PRETRAŽI

Jedna država ima ‘Zakon o invaziji Haaga‘ koji dopušta vojnu akciju u slučaju optužnice njenog osoblja

PRO Oglas

Dan nakon što su se dva aviona zabila u “Blizance”, predsjednik George W. Bush zatražio od svog glavnog savjetnika za borbu protiv terorizma, Richarda A. Clarkea, da otkrije je li Irak umiješan u ovaj slučaj. Isto tako, samo nekoliko sati nakon napada, ministar obrane Donald Rumsfeld je upitao potpredsjednika Združenog stožera postoje li informacije “dovoljno dobre da udare” Sadama Huseina u isto vrijeme kad i Osamu bin Ladena te naredio odvjetniku Pentagona da dobije “dodatnu podršku” za iznalaženje ove poveznice.

Dva mjeseca prije 11. rujna, Rumsfeld je izradio dopis u kojem je sugerirao “strožu politiku” protiv iračkog vladara na temelju “opasnosti od sve hrabrijeg i nuklearno naoružanog Sadama u bliskoj budućnosti”, tvrdeći da će njegovo svrgavanje stvoriti “mnogo poboljšanu poziciju u regiji” za Washington i “pojačati vjerodostojnost i utjecaj SAD-a”.

Danas, zahvaljujući dokumentima britanske istrage o Iraku, znamo kako su američki i britanski dužnosnici smišljali “pametnu strategiju” kako najučinkovitije prodati svijetu ideju o neisprovociranoj invaziji na Irak. Prvi korak je bio slanje inspektora za oružje u Bagdad, za što je američki državni tajnik Colin Powell objasnio premijeru UK-a Tonyju Blairu da je samo predstava pošto, ako bi Sadam dopustio ovu kontrolu, zapadni partneri bi jednostavno “pronašli novi zahtjev da opravdaju vojnu akciju”. Jer, kako je kazao Powell, “vrhovni cilj je uklanjanje Sadama”.

Kampanja dezinformiranja javnosti, koju je tada lansirala Bushova administracija, bila je toliko nemilosrdna da je uoči rata gotovo dvije trećine američke javnosti mislilo da je Husein imao ulogu u napadima 11. rujna, a više od 90 posto vjerovalo je da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje. Ovome je svakako pridonio i Joe Biden, rekavši: “Ne vjerujem da je ovo požurivanje u rat. Vjerujem da je to marš prema miru i sigurnosti.”

Ništa od toga, naravno, ne bi uspjelo bez medijske “proameričke propagande”. Analiza dvotjednog izvještavanja uoči rata otkrila je da su 222 od 297 dužnosnika na koje su se novinski izvještaji oslanjali bili povezani s proratnim vladama, a samo su četiri od njih bila kritična prema invaziji. Ono malo neslaganja sa službenim narativom bilo je brzo iskorijenjeno. Kritični novinari su uklonjeni s pozicije ili im je naređeno da podupru ratne napore, a oni koji su se čak usudili dovoditi u pitanje kredibilitet Bijele kuće su označeni kao antiamerikanci ili huseinofili.

Dana 5. veljače 2003. Powell je pred članovima Vijeća sigurnosti UN-a kazao: “Svaka izjava koju danas dajem potkrijepljena je čvrstim izvorima. Ovo nisu tvrdnje. Ono što dajemo su činjenice i zaključci temeljeni na čvrstim obavještajnim podacima.” Tvrdeći kako je Irak obmanio UN-ove inspektore za naoružanje, državni tajnik je poručio kako “Sadama i njegov režim neće zaustaviti ništa, dok njega nešto ne zaustavi”.

Točno mjesec i pol nakon ovog govora, Washington je, protivno međunarodnom pravu – ali slijedeći ono što se danas zove “međunarodni poredak temeljen na pravilima” – naredio okupaciju suverene države. To je označilo početak operacije “razoružavanja Iraka, oslobađanja njegovih ljudi i obrane svijeta od ozbiljne opasnosti”, kako je rekao Bush u televizijskom obraćanju naciji.

U noći 20. ožujka 2003., američka vojska je počela provoditi vojnu strategiju “šok i strahopoštovanje” (tehnički poznatu i kao “brza dominacija”), a koja se temelji na upotrebi razorne moći i spektakularnim prikazima sile, kako bi se paralizirala neprijateljeva percepcija bojnog polja i uništila njihova volja za borbom. U svega par sati su Amerkanci izveli približno 1.700 zračnih naleta, prilikom kojih su ispaljena 504 krstareća projektila, uspjevši ubiti oko 2.000 nevinih Iračana.

Američki pilot, kojem je bila “čast” baciti prve bombe na Bagdad, je rekao da je plan bio “bombardirati 24 sata dnevno, 72 sata, bez obzira na sve, da (žrtve) ne mogu spavati, misliti ni komunicirati”. Bilo je to najveće granatiranje u povijesti, gdje je ukupna tonaža bombi bila veća od onih u Nagasakiju i Hirošimi.

Zapadne TV postaje su tada pokrivale ovu misiju manje kao masovno ubojstvo, a više kao akcijski reality show. Nedugo nakon invazije, CNN i druge mreže emitirale su svakih četiri do sedam minuta snimku Iračana koji navijaju dok ruše Sadamov kip. Stvarnost je bila nešto drugačija; trg je bio gotovo prazan, a okupljene su uglavnom činili novinari i američki marinci. Ne samo to, već je Iračanin koji je demontirao kip kasnije požalio zbog toga. U kaosu nakon uvođenja “slobode i demokracije” je postao izbjeglica koji “mašta o ubojstvu Busha i Blaira golim rukama”.

Okupacija je potaknula sektaško nasilje, bande otmičara, masovna ubojstva i mučenja. Stvoren je ISIS koji je u jednom trenutku kontrolirao trećinu Iraka i Sirije. Ovaj odred smrti je postao poznat po silovanjoma, porobljavanju i masovnim pogubljenjima iračkih etničkih i vjerskih manjina. Sve ovo je popraćeno orgijom ubijanja od strane okupacijskih snaga SAD-a, kao što je grupno silovanje i ubojstvo Abeer al-Janabi, 14-godišnje djevojčice i njezine obitelji od strane pripadnika 101. zračnodesantne postrojbe američke vojske. Osim toga, Sjedinjene Države su bile rutinski uključene u mučenja i pogubljenja zatočenih civila u zatvoru Abu Ghraib i kampu Bucca.

Iako je Sadam bio brutalni sadist, američke administracije su višestruko nadmašile njegove ubilačke uspjehe. Smrt i razaranje koje je SAD donio Iraku se ne može precizno kvantificirati. Teško je iznijeti točan broj izgubljenih života, ali se procjene kreću od par stotina tisuća do više od milijun. Važno je naglastiti da je oko 7.000 američkih vojnika umrlo u ofenzivnim ratovima “očuvanja sigurnosti” nakon 11. rujna, a njih više od 30.000 je kasnije počinilo samoubojstvo.

Iračka nekoć moderna infrastruktura je devastirana, njegova uspješna i obrazovana srednja klasa izbrisana, a zamijenila ju je kleptokracija koja koristi zapadano-nametnutu privatizaciju nafte kako bi se obogatila. Irački predsjednik Barham Salih je 2021. kazao da se procjenjuje kako su okupacijske snage iz zemlje ukrale 150 milijardi dolara zarađenih od nafte. Osiromašeni Iračani su pokušali prosvjedovati protiv ovoga, pa ih je policija ubila na stotine. Nestanci struje su postali svakodnevnica.

Prema Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu, “…započeti agresorski rat nije samo međunarodni zločin; to je najviši međunarodni zločin koji se od drugih ratnih zločina razlikuje samo po tome što u sebi sadrži akumulirano zlo cjeline.” Tome unatoč, nitko nikada nije optužen za Irak; kao ni Afganistan, Libiju ili Siriju.

S druge strane, američki dužnosnici su gledali u čudu kako je Vladimir Putin “izbjegavao eskalaciju rata” na načine koji su ih “zbunjivali” jer, za razliku od američke invazije na Irak, Rusija je “napravila samo ograničene pokušaje da uništi kritičnu infrastrukturu ili gađa zgrade ukrajinske vlade”. Tome unatoč, Međunarodni kazneni sud (ICC) je za njim izdao tjeralicu zbog ratnih zločina u Ukrajini.

Američki državni tajnik Antony Blinken je ustvrdio da “to što predsjednik Xi putuje u Rusiju nekoliko dana nakon što je ICC izdao nalog za uhićenje Putina sugerira da Kina ne osjeća odgovornost smatrati Kremlj odgovornim za zločine počinjene u Ukrajini”. Ovo je jako zanimljiva izjava od dužnosnika zemlje koja sud u Haagu – ne priznaje. Štoviše, vrh Pentagona pokušava spriječiti Bidenovu administraciju da međunarodnim tužiteljima preda dokaze o ruskim ratnim zločinima u Ukrajini i to zbog strahova da bi to postavilo presedan koji bi kasnije mogao dovesti do kaznenog progona samih Amerikanaca.

Ali to nije sve; SAD ima “Zakon o zaštiti pripadnika američke vojske”, neslužbeno poznat kao “Zakon o invaziji Haaga”, koji dopušta “sva potrebna sredstva za oslobađanje bilo kojeg američkog osoblja koje je pritvoreno na zahtjev Međunarodnog kaznenog suda”. To uključuje vojnu akciju – kao što je invazija na Haag – kako bi se američki dužnosnici zaštitili od kaznenog progona.

Kada su 2018. haaški suci razmatrali optužnice protiv Amerikanca zbog ratnih zločina u Afganistanu, savjetnik Bijele kuće za nacionalnu sigurnost John Bolton ih je nazvao “neodgovornim” i “potpuno opasnim” za SAD i njegove saveznike, te poručio da bi bilo kakva istraga američkih pripadnika bila “krajnje neutemeljena” i “neopravdana”. “Ako sud krene na nas … nećemo mirno sjediti. Zabranit ćemo (haaškim) sucima i tužiteljima ulazak u SAD. Sankcionirat ćemo njihova sredstva u američkom financijskom sustavu i procesuirati ih u američkom kriminalnom sustavu”, rekao je Bolton.

Međutim, čini se da mirno ne sjedi ni Putin. Kako prenose mnogi zapadni mediji, Rus je tijekom sastanka s kineskim kolegom “čvrsto držao svoju stolicu, ne bi li prikrio činjenicu da su mu se ruke tresle” te “lijevom nogom nervozno tapkao po podu”. Povrh toga, ruski se predsjednik “već neko vrijeme ne može riješiti kašlja, a i nesigurnog je koraka”, zbog čega se nagađa da “boluje od raka ili Parkinsonove bolesti”.

Ali, još je živ. Za razliku od milijun Iračana.

SlobodnaDalmacijha.hr

Prethodni članak
Što je taktičko nuklearno oružje i što ako ga Putin upotrijebi?
Sljedeći članak
Bjelorusiji predsjednik Lukašenko potpisao Zakon o smrtnoj kazni zbog izdaje države

SLUČAJ "AMIR GROSS KABIRI"

Učitaj više

POSLJEDNJE OBJAVLJENO

Aparati za gašenje požara u vozilima: Koje su prednosti aparata na prah ili pjenu?!

Sarajevu su oduzeta tri boda, udijeljene žestoke kazne za klub i za pojedince

Skender: I mi imamo svoju računicu na Grbavici

Ne rikta samo EP HZHB vozila po narudžbi, i FERK je sebi jedno fino opisao kako želi da ima...

Zbog rata u Svetoj Zemlji u Međugorju se može očekivati rekordan broj hodočasnika

Što je u pozadini da na poligonu vojarne Oružanih snaga BiH kod Mostara vehabije vježbaju pucanje

Učitaj više