Danas na Svi Svete, 01.studenog su na\u0161e misli uz one koji po\u010divaju na na\u0161im grobljima diljem Domovine i svijeta. Danas na grobljima, uz cvije\u0107e i svije\u0107e, susre\u0107emo znance i rodbinu iz zemlje i inozemstva koji se mo\u017eda samo ovom zgodom vide. Groblja sabiru vjernike i nevjernike, bogata\u0161e i siromahe, ugledne i obi\u010dne, \u010dinjenica prolaznosti nas izjedna\u010dava, i \u010dini bar na tren besmislenima na\u0161e intrige, spletke, ogovaranja, psovke, sva\u0111e, gramzivost, uznositost na\u0161a dugovanja i na\u0161e brige. Pred njom, gospodaricom \u017eivota kle\u010dimo svi . Sa slutnjama koje se nebu uzdi\u017eu.<\/p>\n\n\n\n
Mislimo danas na one koji su oti\u0161li prije nas, ali i na \u010dinjenicu vlastite smrtnosti. Smrt je kraj iluzije da \u010dovjek mo\u017ee biti Bog, i da mo\u017ee imati trajno boravi\u0161te na ovoj zemlji. Redovnici trapisti se pozdravljaju: Memento mori! \u2013 Sjeti se smrti! da ne zaborave ura\u010dunati tu \u010dinjenicu u sve \u0161to \u010dine i planiraju.<\/p>\n\n\n\n
Du\u0161ni dan nas poziva da do\u0111emo k sebi. Da svoj \u017eivot shvatimo u njegovoj cjelini, planiramo ga i \u017eivimo svjesni da mu nismo gospodari, i da mu nismo dorasli u njegovoj veli\u010danstvenoj veli\u010dini darovanoj od Boga. Mudro \u017eivi onaj kog smrt ne iznena\u0111uje. Onaj tko \u017eivi prihva\u0107aju\u0107i zakon umiranja da bi \u017eivio \u2013 istinski \u017eivi. Sav \u017eivot je satkan od malih smrti. Svaki rastanak, odlazak i odluka, svaki korak koji je izbor izme\u0111u vi\u0161e mogu\u0107nosti \u2013 mala je smrt. Tko ne bi imao snage odre\u0107i se igra\u010daka iz djetinjstva, nikad ne bi odrastao. Tko ne bi smogao snage oti\u0107i iz roditeljskog doma taj nikad ne bi do\u0161ao na studij u drugi grad, ili zapo\u010deti vlastiti obiteljski \u017eivot. Tko se ne bi odricao svih drugih zvanja, pa makar ih volio, zbog jednoga kojega odabire \u2013 taj ne bi ni\u0161ta od \u017eivota u\u010dinio. I djevojku ili momka kad bira\u0161, odri\u010de\u0161 se svih drugih. Svaki izbor, svaki korak \u2013 svojevrsna je smrt.<\/p>\n\n\n\n
Tko se nije u stanju odre\u0107i svog \u017eivota kako bi zapo\u010deo drugi \u017eivot nakon \u017eivotnog brodoloma te\u0161ko \u0107e prihvatiti \u010dinjenicu prolaznosti \u017eivota. \u017divjeti zna\u010di umirati da bi se \u017eivjelo. Sunce da bi negdje iza\u0161lo, negdje mora za\u0107i. Sija\u010d razbacuje sjeme da umre, kako bi dobio vi\u0161estruk urod. Mudro \u017eivi onaj tko se izvje\u0161tio u umiranju. Onaj tko svemu zna re\u0107i zbogom, gdje god nogom stane. Onaj tko ve\u0107 sada umire, spremno se pozdravljaju\u0107i sa svakim trenom koji prolazi, sa svakim blagom koje ga pohodi, sa svakom sre\u0107om koja ga usre\u0107uje; tko \u017eivi svjestan da je gol ro\u0111en i da \u0107e gol umrijeti \u2013 tog zadnji trenutak \u017eivota ne\u0107e iznenaditi. Smrt mu je tek zavr\u0161nica \u017eivljenje mudrosti koja se zove umiranje. Jer nije srcem prionuo uz ono \u010dega \u0107e se, htio ili ne, morati odvojiti \u2013 ve\u0107 je svoj \u017eivot utemeljio na vrijednostima koje mu nitko ne mo\u017ee oduzeti. Odvoji se od onog od \u010dega \u0107e\u0161 se i onako morati odvojiti. Ne spa\u0161avaj ono \u0161to se spasiti ne da. Ni godine, ni ljepotu, ni trenutke radosti zaustaviti se ne da. \u017divot je samo ono \u0161to ti ostane nakon \u0161to umre\u0161.<\/p>\n\n\n\n
A nitko kao istinski Branitelji nije svjesniji prolaznosti ovog \u017eivota, jer su oni upravo slijede\u0107i put Isusa Krista pokazali kako je najve\u0107a ljubav dati \u017eivot za prijatelje svoje, za vjeru svoju, za kri\u017e \u010dasni i slobodu zlatnu.<\/p>\n\n\n\n
Tijela imaju sitne ciljeve. Ona se rastaju zbog svjetovnih stvari i razilaze zbog ovozemaljskih \u017eelja. Dotle su spokojne du\u0161e u trajnom zagrljaju ljubavi, sve do smrti koja ih Bogu odvodi.\u201c (Halil Gibran)<\/p>\n\n\n\n
Odavno postoji vjerovanje kako je 31.listopada veo izme\u0111u \u017eivih i mrtvih najtanji. No\u0107 koja prethodi Svim Svetima, dan kada raste potreba za zdravim stavovima oko smrti tj. prelaska duha u drugu dimenziju.<\/p>\n\n\n\n
Slaviti smrt tako\u0111er zna\u010di slaviti \u017eivot, te odati po\u010dast i zahvaliti du\u0161ama koje su oti\u0161le dalje, a dotakle su va\u0161 \u017eivot, a takvih imamo svi u svome sje\u0107anju. Takvih se sje\u0107amo svi pa bili oni na\u0161a majka, otac, bra\u0107a i sestre, supru\u017enik, dijete, prijatelj, ro\u0111ak, kum, poznanik ili pak netko uz \u010diju glazbu ili filmove, \u0161portsko ili drugo umije\u0107e smo odrastali ili se s njim identificirali.<\/p>\n\n\n\n
Njima u \u010dast palimo svije\u0107u , skuhati \u0107emo njihov omiljeni obrok ili napravit ne\u0161to drugo \u0161to za nas \u0161to predstavlja slavljenje njihovog daljnjeg prisustva me\u0111u nama. Tako\u0111er, zahvaliti \u0107emo na daru \u0161to smo jo\u0161 uvijek \u017eivi. Sjetiti \u0107emo se njihovih o\u010diju koje nas gledaju u na\u0161oj ti\u0161ini pred njihovim grobovima, njihovih osmijeha, njihovih ruku, ili pak njihovih specijaliteta koji nam nedostaju, mirisa bakine \u010dorbe \u201esva\u0161tare\u201c, maj\u010dine \u201cmla\u0107enice\u201c koju smo \u010desto sami izmutili u stapu, i pokupili s nje maslo, sjetiti \u0107emo se puno toga \u0161to se sjetimo tek pred njihovim tihim humkama u kojima ih nema vi\u0161e fizi\u010dki ali ih ipak tu zami\u0161ljamo i do\u017eivljavamo kao \u017eive, premda su duhom negdje na drugom mjestu jer mi smo vjernici koji \u017eive ovaj \u017eivot s takvom vjerom.<\/p>\n\n\n\n
Kontemplacija o smrtnosti tijela ne\u0161to je \u0161to nam je potrebno, pa za\u0161to ne bismo ovo doba godine iskoristili za po\u0161tovanje i sje\u0107anje na cikluse \u017eivota i smrti. Uostalom, to je \u017eivotni krug u kojemu se vrtimo i koji nas sve pokre\u0107e u vrtuljku \u017eivota.<\/p>\n\n\n\n
\u017divot na fizi\u010dkoj razini samo je kratka epizoda u na\u0161em cjelokupnom postojanju. Promjena tijela sasvim je prirodna pojava u ovom svijetu. Mi stalno prelazimo iz jednog oblika u drugi zadr\u017eavaju\u0107i isti identitet.<\/p>\n\n\n\n
Smrt je zapravo iluzija. Ako na\u0161e tijelo umire i suo\u010dava se sa smr\u0107u, to ne zna\u010di da je \u017eivot zavr\u0161io. \u017divot je prevelik i preobuhvatan da bi mu se suprotstavila smrt jednog tijela.<\/p>\n\n\n\n
Du\u0161a nikada ne umire. Svi smo mi du\u0161e koje imamo ljudsko iskustvo, a ne obrnuto. Mi kao du\u0161a smo vje\u010dni i samo nastavljamo svoj put raduju\u0107i se susretu s na\u0161im voljenima koji su svoj put prije nas zapo\u010deli.<\/p>\n\n\n\n