Predsjednik Vladimir Putin potpisao je dokumente koji utiru put formalnom prihva\u0107anju Narodne Republike Donjeck i Lugansk, kao i regija Herson i Zaporo\u017eje od strane Moskve. Ugovori \u010dekaju ratifikaciju ruskog parlamenta.<\/p>\n\n\n\n
Prema Kremlju, odluka od petka uslijedila je nakon demokratskog glasanja, u kojem su ljudi koji \u017eive u biv\u0161im regijama Ukrajine iskoristili svoje pravo na samoodre\u0111enje i zatra\u017eili za\u0161titu od Kijeva.<\/p>\n\n\n\n
Povijesni potez osudili su i odbacili Kijev i njegovi strani podupiratelji, koji ga smatraju aneksijom suverenog ukrajinskog teritorija.<\/p>\n\n\n\n
RT se osvr\u0107e na to kako je oru\u017eani udar u Kijevu prije osam godina doveo do promjene europskih granica i velikog oru\u017eanog sukoba.<\/p>\n\n\n\n
Majdan<\/strong><\/p>\n\n\n\n Krajem 2013. u Kijevu je zapo\u010deo val uli\u010dnih prosvjeda, navodno izazvanih time \u0161to je vlada Viktora Janukovi\u010da izbjegavala gospodarski sporazum s EU-om – dogovor prodan Ukrajincima kao najava neposrednih dru\u0161tvenih i gospodarskih koristi.<\/p>\n\n\n\n Dok su se tjedni aktivizma, potpomognuti od strane zapadnih financiranih lokalnih grupa za pritisak, protegli u mjesece, demonstracije na Majdanu su oteli radikalni nacionalisti, \u0161to je rezultiralo nasilnim sukobima sa snagama sigurnosti u kojima su deseci poginuli. Zapadni politi\u010dari otvoreno su pru\u017eili podr\u0161ku, a visoki ameri\u010dki diplomati dijele kola\u010di\u0107e u sredi\u0161tu Kijeva.<\/p>\n\n\n\n Ohrabreni pokret dobio je zamah i, unato\u010d dogovoru o podjeli vlasti u velja\u010di 2014. uz posredovanje Rusije, Njema\u010dke, Francuske i Poljske, eskalacija nasilja natjerala je tada\u0161njeg predsjednika Viktora Janukovi\u010da na bijeg.<\/p>\n\n\n\n Dr\u017eavni udar u glavnom gradu uz podr\u0161ku SAD-a okupio je radikalne snage, koje su pribjegle otvorenim prijetnjama proruskom stanovni\u0161tvu u Ukrajini nasiljem ako se usudi suprotstaviti novopostavljenim vlastima u Kijevu.<\/p>\n\n\n\n Minski sporazumi<\/strong><\/p>\n\n\n\n Krimski poluotok imao je jake povijesne veze s Rusijom, nakon \u0161to je pre\u0161ao pod kontrolu Kijeva tek 1954. godine pod vodstvom sovjetskog vo\u0111e Nikite Hru\u0161\u010dova. Regija je klju\u010dna za rusku nacionalnu sigurnost budu\u0107i da se u njenim dubokim lukama nalazi Crnomorska pomorska flota.<\/p>\n\n\n\n U odva\u017enoj operaciji za koju se smatralo da je na kraju sprije\u010dila zna\u010dajno krvoproli\u0107e, Moskva je rasporedila specijalne snage po poluotoku, a lokalne su vlasti odr\u017eale referendum o razlazu s Ukrajinom i pripajanju Rusiji. Moskva je slu\u017ebeno prihvatila ponudu Krima u o\u017eujku 2014.<\/p>\n\n\n\n Situacija s dvije regije Donbasa razvijala se druga\u010dije. Sredinom travnja 2014. Kijev je poslao vojsku da ugu\u0161i prosvjede u Donjecku i Lugansku. Prosvjednici su odgovorili formiranjem milicija i uzvra\u0107anjem udaraca, militariziraju\u0107i ve\u0107 rasplamsao sukob. Sljede\u0107eg su mjeseca te dvije regije odr\u017eale referendum o progla\u0161enju neovisnosti.<\/p>\n\n\n\n Sukob u isto\u010dnoj Ukrajini zapao je u pat poziciju nakon \u0161to je ukrajinska vojska pretrpjela ozbiljne gubitke od, kako je Kijev tvrdio, ruskih trupa koje se tajno bore u Donbasu. Zara\u0107ene strane pristale su na prekid vatre i dogovoren je plan puta za pomirenje, formaliziran u dva sporazuma potpisana u Minsku 2014. odnosno 2015. godine.<\/p>\n\n\n\n Mirovni plan nikada nije u potpunosti uspio. Dok su se neprijateljstva u Donbasu smanjivala, Kijev je odbijao ispuniti svoje odgovornosti, posebno po pitanju federalizacije, osim ako njegove trupe ne dobiju kontrolu nad granicama Donbasa s Rusijom. To je bilo u suprotnosti s odredbama sporazuma iz Minska. Biv\u0161i ukrajinski predsjednik Pjotr \u200b\u200bPoro\u0161enko priznao je u lipnju da je pristao na primirje samo kako bi dobio vrijeme za obnovu ukrajinske vojske.<\/p>\n\n\n\n NATO zadiranje<\/strong><\/p>\n\n\n\n Napetosti oko Ukrajine eskalirale su 2021., nakon \u0161to je Rusija optu\u017eila NATO da se \u0161iri u zemlju, a da Kijev nije slu\u017ebeno primio u savez. Moskva je desetlje\u0107ima jasno davala do znanja da bi budu\u0107e \u010dlanstvo Ukrajine u bloku predvo\u0111enom SAD-om predstavljalo prelazak ruske sigurnosne crvene linije.<\/p>\n\n\n\n Moskva je od Washingtona tra\u017eila jamstva koja bi odgovorila na njezine zabrinutosti. Me\u0111utim, ameri\u010dki du\u017enosnici izjavili su da NATO-ova politika “otvorenih vrata” zna\u010di da se Ukrajina mo\u017ee slobodno braniti kako \u017eeli. Kijev je u svoj ustav 2019. uvrstio cilj da postane \u010dlan vojnog bloka.<\/p>\n\n\n\n Od tada su \u010dlanice NATO-a intenzivno obu\u010davale ukrajinske postrojbe, opskrbljuju\u0107i Kijev oru\u017ejem i na druge na\u010dine poma\u017eu\u0107i u formiranju sposobnije vojske.<\/p>\n\n\n\n Tijekom istog razdoblja, ukrajinske neonacisti\u010dke skupine postale su ugra\u0111ene u vojne strukture, stekav\u0161i politi\u010dku mo\u0107 znatno iznad razine javne potpore, s obzirom na rezultate izbora odr\u017eanih 2019. i 2020. godine.<\/p>\n\n\n\n