Dr. Jerko (Jeronim) \u0160imi\u0107, ro\u0111en je u Drinovcima na dana\u0161nji dan prije 115 godina (22. rujna 1906.), bio je hrvatski pjeva\u010d, sporta\u0161, sportski du\u017enosnik, novinar, doktor pravnih znanosti, glavni tajnik i potpredsjednik Nogometnog kluba Gra\u0111anski, jedan od utemeljitelja Hrvatskoga nogometnog saveza, hrvatski nogometni izbornik, poliglot, prevoditelj, jedan od utemeljitelja Nogometnoga kluba Dinamo, odvjetnik, za\u0161titnik hrvatske kulturne ba\u0161tine, publicist i povjesni\u010dar nogometa, me\u0111utim u svome rodnome kraju nikada nije postao popularan niti je \u0161tovan poput nekih drugih \u0160imi\u0107a, konkretno poput svoje bra\u0107e Antuna Branka i Stanislava \u0160imi\u0107a, te drugih pjesnika, politi\u010dkih i inih du\u017enosnika.<\/p>\n\n\n\n
Ro\u0111en je kao \u010detvrto dijete veleposjednika i trgovca Martina \u0160imi\u0107a i Vide \u0160imi\u0107, ro\u0111 Tomas. Njegovi roditelji imali su osmero djece: An\u0111a (umrla ubrzo nakon ro\u0111enja); Antun Branko \u0160imi\u0107: znameniti hrvatski knji\u017eevnik, jedan od najve\u0107ih hrvatskih pjesnika u povijesti; Stanislav Stanko \u0160imi\u0107: istaknuti hrvatski knji\u017eevnik, slavan kao knji\u017eevni kriti\u010dar i govornik; Maksimilijan Makso \u0160imi\u0107: nakon \u0161kolovanja na Poljodjelskom u\u010dili\u0161tu u Kri\u017eevcima vratio se u Drinovce i zasnovao obitelj, trgovac, vrlo popularan kao iznimno duhovit, pronicljiv i mudar \u010dovjek; An\u0111a An\u0111ela \u0160imi\u0107: istodobno u\u010denica U\u010diteljske \u0161kole i \u010dlanica humanitarne udruge sv. Vinka u Sarajevu, HSS-ova voditeljica opismenjavanja, u\u010diteljica i pjesnikinja, ubijena u blizini Dubrovnika na samom kraju 1944.; Viktor \u0160imi\u0107 (umro kao malo dijete); Mila \u0160imi\u0107, udana Pand\u017ei\u0107: nakon \u0161kolovanja u Sinju i Splitu vratila se u Drinovce i zasnovala obitelj, stru\u010dna u\u010diteljica, a nakon OZNINE smrtne presude (1945.) (neizvr\u0161ene zbog kasnoga drugog stanja) do kraja \u017eivota bri\u017ena odgojiteljica, u\u010diteljica svoje djece, ponosna slaviteljica njihovih diploma: srednjo\u0161kolskih i fakultetskih te magisterija i doktorata.<\/p>\n\n\n\n
U najranijoj \u017eivotnoj dobi Jerko je od svoje majke u\u010dio hrvatski pa turski, a njema\u010dki (kao i njegova bra\u0107a) od supruge austrijskog in\u017eenjera (mjernika) koji su tijekom ljetnih mjeseci stanovali u njihovoj ku\u0107i. \u010cetiri razreda pu\u010dke \u0161kole polazio u Drinovcima; pjevao i svirao harmonij u \u017eupnoj crkvi sv. Mihovila. Pjevanje i sviranje te uporno u\u010denje stranih jezika nastavio u ni\u017eoj gimnaziji na \u0160irokom Brijegu (1917. \u2012 1921.). U vi\u0161im razredima gimnazije u Sarajevu (1921. \u2012 1925.) popularan kao operetni pjeva\u010d u kazali\u0161tu i na drugim pozornicama te kao svestrani sporta\u0161; po\u010detkom prosinca 1923. priredio s prijateljima svome bratu, tada popularnome mladom pjesniku i kriti\u010daru A. B. \u0160imi\u0107u na sarajevskom kolodvoru sve\u010dani do\u010dek sarajevske \u0161kolske mlade\u017ei. U velja\u010di 1925., kad se najstariji brat preko Sarajeva vra\u0107ao u Zagreb s lije\u010denja u Dubrovniku i Cavtatu, s tugom je prihvatio njegov zahtjev da ne smije odustati od planirane ljetne pjeva\u010dke turneje po balkanskim dr\u017eavama.<\/p>\n\n\n\n
U rujnu 1925. sti\u017ee u Zagreb, upisuje studij prava, privatno u\u010di engleski i talijanski, pjeva u HNK-u. S Josipom Tatjanom Marini\u0107, zaru\u010dnicom A. B. \u0160imi\u0107a, gleda 20. listopada 1925. predstavu njegova prijevoda Lenormandove drame \u010covjek koji se hrani snovima (Jedac snova). Premda mu je brat Stanko ve\u0107 napominjao, nije tada kao devetnaestogodi\u0161njak mogao povjerovati da ona i njezini komunisti (staljinisti) ve\u0107 ucjenjuju, iznu\u0111uju od njihova oca veliki novac za povratak knji\u017eevne ostav\u0161tine pokojnoga brata. Krenula je tada obiteljska borba za rukopise A. B. \u0160imi\u0107a koju \u0107e Jerko nastojati privesti kraju tijekom cijeloga \u017eivota.<\/p>\n\n\n\n
Studira, u\u010di, ali \u010desto je ve\u0107 od jeseni 1925. u dru\u0161tvu poznatih nogometa\u0161a i drugih sporta\u0161a, knji\u017eevnika, glumaca te posebice pjeva\u010da s kojima je po\u010detkom 1926. po\u010deo nastupati na zagreba\u010dkim bogata\u0161kim sve\u010danostima, ali i na skupovima HSS-a (do 1928.). Objavljuje novinske tekstove o nogometu i drugim sportovima (pod pseudonimom), putuje s Nogometnim klubom “Gra\u0111anski” na gostuju\u0107e utakmice, stje\u010de veliko povjerenje uprave kluba, a jedan od najbli\u017eih prijatelja bio mu je studijski kolega, legendarni Hajdukov igra\u010d \u0160ime Poduje koji je u drugoj polovici 1930-ih bio narodni zastupnik i tajnik HSS-a u Splitu.<\/p>\n\n\n\n
Tatjana se udala 1927. i s mu\u017eem \u0110ukom Cviji\u0107em, tada najmo\u0107nijim zagreba\u010dkim komunistom, odlazi u Moskvu (1928.). Brat Stanko traga za skrivenom knji\u017eevnom ostav\u0161tinom pokojnoga brata, javno polemizira s knji\u017eevnicima koji protuzakonito objavljuju njegove pjesme i druge tekstove, a Jerko kao budu\u0107i pravnik nastojao je pomirljivo sve to prebaciti na sud. Martin \u0160imi\u0107 potpisuje punomo\u0107 Stanku i zahtijeva od Jerka da pokrene tu\u017ebu protiv onih koji skrivaju knji\u017eevnu ostav\u0161tinu njegova najstarijeg sina. Neprikladno su se umije\u0161ali neki knji\u017eevnici, pa su i oni dobili tu\u017ebe.<\/p>\n\n\n\n
Pet-\u0161est godina (do 1934.) pjeva na ljetnim turisti\u010dkim plovidbama po Mediteranu te usavr\u0161ava znanje stranih jezika. Krajem 1934. zaru\u010dio se te ubrzo vjen\u010dao s Olgom Kallay, k\u0107eri uglednoga sveu\u010dili\u0161nog profesora dr. Janka Kallaya, doktorirao pravo, a uskoro im se rodila k\u0107i Jerica (1935. \u2012 2003.), kasnije izvrsna pravnica, odvjetnica i kulturna djelatnica, \u010dije je ro\u0111enje slavio kao najljep\u0161i doga\u0111aj u svome \u017eivotu. Izrazito je djelatan u HSS-u u razdoblju od 1935. do 1941.<\/p>\n\n\n\n
Komunikativan, poliglot, pjeva\u010d, voditelj bogata\u0161kih veselica, uvijek nasmije\u0161en i srda\u010dan postaje 1934. tajnik (pomo\u0107nik Joze Jakopi\u0107a, glavnog tajnika) pa glavni tajnik te zatim i potpredsjednik “Gra\u0111anskoga”. Zaslu\u017ean je za dolazak odli\u010dnih igra\u010da i trenera koji su ga u 1930-im godinama u\u010dinili najboljim nogometnim klubom u tada\u0161njoj dr\u017eavi i me\u0111u najboljima u Europi, a sve su pla\u0107ali zagreba\u010dki bogata\u0161i.<\/p>\n\n\n\n
Jerko \u0160imi\u0107 i \u0160ime Poduje, integrativni, domoljubni Hrvati, uzorno su promicali srda\u010dno, bratsko prijateljstvo “Gra\u0111anskog” i “Hajduka”, neraskidivu svezu hrvatskoga sjevera i hrvatskoga juga, pa ni jedan susret tih dvaju slavnih hrvatskih klubova nije pro\u0161ao bez zajedni\u010dke sve\u010dane ve\u010dere bez obzira na rezultat i mjesto odigravanja utakmice. Stekao je izniman ugled kao sportski djelatnik (u drugoj polovici 1930-ih), redovito sura\u0111uje u zagreba\u010dkim Ilustriranim sportskim novostima, organizira utakmice “Gra\u0111anskog” (o tro\u0161ku zagreba\u010dkih bogata\u0161a) s najboljim europskim mom\u010dadima. Nakon osnutka Banovine Hrvatske jedan je od utemeljitelja Hrvatskoga nogometnog saveza (1939.), a kao slu\u017ebeni glasnogovornik Hrvatskoga nogometnog saveza bio je 1940. u ulozi hrvatskoga nogometnog izbornika na dvjema utakmicama (u Bernu i Budimpe\u0161ti) u skladu sa zamolbom i odlukom svoga velikog prijatelja i dugogodi\u0161njeg suradnika, slu\u017ebenoga hrvatskoga nogometnog izbornika Joze Jakopi\u0107a.<\/p>\n\n\n\n
U drugoj polovici 1930-ih, me\u0111u svim poslovima i velikim obvezama, optere\u0107ivala su ga su\u0111enja knji\u017eevnicima koji su skrivali knji\u017eevnu ostav\u0161tinu A. B. \u0160imi\u0107a. Nadaju\u0107i se da \u0107e njih i Tatjanu sudski pravorijek (iz 1937.) primorati na predaju svih rukopisa, morao je zbog razli\u010ditih odgoda s bratom Stankom \u010dekati dogovorenu primopredaju sve do travnja 1941. Me\u0111utim, po\u010deo je rat, primopredaja nije izvr\u0161ena, a knji\u017eevnu ostav\u0161tinu komunisti su odnijeli iz Zagreba.<\/p>\n\n\n\n
Zavr\u0161etkom srednjo\u0161kolskog obrazovanja, kao student skupa s Dragutinom Peheimom osnovao je 1939. godine rukometnu sekciju pri Gra\u0111anskom. Prva vje\u017ebovna trening-utakmica reprezentacije NDH odr\u017eana je 12. listopada 1941. izme\u0111u dvije mom\u010dadi koje je sastavio Peheim.<\/p>\n\n\n\n
U godini 1940. Jerko je s bratom Stankom, \u0160imom Podujom, sestrom An\u0111elom (An\u0111om), koja je kao humanitarka sv. Vinka ve\u0107 pomagala Tinu Ujevi\u0107u u Sarajevu (na nagovor brata Stanka), i Jakovom Ba\u0161i\u0107em, mo\u0107nim urednikom HSS-ova sindikalnog lista “Pravica”, kona\u010dno uspio preseliti Tina Ujevi\u0107a iz Splita u Zagreb te spasiti ga od orjuna\u0161kih poticanja na ponovni odlazak u Beograd u okrilje srpske knji\u017eevnosti.<\/p>\n\n\n\n
Godine 1941. spasili su Jerka kao haesesovca usta\u0161ki du\u017enosnici; u doba NDH-a domobransku obvezu slu\u017eio je kao prevoditelj u sto\u017eeru njema\u010dke vojske. Nakon dvomjese\u010dnog skrivanja i partizanskog logora 1945. spasili su mu \u017eivot partizanski zapovjednici (navija\u010di “Gra\u0111anskog”) te ga odveli na osniva\u010dku skup\u0161tinu NK “Dinamo” koji je preuzeo obilje\u017eja i sva materijalna dobra “Gra\u0111anskog”. Od kraja 1945. do lipnja 1948. radi kao sportski novinar i urednik u zagreba\u010dkom “Narodnom listu”, odakle je izba\u010den kao prikriveni “dr\u017eavni neprijatelj”. Zabranjeno mu je objavljivanje novinskih tekstova, a u trima te\u0161kim godinama potajno mu poma\u017eu prijatelji sporta\u0161i. Na njihovu intervenciju dopu\u0161teno mu je pisanje za beogradski Na\u0161 sport, a zatim je postao stalni dopisnik Fudbala (1951. \u2012 1969.).<\/p>\n\n\n\n
Godine 1953. objavljuje svoju prvu knjigu Jubilej na\u0161eg nogometa 1893\u20121903\u20121953. Iste godine iz tiska izlazi Bilten NK Dinamo kojem je bio urednik. Nakon Dinamova osvajanja naslova prvaka Jugoslavije (1954.) uredio je s Antom Luk\u0161i\u0107em knjigu NK Dinamo 2 X prvak.<\/p>\n\n\n\n
\u010cim je dobio dopusnicu za odvjetni\u0161tvo, s bratom Stankom ponovno tu\u017ei knji\u017eevnika koji je javno priznao da je knji\u017eevna ostav\u0161tina A. B. \u0160imi\u0107a u njegovu stanu. Prema pravomo\u0107noj odluci (1957.) tu\u017eeni je morao sve vratiti, ali kako \u0107e se kasnije ustanoviti (1980.), nije to u\u010dinio. Njegov brat Stanko u \u017eurbi je krenuo u prire\u0111ivanje Sabranih djela A. B. \u0160imi\u0107a u trima svescima jer te\u0161ko je obolio. Jerko mu je nabavljao lijekove iz inozemstva uz pomo\u0107 hrvatskih sporta\u0161a.<\/p>\n\n\n\n
Stanko umire 7. srpnja 1960., iz tiska izlaze planirana Sabrana djela, ali osu\u0111eni knji\u017eevnik s jo\u0161 dvojicom knji\u017eevnika i odobrenjem komunisti\u010dkog komiteta sti\u017ee u Gornji grad s namjerom uni\u0161tavanja cjelokupne naklade nakon ponovnog otimanja knji\u017eevne ostav\u0161tine. Nisu uspjeli jer bila je pravodobno dobro skrivena u potkrovlju pun\u010deve ku\u0107e na Gornjem gradu (Brezova\u010dka 3, u najbli\u017eem susjedstvu Banskih dvora), a otisnute knjige nakon tog skandala brzo su rasprodane. Tako je Jerko jo\u0161 jednom spasio neprocjenjivo umjetni\u010dko djelo svoga brata A. B. \u0160imi\u0107a za hrvatsku knji\u017eevnost i kulturu.<\/p>\n\n\n\n
U 1960-im godinama osobito je aktivan kao odvjetnik, ali i sportski novinar. Neizmjerno ga je obradovalo ro\u0111enje unuka: Mile Ljubenka i Mi\u0107e Ljubenka, danas istaknutoga, vrhunskog odvjetnika.<\/p>\n\n\n\n
Godine 1970. itekako se proslavio kao branitelj politi\u010dkog optu\u017eenika knji\u017eevnika i profesora Ivana Alilovi\u0107a u Mostaru. Za vrijeme Hrvatskog prolje\u0107a isticao se kao govornik na domoljubnim skupovima. Me\u0111u ostalim, u Subotici je govorio na proslavi 70. obljetnice nogometnog kluba “Ba\u010dka” te iznio povijesne \u010dinjenice da je od osnutka to bio hrvatski klub. Tijekom 1972. i 1973. besplatno je branio mnoge politi\u010dke optu\u017eenike, a zatim je i s\u0203m postao optu\u017eenik u Novom Sadu zbog toga govora u Subotici.<\/p>\n\n\n\n
Godine 1973. tiskao je knjigu Velemajstori na\u0161ega nogometa u vlastitoj nakladi jer ni jedan dr\u017eavni izdava\u010d nije se usudio tiskati knjigu “hrvatskoga nacionalista”, a zbog toga mu je tako\u0111er do kraja 1970-ih \u010desto uskra\u0107ivana suradnja na \u0161portskim stranicama pojedinih listova.<\/p>\n\n\n\n
![\"\"](\"https:\/\/otpor.media\/wp-content\/uploads\/2021\/09\/drjerkosimic-22921-3.jpg\")
<\/figure><\/div><\/a><\/div>\n\n\n\n