Na dana\u0161nji dan, 18. studenog 1898. godine ro\u0111en je Antun Branko \u0160imi\u0107, jedan od najve\u0107ih hrvatskih i bosanskohercegova\u010dkih pjesnika, ujedno esejist, prevoditelj i knji\u017eevni kriti\u010dar.<\/p>\n\n\n\n
Ro\u0111en je u Drinovcima kod Gruda, a na posljednji po\u010dinak oti\u0161ao je sa svega 26 godina (02. svibnja 1925. godine) u Zagrebu. \u0160imi\u0107 bija\u0161e pjesnikom izrazite te\u017enje da zgusnutim, \u0161krtim stihom intenzivira do\u017eivljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, \u010duvao se razlivenosti i praznine.Napisao je brojne eseje, knji\u017eevne i likovne kritike, polemike o novom pjesni\u0161tvu, nekoliko kra\u0107ih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te zapo\u010deo roman Dvostruko lice. Posthumno su mu objavljena izabrana djela, sabrana djela, proza i poezija.<\/p>\n\n\n\n
Pu\u010dku \u0161kolu poha\u0111a u rodnim Drinovcima. Tri razreda franjeva\u010dke klasi\u010dne gimnazije zavr\u0161ava u \u0160irokom Brijegu. Nakon \u0160irokoga Brijega, upisao je \u010detvrti razred gimnazije u Vinkovcima. \u0160kolovanje je nastavio u zagreba\u010dkoj donjogradskoj gimnaziji. U osmom razredu napu\u0161ta \u0161kolovanje zbog izdavanja knji\u017eevnog \u010dasopisa Vijavica godine 1917. u Zagrebu, a knji\u017eevni \u010dasopis Juri\u0161 pokre\u0107e 1919. godine pod utjecajem ekspresionisti\u010dkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokre\u0107e i tre\u0107i \u010dasopis, Knji\u017eevnik.<\/p>\n\n\n\n
Te\u0161ko oboliv\u0161i od tuberkuloze umire, u dvadeset i sedmoj godini, u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine.<\/p>\n\n\n\n
Prvu pjesmu Zimska pjesma objavio je 1913. godine u \u010dasopisu Lu\u010d kao petnaestogodi\u0161njak, a u Vinkovcima je napisao zbirku pjesama Cibaliana.<\/p>\n\n\n\n
Rane pjesme od 1913.g. do 1917. u velikoj mjeri slijede Mato\u0161ev pjesni\u010dki program. Posrijedi je pejza\u017ena lirska stroge forme i impresionisti\u010dki uhva\u0107enih pojedinosti iz zavi\u010dajnog okru\u017eja. Katkad neposredna impresija sinestetski nadilazi uobi\u010dajene okvire osjetilnih podra\u017eaja (\u201cBolesnica\u201d) pa neki stihovi anticipiraju autorovu idu\u0107u poetsku koncepciju.<\/p>\n\n\n\n
Zapo\u010deo je pjesmama koje opona\u0161aju A. G. Mato\u0161a, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagreba\u010dke gimnazije, pokrenuo \u010dasopis, primio ekavski izgovor (u \u010demu \u0107e ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kriti\u010dar, nadahnut ekspresionisti\u010dkim \u010dasopisom \u201cDer Sturm\u201d, pa je slijedio i njegov program s upori\u0161tem u posvema\u0161njem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze izme\u0111u knji\u017eevnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje.<\/p>\n\n\n\n
Nakon upoznavanja s njema\u010dkim ekspresionisti\u010dkim pjesni\u0161tvom preko \u010dasopisa \u201eDer Sturm\u201c 1917. do\u0161lo je do temeljnog zaokreta u \u0160imi\u0107evu shva\u0107anju poezije i umjetnosti, pa je iste godine pokrenuo svoj prvi \u010dasopis \u201eVijavica\u201c.<\/p>\n\n\n\n
U skladu s novim programom, pjesme koje su nastale od 1917. do 1919.g. pisane su slobodnim stihom i ozna\u010duju se kao \u0160imi\u0107eva ekspresionisti\u010dka (\u201eanarhi\u010dna\u201c) faza. Pro\u017eete su nemirom ili o\u010dajem lirskoga subjekta i bilje\u017ee impulse koje ekstati\u010dni subjekt \u201ehvata\u201c u brzu tempu gradskog \u017eivljenja (\u201ePjesma\u201c, \u201eGrad\u201c, \u201ePles\u201c, \u201ePjesma pjesnika\u201c). \u0160imi\u0107 katkad rabi i tzv. telegrafski stil, omiljeno sredstvo futuristi\u010dke i ekspresionisti\u010dke poezije, izostavlja gramati\u010dke veze i interpunkcijske oznake ili ih maksimalno pojednostavnjuje kako bi se do\u010darala simultanisti\u010dka percepcija okolnih fenomena, odnosno naglasila brzina ili intenzitet pro\u017eivljenog iskustva (\u201eO svijet i ja u svijetu i svijet u meni\u201c;\u201cGrad no\u0107i \u017eene zvijezde\u201c;\u201cPles radost vrisak bog\u201c;\u201cJa pjevam\u201c) koje te\u017ei prvotnoj senzaciji, \u201eo\u010di\u0161\u0107enoj\u201c od naslaga \u201eistro\u0161ene\u201c civilizacije.<\/p>\n\n\n\n
U kasnijim fazama uglavnom je napustio takve kompozicijske postupke. \u201eVijavica\u201c je izlazila do 1919.g., a nakon toga \u0160imi\u0107 je izdavao \u010dasopis \u201eJuri\u0161\u201c 1919.g. koji se iste godine ugasio. Sa\u017eeto je ozna\u010davao svoj knji\u017eevni smjer sadr\u017ean u (ekspresionisti\u010dkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji do\u017eivljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne mo\u017ee biti anga\u017eirana u slu\u017ebi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu vi\u0161e bile nove misli, jer su ih ve\u0107 zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane na\u010dinom koji do tada u nas nije bio poznat.<\/p>\n\n\n\n
Godine 1920.g. objavio je svoju jedinu kratku zbirku pjesama \u201ePreobra\u017eenja\u201c posve\u0107enu svojoj djevojci Tatjani Marini\u0107. Upravo time daje najve\u0107i doprinos novoj hrvatskoj knji\u017eevnosti, posebno pjesni\u0161tvu. Sastoji se od 48, uglavnom kratkih pjesama. Neke su objavljene prethodnih godina, ali ih je \u0160imi\u0107 preradio pa se \u201ePreobra\u017eenja\u201c smatraju zasebnom (\u201ekanonskom\u201c) fazom.<\/p>\n\n\n\n
Pjesme u knjizi odlikuju se posebnim grafi\u010dkim aran\u017emanom (tzv. sredi\u0161nja os), \u0161to ga je \u0160imi\u0107 preuzeo od njema\u010dkog pjesnika A. Holza (Phantasus, 1898.-1899.), a i u ostalim slojevima zbirke simetrija je temeljno organizacijsko na\u010delo. Uvode\u0107i velike teme kao \u0161to su \u201eBog\u201c, \u201eljubav\u201c, \u201esmrt\u201c (tijelo) i \u201epoezija\u201c (umjetnost), \u0160imi\u0107 ih koncentriranim i pomno dotjeranim diskursom uklapa u sliku svijeta koji prolazi bezbrojne preobrazbe u razli\u010ditim tipskim personama (bolesnik, zavodnik, zavedena, mjese\u010dar, mu\u010denik) ili pojavama, da bi se onkraj vremena i prostora sve \u017eivotne forme na kraju vratile panteisti\u010dki zami\u0161ljenu apsolutnu (\u201eOtkupljenje\u201c, \u201eBudu\u0107i\u201c).<\/p>\n\n\n\n
Depatetizirani izlaz, stilizirana (nemimeti\u010dka) uporaba kolorita, vizualnost pjesni\u010dkoga znaka, dubinska eufonija i funkcionalno upo\u0161ljavanje praznine (bjeline) samo su neke od inovacija koje su postale trajnjim naslije\u0111em hrvatske moderne lirike. Poezija nakon \u201ePreobra\u017eenja\u201c ozna\u010duje novi zaokret u smjeru \u201eneoklasi\u010dnog\u201c izraza, pa slobodni stih katkad ustupa mjesto obnovljenoj strofi\u010dkoj formi i vezanomu stihu. U okviru kasne \u0160imi\u0107eve poezije daju se uo\u010diti i tekstovi koji u Baudelaireovu duhu osciliraju izme\u0111u odsutne transendencije i unutra\u0161njeg ideala (\u201ePrazno nebo\u201c i \u201eNa\u0111eni bog\u201c), a u pjesmi \u201eSmrt i ja\u201c (\u201eSmrt nije izvan mene. Ona je u meni\/od najprvog po\u010detka: sa mnom raste\/u svakome \u010dasu\u201c) \u0160imi\u0107 se poput R.M.Rilkea, pribli\u017eava shva\u0107anjima o nerazlu\u010divom jedinstvu \u017eivota i smrti. Pribli\u017eiv\u0161i se i poetici \u201enove stvarnosti\u201c (Neue Sachlichkeit), spjevao je cijenjeni ciklus Siromasi.<\/p>\n\n\n\n
U tekstovima: \u201eNamjesto svih programa\u201c, \u201eAnarhija u umjetnosti\u201c, \u201eO muzici forma\u201c ispovijedao je nova modernisti\u010dka na\u010dela, ali je ostao na stajali\u0161tu \u010disto\u0107e umjetnosti. Iako odli\u010dan u\u010denik, morao je napustiti gimnaziju jer \u0161kolske vlasti u\u010denicima nisu dopustile izdavanje javnih tiskovina. Od tada se u potpunosti posvetio pisanju neprestano \u017eive\u0107i u siroma\u0161tvu, ali je unato\u010d nesre\u0111enim egzistencijalnim prilikama ostavio plodan i iznimno zna\u010dajan knji\u017eevni opus.<\/p>\n\n\n\n
Donadini je uzvikivao \u201cdolje estetike i dolje ukus\u201d, a \u0160imi\u0107, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on ka\u017ee, i odijelo sa sebe, i \u201ckragne, man\u0161ete, kravate, \u0161alove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono \u0161to je ukus, \u0161to je retorika i \u2018lepota\u2019, to \u0107e re\u0107i sve ono \u0161to je suvi\u0161no \u2013 i da govorimo istinu\u201d.<\/p>\n\n\n\n
Iako je polemi\u010dki intoniranom, mato\u0161evski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na knji\u017eevna zbivanja i uop\u0107e na razmi\u0161ljanja o knji\u017eevnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog po\u010detni\u0161tva, na\u010delno otklonio vezani stih i rimu pa progovorio pregnantnim, \u010desto i grafi\u010dki simetri\u010dnim slobodnim stihom, te stvorio uzor poezije kreirane \u201ciznutra\u201d, kao najintenzivnijeg do\u017eivljaja svijeta.<\/p>\n\n\n\n
Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isklju\u010divo u individualno-psiholo\u0161kom zna\u010denju. Pjesnik ljubavi i smrti, osje\u0107ao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred klju\u010dnim pitanjima \u017eivota i svemira nemo\u0107an kao \u010dovjek, a kao pjesnik mo\u017ee ga samo spoznavati. Resko\u0161\u0107u svoga stiha prodirao je kao o\u0161tricom no\u017ea u dubine ljudskoga bi\u0107a, u njegovu egzistencijalnu samo\u0107u. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i \u010desto svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.<\/p>\n\n\n\n
Nakon te\u0161ke upale plu\u0107a 1924.g. obolio je od tuberkuloze i poku\u0161ao se lije\u010diti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925.g. vratio se u Zagreb. 1924.g. pokrenuo je i tre\u0107i \u010dasopis \u201eKnji\u017eevnik\u201c, a nakratko (od o\u017eujka do studenoga 1923.g.) s M. Begovi\u0107em ure\u0111ivao \u201eSuvremenik\u201c. U zao\u0161trenim manifestima iz \u201eJuri\u0161a\u201c (\u201eUsamljenost duha\u201c i \u201eJuri\u0161\u201c) prosvjedovao je protiv zate\u010denoga stanja u dru\u0161tvu i kulturi, zahtijevao ru\u0161enje dotada\u0161njih vrijednosti i postavio utopijskih projekt \u201eduhovnoga carstva u zemlji\u201c.<\/p>\n\n\n\n
U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetlje\u0107e, pre\u0161av\u0161i put od mato\u0161evsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobo\u0111enog a formalno stije\u0161njenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo rije\u010di otvara bezdane prostore misli i \u017eivotnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgu\u0161njavati stih, birati pravu rije\u010d: \u010desto jednostavnoj i obi\u010dnoj, znao je udahnuti punu izra\u017eajnost. Boluju\u0107i od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da \u0107e ga jednoga skorog dana posve ispuniti \u2013 i prerasti. Mo\u017eda je i zato naglo sazrijevao, \u0161to dokazuje njegov \u010dasopis \u201cKnji\u017eevnik\u201d.<\/p>\n\n\n\n
Metamorfoze koje je \u0160imi\u0107evo pjesni\u0161tvo pro\u0161lo u kratkom vremenskom razmaku govore o brzom sazrijevanju i skokovitom razvoju autora, a kriti\u010dki i feljtonisti\u010dki spisi to zorno ilustriraju. Mnogobrojni \u010dlanci u suvremenim knji\u017eevnim pojavama i piscima pokazuju da je \u0160imi\u0107 intenzivno pratio europska umjetni\u010dka zbivanja i da je promptno reagirao na one doga\u0111aje koji su odgovarali njegovu senzibilitetu i trenuta\u010dnim umjetni\u010dkim interesima (\u201eTri zapisa o pjesni\u0161tvu\u201c). Kao kriti\u010dar, o doma\u0107im je, pa i etabliranim autorima (V. Nazor), pisao vrlo o\u0161tro (\u201eNa\u0161 najproduktivniji pjesnik\u201c; \u201ePrazna retorika Miroslava Krle\u017ee\u201c, 1917.) \u010desto ulaze\u0107i u polemike (\u201ePravdanje o Vidri\u0107u\u201c, 1922.).<\/p>\n\n\n\n
Osim o hrvatskim i srpskim piscima, pisao je o gotovo svim va\u017enijim njema\u010dkim i austrijskim pjesnicima ekspresionisti\u010dkoga nara\u0161taja, a bio je dobro upu\u0107en i u francusku, pa \u010dak i u skandinavsku knji\u017eevnost. Preveo je 1923.g. roman \u201eBlagoslov zemlje\u201c K. Hamsuna, ali je prijevod tiskan tek 1983.godine.<\/p>\n\n\n\n
\u0160imi\u0107 je uz Tina Ujevi\u0107a i Miroslava Krle\u017eu najistaknutiji hrvatski pjesnik modernizma, zaslu\u017ean za popularizaciju slobodnoga stiha i novih kompozicijskih na\u010dela (\u201eTehnika pjesme\u201c, 1923.g.) kao i za definitivnu integraciju hrvatskoga pjesni\u0161tva u europske knji\u017eevne tokove. Sve bogatija recepcija njegova pjesni\u010dkoga djela, u zamahu od 1960-ih, potvr\u0111uje takav status, a kriti\u010dki sudovi \u201ePreobra\u017eenja\u201c svrstavaju u vrh novije hrvatske lirike.<\/p>\n\n\n\n
A. B. \u0160imi\u0107u u \u010dast pokrenuta je, u vrijeme Hrvatskoga prolje\u0107a, na poticaj hrvatskoga pjesnika i studenta romanistike Mile Pe\u0161orde, kulturna manifestacija \u0160imi\u0107evi susreti, prvi put odr\u017eana 30. i 31. svibnja 1970., u Grudama i Drinovcima (\u201cKr\u0161ni zavi\u010daj\u201dDrinovci, 1970., \u201cVjesnik\u201d, Zagreb, 16.VI.1970.).<\/p>\n\n\n\n
OTPOR.Media<\/span><\/strong><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Na dana\u0161nji dan, 18. studenog 1898. godine ro\u0111en je Antun Branko \u0160imi\u0107, jedan od najve\u0107ih hrvatskih i bosanskohercegova\u010dkih pjesnika, ujedno esejist, prevoditelj i knji\u017eevni kriti\u010dar. Ro\u0111en je u Drinovcima kod Gruda, a na posljednji po\u010dinak oti\u0161ao je sa svega 26 godina (02. svibnja 1925. godine) u Zagrebu. \u0160imi\u0107 bija\u0161e pjesnikom izrazite te\u017enje da zgusnutim, \u0161krtim […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":6986,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"iawp_total_views":6,"_jetpack_feature_clip_id":0,"_jetpack_memberships_contains_paid_content":false,"footnotes":""},"categories":[159],"tags":[],"class_list":["post-18420","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","category-prisjecanje-portala-otpor-media"],"yoast_head":"\n