Bujica je zapo\u010dela emotivnim prilogom i kadrovima posljednjeg ispra\u0107aja osmero hrvatskih an\u0111ela, koji su za Novu godinu tragi\u010dno stradali u Posu\u0161ju. U emisiju se tim povodom, u\u017eivo javio don Joko Bla\u017eevi\u0107, \u017eupnik u Vinjanima Hercegova\u010dkim: – Te\u0161ko mi je govoriti i nemojte mi zamjeriti, ako i sada glas pukne, ako zastanem jer oni su sada sa mnom, oni su tu negdje\u2026<\/p>\n\n\n\n
Don Joko je dobro poznavao tragi\u010dno stradale Miju Soldo, Mariju i \u017danu Pavkovi\u0107, Stipu Pavkovi\u0107a, Mirelu Rezo, Stjepana Juki\u0107a, Ivana Mili\u010devi\u0107a i Stipu Pavkovi\u0107a: – Petero njih bili su direktno moji u\u010denici, ostali indirektno. Pomagao sam im i kao sve\u0107enik i odgojitelj i vjerou\u010ditelj i profesor i ne mogu se mije\u0161ati s roditeljima, ali tu negdje\u2026 Kad je trebalo biti pri ruci i ocu i majci, znao sam biti i to. To su bili na\u0161i an\u0111eli. Ne samo zato \u0161to o njima lijepo govorimo, kada su usnuli na novogodi\u0161nje jutro ovu zemlju, nego zato \u0161to su zaista bili takvi. Oni su bili pe\u010dat svoje generacije, oni su bili na\u0161a ljepota, oni su bili na\u0161 ponos, oni su danas, ja vjerujem, okitili nebo i uljep\u0161ali onu vje\u010dnost gore, gdje nas \u010dekaju. Gdje se polako smje\u0161e i gdje mole za nas i nadaju se susretu nas s njima, gore u Gospodinu.<\/p>\n\n\n\n
\u201cKad nas je sve manje, nestajemo, selimo i onda jo\u0161 i umiremo na ovakav \u010dudnovat na\u010din,\u201d nastavio je sve\u0107enik iz Posu\u0161ja: \u201cBio sam jedan od onih koji su ove na\u0161e mlade pratili do grobova, do posljednjih po\u010divali\u0161ta\u2026 Bio sam uz njihove obitelji u tome trenutku, odnosno uz jednu, jer je svatko od njih imao za sebe po jednoga sve\u0107enika. Ono \u0161to mo\u017ee\u0161 kazati, to je probuditi \u010din nade koja posustaje. Zapravo otrti suzu s oka, moliti zajedno s njima. A ja vam samo mogu kazati znaju\u0107i sve obitelji, svih osam osobno, da su to ljudi \u010dvrste vjere, iskrene, one potpune, predane nade, koja ih dr\u017ei u ovom trenutku. Oni \u0107e se u Bogu iz dana u dan pronalaziti s njima i oni \u0107e se u kona\u010dnici na\u0107i s njima.\u201d<\/p>\n\n\n\n
Don Joko Bla\u017eevi\u0107 za Bujicu je posebno prokomentirao podatak da je vijest o tragi\u010dnom odlasku mladih Hrvata iz Posu\u0161ja, na HRT-u dobila proctor tek u 32. minuti Dnevnika: – To boli! To je jo\u0161 jedan ma\u010d koji probada srce! To je ono \u0161to mu\u010di, nas koji smo se mu\u010dili, pa i krv lili\u2026 \u010cini mi se da ne bi Hrvatska ni\u0161ta izgubila, naprotiv, puno vi\u0161e bi dobila, isto kao i nacionalna televizija, kada bi se \u010de\u0161\u0107e nadvirila s ove strane granice, jadne li granice, da vidi \u0161to je s nama i \u0161to se s nama doga\u0111a. Mi smo srcem tamo i mi ne mo\u017eemo druga\u010dije. Mi smo tako formirani, mi smo tako odgojeni, iako \u0107e nam kazati da smo oni zadrti Hercegovci. Nismo mi zadrti, mi jedinu zadrtost koju u sebi imamo, to je ljubav, ljubav kojom volimo i svoga Boga i svoj narod, ma gdje on bio \u2013 bio on u Istri ili u Me\u0111imurju, Baranji, Dalmaciji ili Slavoniji. Nema veze, gdje god bio, ionako je u cijelom svijetu\u2026 Mi smo oni koji volimo i svakoga osje\u0107amo kao brata. Osje\u0107amo to i prema drugima, ali ako ne\u0107e\u0161 voljeti svoga, kako mo\u017ee\u0161 voljeti drugoga?<\/p>\n\n\n\n