Nakon pobjede Hrvatske nad Rusijom Poljudom se zaorila pjesma ‘Moja Hercegovina’. I pjevali su je svi uglas. Emocije su se mogle rezati nožem. Dan kasnije, krenuli su napadi pojedinaca kako je ta pjesma mogla svirati na Poljudu. Oglasio se zbog prozivki i njen izvođač, legendarni Mate Bulić. Kralj dijaspore poručio je da je zahvalan dragom Bogu i navijačima što je ta pjesma odjeknula i na najvećoj ovogodišnjoj hrvatskoj, sportskoj manifestaciji.

A prvi put, Željku Andrijaniću ekskluzivno za Večernji list, o pjesmi “Moja Hercegovina” progovorio je i autor stihova Branimir Jovanovac Bani, autor, producent i klavijaturist benda Opća Opasnost, sin legendarnog Slavonca Šime Jovanovca i njegove Branke.

Kako ste dobili inspiraciju za pjesmu “Moja Hercegovina”, koja, unatoč tome što je hercegovačka himna dva desetljeća, nakon Poljuda dobiva i globalnije razmjere? Čuli smo da su i hercegovački geni kumovali nastanku pjesmu.

Ovo je prvi put da dajem intervju vezano za pjesmu Moja Hercegovina u kojem želim objaviti meni jako bitne detalje i možda će zato uvod biti malo duži. Drago mi je da je to baš sad, u ovo vrijeme kad se podsjećamo na Vukovarsku tragediju, prognaničke sudbine, pa i u ovo post-poljudsko-kamenkršovito vrijeme nakon utakmice Hrvatska – Rusija kad se orilo zajedničko pjevanje navijača i reprezentativaca gdje su između ostalih domoljubnih pjesama pjevali i nju.

Da. Baba Ljuba, rođena Spajić (Kašari, župa i općina Grude) udala se za našeg didu Franju Zovak (Cere, župa i općina Grude). Ranih 50-tih prošlog stoljeća, tri brata Zovak iz Gruda sa obiteljima su doselila u Slavoniju, u Vrbanju blizu Županje i tu su rođeni moja majka Branka, tetka i ujaci. Mama udajom za našeg oca dolazi u Gradište, u starosjedilačku slavonsku obitelj. Mnogobrojna smo familija i s majčine i očeve strane. Sestra, brat i ja odgajani smo na način da smo svi jedna obitelj, bez obzira na geografsku različitost ili nečiji nadnevak doseljenja upisan na autobusnoj karti. Tako je bilo i prema van. Nije nam određivano koju glazbu trebamo slušati, s kim se trebamo družiti ili koga smijemo dovesti kući. Učili su nas da je različitost bogatstvo, a čist obraz jedna od najvrjednijih stvari u životu, da poštujemo svakog. Kao obitelj smo oduvijek privrženi jedni drugima i kako odrastaš shvatiš da je ta privrženost urođena i da se ne može niti naučiti niti istrenirati.

Zato sam uvjerenja da je glavna inspiracija nastanka ove pjesme kućni odgoj i osjećaj pripadnosti obitelji. Bez toga sve gubi smisao, pa i ovakva pjesma. A pjesma je na nekakav način istinita priča života moje babe i mog dide (i ne samo njih) ispričana na vrlo jednostavan način, za razliku od života koji su oni proživjeli. Vjerujem da im je sada tamo negdje gore puno lakše. Ponosan sam na moje hercegovačko porijeklo, jednako kao i na slavonsko.

Možete li nam sada reći nešto više o nastanku pjesme? Znamo, ali ne iz prve ruke da je baka Ljuba odigrala pa možda i ključnu ulogu. a i otac Šima je glazbenik koji inspirira mnoge pa sigurno i vas.

Moj otac Šima, između svega ostalog što je napravio za hrvatsku glazbu, je i osnivač Festivala Domoljubne pjesme u Slavonskom Brodu, na kojem su izvedene danas mnoge poznate domoljubne pjesme. Došlo je do ideje da se festival proširi sa izvođačima i pjesmama iz svih hrvatskih regija, zemljama sa hrvatskim iseljeništvom i slično, pa je tako došlo do ideje da se napiše pjesma i o Hercegovini. Rekao sam mu da ću probati ja. Baba Ljuba je tih dana bila kod nas, objasnio sam joj da pišem pjesmu o Hercegovini i pitao ju da mi navede nekoliko bitnih stvari koje su joj ostale u sjećanju. Odgovorila mi je, karakteristično za nju, citiram: „Oooo, jadna ti sam. Šta da ti kažem?? Nema ti tamo sinko ništa.. kamen i krš.. nemaš o čemu pisat’“.

Smijali smo se… bilo je i više nego dovoljno. Riječ „maslina“ je došla logična odmah poslije i govori puno toga. Simbolizira da se iz tog kamena i krša, jednako kao što raste drvo masline, rađa i život. Maslinova grana je simbol mira, ljubavi, vjere, praštanja, što je u stvari Međugorje. Riječ „maslina“ u samo sedam slova ima ogromno značenje u ovoj pjesmi.

Nakon zapisivanja na papir, nazvali ste Matu Bulića u Australiju. Kako je on reagirao kad ste se čuli?

Prvo ću vam objasniti zašto Mate. Kao srednjoškolac, početkom 90-tih pa i godinama kasnije, imao sreću da sa ocem mogu proputovati Europu i Kanadu i nastupati među iseljenicima u hrvatskim zajednicama. U druženju sa njima svjedočili smo raznim pričama ljudskih sudbina. „Otiš’o sam, morao sam“ je stih izvučen iz konteksta koji sam nebrojeno puta čuo u pričama hrvatskih emigranata. Zanimljivo je da su svi ti ljudi imali nekakvu fizički opipljivu uspomenu sa sobom iz kraja odakle dolaze. Fotografiju, narodnu nošnju, simboličnu sitnicu koja ih podsjeća na njihov identitet kojeg su kasnije prenosili na svoje potomke.

Ta iskustva i saznanja su mi dragocjena jer su mi pomogli da bolje razumijem i njihovu i svoju obiteljsku priču. Vrijeme nastanka pjesme se dogodilo spontano, ali nikako slučajno, kao što nije slučajno da je baš izvođač Mate. U ovom slučaju Mate nije samo pjevač, već čovjek kojem se vrlo lako vjeruje u ono o čemu pjeva. Njegova iseljenička priča je vrlo slična pričama drugih, razlike su u nijansama. Znali smo se manje-više površno, kolegijalno kroz koncerte, televizijske nastupe i slično. Prvi kontakt je formalno napravio otac vezan za gostovanje na festivalu pa smo mu nakon toga poslali demo verziju pjesme na slušanje.

Nazvao me iz Frankfurta. S njim je tada bio član njegovog benda Slavko, naš županjac, i obojica su zvučali puni oduševljenja i hvalospjeva o pjesmi. U nekim trenucima mi je zvučalo i pretjerano. Znao sam da je pjesma dobra, ali iskreno… očekivao sam moguće zahtjeve za izmjenama, ustupke zbog dolaska na festival, određivanje studija, ekipe glazbenika i slično, međutim nije ih tražio. Shvatio sam da je ozbiljan tek kada mi je ponudio, za ono vrijeme, nevjerojatno veliku cifru za pjesmu. Na moje pitanje šta bi mijenjao na pjesmi, on je rekao: “Apsolutno ništa. Kada i gdje trebam doći na snimanje?“ Znao sam da ju je prepoznao i odbio sam bilo kakav novac za nju. Došao je iz Frankfurta u naš studio, u Gradište. O svom trošku napravio je 2500 kilometara da bi snimio pjesmu u koju je vjerovao.

Bilo je prijedloga da pjesmu snimi izvođač tada zvučnijeg imena od Mate, ali moja odluka je bila da to definitivno mora biti on. Nisam pogriješio, a Moja Hercegovina je od tada Matina osobna karta. Zanimljiva je priča i o stihu „dio tebe ponio sam, tvoje ime – moje prezime“ gdje se postavilo pitanje hoće li ga ljudi dovoljno dobro razumjeti. Ako se interpretira van konteksta da je taj netko sa sobom ponio jedino ono što je imao a to je identitet, onda stih gubi smisao. Bio sam u situacijama kasnije gdje se to upravo i dogodilo, da neki pjevaju obrnuto „moje ime – tvoje prezime“, ali tu nema logike jer ispada da je osoba veća od onoga što predstavlja. Tvrdoglavo sam zastupao stav da taj stih mora ostati takav kakav jeste, jer jednostavno znači „Ja, XY – Hercegovac“. Kad je pjesma objavljena, Miroslav Škoro mi je rekao da je to njemu najbolji stih u pjesmi. A zamalo sam ga promijenio…

Želja mi je napomenuti da je stih „Svake noći tebe sanjam ja“ predložio naš zajednički obiteljski prijatelj fra Vlado Ereš. Objeručke sam ga prihvatio i zamijenio sa mojim jer i fra Vlado je jedan od onih koji dobro razumije šta znači živjeti u iseljeništvu. Taj stih u tom kontekstu ne može biti iskreniji.

Jeste li mogli vjerovati da će pjesma postati takav bezvremenski hit i himna Hercegovine kako se danas o njoj govori, a redovito se izvodi na svim svečanostima?

Osobno mislim da pjesmi, „Hercegovina u srcu“, koju inače obožavam, više leži kontekst nekakve hercegovačke himne jer ta pjesma diše posebnom svečanošću. Da će biti hit? Ja nisam klasični skladatelj po zvanju i dnevnoj navici… ne znam naručiti samog sebe pa napisati pjesmu o nečemu i da bude hit. Nisam ni strogo usmjeren stilom glazbe kojom se bavim. Meni se dogodi s vremena na vrijeme taj nekakav emotivni adrenalin pa nešto zapišem, a nakon toga ne možeš biti siguran šta će od toga biti. Jako sam vjerovao u ovu pjesmu, znao sam da je dobra, ali nisam mogao pretpostaviti da će biti ovako velika. Pod velika pjesma mislim na to da je u narodu, među ljudima, da je ostavila neizbrisiv trag, za što su potrebne tri najbitnije stvari – tema pjesme, vrijeme u kojem se pojavila pjesma i interpretator.

Morate znati nešto. Za pjesmu „Moja Hercegovina“ nikada nije snimljen službeni video spot, ne postoji. Iz današnje perspektive i načina konzumiranja glazbe zvuči nevjerojatno. Tu pjesmu do danas ne emitiraju u programima radijskih i tv kuća sa nacionalnom koncesijom (osim u rijetkim i iznimnim prigodama). Nikada nije dobila niti jednu medijsku, diskografsku, glazbenu, strukovnu, državnu, županijsku, općinsku ili bilo kakvu simboličnu nagradu pa da joj je to direktno pomoglo u promociji. Nju su oživile lokalne radio postaje i mislim da je veliku ulogu imala baš ta 2000. godina. Sad se vraćam na početak kad sam spomenuo Vukovar koji je jako bitan u našoj obitelji, jer su moja supruga i njena majka prognanice iz Borovo Naselja, a njen otac je hrvatski branitelj sa Trpinjske ceste, logoraš. Te 2000. godine već je završen proces mirne reintegracije i domoljubni naboj je ogroman, prognanici se vraćaju svojim kućama, Slavonija i Vukovar postaju simbol povratka. Pjesma je izvedena na festivalu u svibnju i sjećam se da se od tada počela nevjerojatno puno emitirati na radio postajama u Slavoniji. Na radio Vukovaru, Vinkovcima, Županji, Požegi i dr. po nekoliko puta dnevno. Nekakvom prirodnom inercijom je došla do mnogih. Dogodilo se da je od tada nezaobilazna na zabavama i svadbenim svečanostima bez obzira da je baš strogo određeno hercegovačko društvo.

Nakon Poljuda je ovih dana posebno odjeknula, nažalost nekima je i zasmetala pa kako to komentirate?

Žao mi je što se nakon utakmice Hrvatska – Rusija pjesma počela dovoditi u određeni negativan kontekst. Zamislite da Luka Modrić odluči da će za igrati samo za Dalmatince, Vida samo za Slavonce, a Dalić trenirati samo Livnjake?!? Neće, nikad nisu! Igrali su za svoju domovinu, svoj narod i zajedno sa istim tim narodom su na Poljudu pjevali i slavonsku i dalmatinsku kao hercegovačku domoljubnu pjesmu.

Sve te pjesme su pjesme hrvatskog naroda. Moja Hercegovina je samo pjesma sa kojom se ljudi dobro osjećaju dok ju pjevaju. Ta pjesma spaja ljude, ne razdvaja ih, i kao sve druge domoljubne ima urođenu ideju zajedništva. Postala je jedna od onih pjesama za koje misliš da su odavno narodne kao neke dalmatinske, slavonske, zagorske, bosanske za koje nitko ne zna niti izvođača niti autora. To se ne može platit da tako bude, jednostavno ljudi prihvate pjesmu kao da je njihova i ona ostane. Zahvalan sam Mati kojem i ovim putem želim brzo ozdravljenje, kao i svim kolegama glazbenicima koji su sudjelovali u stvaranju ove pjesme. Najveća zahvala ide ljudima među kojima je ova pjesma više od 20 godina. Ta pjesma će nadživjeti i izvođača i autora jer narod tako želi, a kad narod nešto želi to se teško može zaustaviti. Na kraju… pa pjesme se i pišu zbog ljudi.

Željko Andrijanić / Vecernji.ba