Još rubrika

    Godišnjica rođenja Antuna Branka Šimića, jednog od najvećih hrvatskih i BiH pjesnika

    PRO Oglas

    Na današnji dan, 18. studenog 1898. godine rođen je Antun Branko Šimić, jedan od najvećih hrvatskih i bosanskohercegovačkih pjesnika, ujedno esejist, prevoditelj i književni kritičar.

    Rođen je u Drinovcima kod Gruda, a na posljednji počinak otišao je sa svega 26 godina (02. svibnja 1925. godine) u Zagrebu. Šimić bijaše pjesnikom izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine.Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te započeo roman Dvostruko lice. Posthumno su mu objavljena izabrana djela, sabrana djela, proza i poezija.

    Pučku školu pohađa u rodnim Drinovcima. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Brijegu. Nakon Širokoga Brijega, upisao je četvrti razred gimnazije u Vinkovcima. Školovanje je nastavio u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji. U osmom razredu napušta školovanje zbog izdavanja književnog časopisa Vijavica godine 1917. u Zagrebu, a književni časopis Juriš pokreće 1919. godine pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokreće i treći časopis, Književnik.

    Teško obolivši od tuberkuloze umire, u dvadeset i sedmoj godini, u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine.

    Prvu pjesmu Zimska pjesma objavio je 1913. godine u časopisu Luč kao petnaestogodišnjak, a u Vinkovcima je napisao zbirku pjesama Cibaliana.

    Rane pjesme od 1913.g. do 1917. u velikoj mjeri slijede Matošev pjesnički program. Posrijedi je pejzažna lirska stroge forme i impresionistički uhvaćenih pojedinosti iz zavičajnog okružja. Katkad neposredna impresija sinestetski nadilazi uobičajene okvire osjetilnih podražaja (“Bolesnica”) pa neki stihovi anticipiraju autorovu iduću poetsku koncepciju.

    Započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut ekspresionističkim časopisom “Der Sturm”, pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje.

    Nakon upoznavanja s njemačkim ekspresionističkim pjesništvom preko časopisa „Der Sturm“ 1917. došlo je do temeljnog zaokreta u Šimićevu shvaćanju poezije i umjetnosti, pa je iste godine pokrenuo svoj prvi časopis „Vijavica“.

    U skladu s novim programom, pjesme koje su nastale od 1917. do 1919.g. pisane su slobodnim stihom i označuju se kao Šimićeva ekspresionistička („anarhična“) faza. Prožete su nemirom ili očajem lirskoga subjekta i bilježe impulse koje ekstatični subjekt „hvata“ u brzu tempu gradskog življenja („Pjesma“, „Grad“, „Ples“, „Pjesma pjesnika“). Šimić katkad rabi i tzv. telegrafski stil, omiljeno sredstvo futurističke i ekspresionističke poezije, izostavlja gramatičke veze i interpunkcijske oznake ili ih maksimalno pojednostavnjuje kako bi se dočarala simultanistička percepcija okolnih fenomena, odnosno naglasila brzina ili intenzitet proživljenog iskustva („O svijet i ja u svijetu i svijet u meni“;“Grad noći žene zvijezde“;“Ples radost vrisak bog“;“Ja pjevam“) koje teži prvotnoj senzaciji, „očišćenoj“ od naslaga „istrošene“ civilizacije.

    U kasnijim fazama uglavnom je napustio takve kompozicijske postupke. „Vijavica“ je izlazila do 1919.g., a nakon toga Šimić je izdavao časopis „Juriš“ 1919.g. koji se iste godine ugasio. Sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli, jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.

    Godine 1920.g. objavio je svoju jedinu kratku zbirku pjesama „Preobraženja“ posvećenu svojoj djevojci Tatjani Marinić. Upravo time daje najveći doprinos novoj hrvatskoj književnosti, posebno pjesništvu. Sastoji se od 48, uglavnom kratkih pjesama. Neke su objavljene prethodnih godina, ali ih je Šimić preradio pa se „Preobraženja“ smatraju zasebnom („kanonskom“) fazom.

    Pjesme u knjizi odlikuju se posebnim grafičkim aranžmanom (tzv. središnja os), što ga je Šimić preuzeo od njemačkog pjesnika A. Holza (Phantasus, 1898.-1899.), a i u ostalim slojevima zbirke simetrija je temeljno organizacijsko načelo. Uvodeći velike teme kao što su „Bog“, „ljubav“, „smrt“ (tijelo) i „poezija“ (umjetnost), Šimić ih koncentriranim i pomno dotjeranim diskursom uklapa u sliku svijeta koji prolazi bezbrojne preobrazbe u različitim tipskim personama (bolesnik, zavodnik, zavedena, mjesečar, mučenik) ili pojavama, da bi se onkraj vremena i prostora sve životne forme na kraju vratile panteistički zamišljenu apsolutnu („Otkupljenje“, „Budući“).

    Depatetizirani izlaz, stilizirana (nemimetička) uporaba kolorita, vizualnost pjesničkoga znaka, dubinska eufonija i funkcionalno upošljavanje praznine (bjeline) samo su neke od inovacija koje su postale trajnjim naslijeđem hrvatske moderne lirike. Poezija nakon „Preobraženja“ označuje novi zaokret u smjeru „neoklasičnog“ izraza, pa slobodni stih katkad ustupa mjesto obnovljenoj strofičkoj formi i vezanomu stihu. U okviru kasne Šimićeve poezije daju se uočiti i tekstovi koji u Baudelaireovu duhu osciliraju između odsutne transendencije i unutrašnjeg ideala („Prazno nebo“ i „Nađeni bog“), a u pjesmi „Smrt i ja“ („Smrt nije izvan mene. Ona je u meni/od najprvog početka: sa mnom raste/u svakome času“) Šimić se poput R.M.Rilkea, približava shvaćanjima o nerazlučivom jedinstvu života i smrti. Približivši se i poetici „nove stvarnosti“ (Neue Sachlichkeit), spjevao je cijenjeni ciklus Siromasi.

    U tekstovima: „Namjesto svih programa“, „Anarhija u umjetnosti“, „O muzici forma“ ispovijedao je nova modernistička načela, ali je ostao na stajalištu čistoće umjetnosti. Iako odličan učenik, morao je napustiti gimnaziju jer školske vlasti učenicima nisu dopustile izdavanje javnih tiskovina. Od tada se u potpunosti posvetio pisanju neprestano živeći u siromaštvu, ali je unatoč nesređenim egzistencijalnim prilikama ostavio plodan i iznimno značajan književni opus.

    Donadini je uzvikivao “dolje estetike i dolje ukus”, a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i “kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i ‘lepota’, to će reći sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu”.

    Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno otklonio vezani stih i rimu pa progovorio pregnantnim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom, te stvorio uzor poezije kreirane “iznutra”, kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta.

    Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.

    Nakon teške upale pluća 1924.g. obolio je od tuberkuloze i pokušao se liječiti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925.g. vratio se u Zagreb. 1924.g. pokrenuo je i treći časopis „Književnik“, a nakratko (od ožujka do studenoga 1923.g.) s M. Begovićem uređivao „Suvremenik“. U zaoštrenim manifestima iz „Juriša“ („Usamljenost duha“ i „Juriš“) prosvjedovao je protiv zatečenoga stanja u društvu i kulturi, zahtijevao rušenje dotadašnjih vrijednosti i postavio utopijskih projekt „duhovnoga carstva u zemlji“.

    U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje njegov časopis “Književnik”.

    Metamorfoze koje je Šimićevo pjesništvo prošlo u kratkom vremenskom razmaku govore o brzom sazrijevanju i skokovitom razvoju autora, a kritički i feljtonistički spisi to zorno ilustriraju. Mnogobrojni članci u suvremenim književnim pojavama i piscima pokazuju da je Šimić intenzivno pratio europska umjetnička zbivanja i da je promptno reagirao na one događaje koji su odgovarali njegovu senzibilitetu i trenutačnim umjetničkim interesima („Tri zapisa o pjesništvu“). Kao kritičar, o domaćim je, pa i etabliranim autorima (V. Nazor), pisao vrlo oštro („Naš najproduktivniji pjesnik“; „Prazna retorika Miroslava Krleže“, 1917.) često ulazeći u polemike („Pravdanje o Vidriću“, 1922.).

    Osim o hrvatskim i srpskim piscima, pisao je o gotovo svim važnijim njemačkim i austrijskim pjesnicima ekspresionističkoga naraštaja, a bio je dobro upućen i u francusku, pa čak i u skandinavsku književnost. Preveo je 1923.g. roman „Blagoslov zemlje“ K. Hamsuna, ali je prijevod tiskan tek 1983.godine.

    Šimić je uz Tina Ujevića i Miroslava Krležu najistaknutiji hrvatski pjesnik modernizma, zaslužan za popularizaciju slobodnoga stiha i novih kompozicijskih načela („Tehnika pjesme“, 1923.g.) kao i za definitivnu integraciju hrvatskoga pjesništva u europske književne tokove. Sve bogatija recepcija njegova pjesničkoga djela, u zamahu od 1960-ih, potvrđuje takav status, a kritički sudovi „Preobraženja“ svrstavaju u vrh novije hrvatske lirike.

    A. B. Šimiću u čast pokrenuta je, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, na poticaj hrvatskoga pjesnika i studenta romanistike Mile Pešorde, kulturna manifestacija Šimićevi susreti, prvi put održana 30. i 31. svibnja 1970., u Grudama i Drinovcima (“Kršni zavičaj”Drinovci, 1970., “Vjesnik”, Zagreb, 16.VI.1970.).

    OTPOR.Media

    POSLJEDNJE OBJAVLJENO

    PRO Oglas