne bi moglo postati tragično. Upravo bi te njezine i Čovićeve „životne vrijednosti“ mogle koštati hrvatski narod u BiH. Bilo bi bolje da posjeduju one vrijednosti koje su na cijeni u demokratskim društvima. Pogotovo bi bilo dobro da posjeduju one vrijednost koje krase iskrene domoljube – vrijednosti koje ne dopuštaju nepotizam, korupciju, kao i postavljanja nesposobnih na zahtjevne položaje. Upravo je nedostatak tih vrijednosti bio uzrokom da su Čović i njegovo „najljepše i najsposobnije biće“, izgubili izbore od Komšića. I to ne samo zato što su Bošnjaci masovno glasovali za njega, nego jer se Hrvati nisu odazvali izborima. Josip Broz je za mnoge komuniste bio najpametnije i najljepše stvorenje. Jedno su ipak previdjeli u tom zanosu divljenja. Od oduševljenja nisu uočili da čovjeka ne zanima dobro niti jednoga naroda unutar bivše države, nego vlastito uživanje. Zapadni političari su ga upravo zbog toga i obožavali, jer se dobro uklapao u njihove strateške ciljeve, ali i razmišljanje, u one opasne ideološke prevare kako je čovjek rođen iskoristiti sve blagodati užitka. Nažalost, onaj tko to čini, često ne vidi potrebe drugih.

Da Čović gleda s oba oka i bolje vidi, maknuo bi se s političke scene shvaćajući da je svo vrijeme previše promatrao u ogledalu samoga sebe, bacajući od vremena do vremena pogled u pravcu prijatelja Dodika. Vjerojatno je i to bio jedan od razloga njegove zastrašujuće izjave u Banjoj Luci kako Srbi trebaju dobro čuvati Republiku Srpsku. Ta silna ljubav prema Dodiku i Srbima ga je vjerojatno spriječila da na nedavnoj proslavi utemeljenja 106. brigade HVO-a u Orašju kaže kako je ta herojska brigada branila svoj kraj od srpskoga agresora. Dok je gospodin Tomo Medvjed nekoliko puta jasno rekao da je riječ o srpskom agresoru, Čović je „mudro“ spomenuo samo nekoga agresora. Boji se reći da se radi o srpskom agresoru, a njegov kompanjon Dodik laže gdje god stigne kako je u Jasenovcu ubijeno više od 700 000 Srba. Što li će sve govoriti o hrvatskom narodu kad mu Čović ne bude više trebao?

dr. fra Luka Marković / Nedjelja^.ba