Nasilje u obitelji naj\u010de\u0161\u0107e se doga\u0111a bez svjedoka-o\u010devidaca, tako da je naj\u010de\u0161\u0107e \u017ertva nasilja jedini svjedok tog nasilja. Smatram da nasilje u obitelji nije u porastu, ve\u0107 su u porastu prijave \u017ertava zbog nasilja u obitelji. Mediji i izvje\u0161tavanja o nasilju u obitelji uvelike su doprinijeli tome da \u017ertva prije svega shvati da trpi nasilje, da nasilje mo\u017ee prijaviti i kome mo\u017ee prijaviti.<\/p>\n\n\n\n
Da bi po\u010dinitelj nasilja bio ka\u017enjen potrebno je da \u017ertva ustraje u prijavi i svjedo\u010denju. \u010cesto se doga\u0111a da \u017ertva prijavi nasilje ali nema podr\u0161ku obitelji, policije, tu\u017eiteljstva i suda. Od obitelji dobiva savjete da ne prijavljuje nasilje zbog sramote i djece (ako ih ima sa nasilnikom). Me\u0111utim, jesu li ti savjeti dobri? Treva li \u017ertva trpjeti nasilje cijeli \u017eivot zbog sramote? Je li sramota biti \u017ertva nasilja? Treba li dijete trpjeti psihi\u010dko nasilje gledaju\u0107i nasilje u ku\u0107i? Mora li dijete imati oba roditelja iako nasilnik naru\u0161ava psihi\u010dko zdravlje djeteta? Odgovor na sva pitanje jest \u2013 apsolutno ne.<\/p>\n\n\n\n
Je li nasilje samo fizi\u010dko?<\/strong><\/p>\n\n\n\n Sli\u010dne savjete \u017ertva dobiva i od policije, a gotovo uvijek postupanje policije ovisi o tome ima li \u017ertva vidljive tjelesne ozljede. Iako je za postojanje kaznenog djela dovoljno da je ugro\u017eena tjelesna cjelovitost \u017ertve. Dakle, ne moraju postojati tjelesne ozljede da bi bilo po\u010dinjeno kazneno djelo. Zanemaruje se psihi\u010dko nasilje (uvrede, odbacivanje, prijetnja povrje\u0111ivanjem ili oduzimanjem djece, posesivno pona\u0161anje i ka\u017enjavanje, emocionalne prijetnje i optu\u017ebe, itd.) koje mo\u017ee imati mnogo te\u017ee posljedice za \u017ertvu nego fizi\u010dko nasilje. Nikada do sada se nisam susreo s tim da je \u017ertva prijavila nasilje prvi put kad ga je do\u017eivjela i mislim da se ne\u0107u ni susresti. To je uvijek nasilje koje se ve\u0107 ranije dogodilo jednom ili vi\u0161e puta, fizi\u010dko ili psihi\u010dko. Jo\u0161 uvijek je u na\u0161em dru\u0161tvu dominantno mi\u0161ljenje da je nasilje u obitelji privatna stvar i da se nitko ne bi trebao mije\u0161ati u to. Me\u0111utim, je li to tako? Dakako da nije. Na stranu zakon i ostali propisi, na\u0161a ljudska obveza jest da se umije\u0161amo i za\u0161titimo \u017ertvu od nasilnika. Rijetki su slu\u010dajevi kada gra\u0111ani prijave nasilje u obitelji, zaista rijetki. I to je gotovo uvijek anonimna prijava policiji putem telefona. To iz razloga jer se gra\u0111ani ne \u017eele mije\u0161ati u nasilni odnos i ne \u017eele se zamjerati nasilniku. Me\u0111utim, postavlja se pitanje je li se na taj na\u010din zamjeraju \u017ertvi? Dakako da jesu.<\/p>\n\n\n\n