Zločin u beogradskoj osnovnoj školi ravan je nuklearnoj eksploziji. Valovi razaranja će proći za nekoliko dana ili tjedana, ali će kontaminacija ostati trajna. Ispred sebe imamo maloljetnog pojedinca, obitelj, školu i društvo svedeno na i zarobljeno od medija, koji su tek linkovi prema gaming, influencerskom, TikTok, estradnom, reality, celebrity, uličnom i navijačkom nasilju.
Kosta K. je taj pojedinac, dječak koji nije ubio zato što je gladan ili da bi kupio lijekove bolesnoj majci, što zavidi djeci tajkuna, što nema lovu za “bile starke”…Njega ne oslobađa krivnje SAMO zakon koji ne obuhvaća mlađe od 14 godina, ne, njega oslobađa roditeljski i civilizacijski autizam njegove obitelji, obrazovanih ljudi i odsustvo empatije kao prognane kategorije ljudskosti u srpskom društvu – prvi ali siguran korak ka barbarstvu. U javnoj optužnici protiv vrijednosnih entiteta, čiji je on proizvod, treba pisati:
1.zato što je dugo i hladnokrvno planirao ubojstvo i pravio popis budućih žrtava pripremajući se u “tatinoj streljani” – KRIVI SU!
2.zato što nakon ubojstva nije pokazao nikakvu empatiju prema žrtvama niti kajanje zbog zločina – KRIVI SU!
Svaka obitelj je raj i pakao
Neophodno je, ipak, pričekati stručnu ekspertizu koja će nam ukazati je li dječak psihijatrijski slučaj ili ne, mada ne vjerujem da se u tom životnom dobu uopće i uspostavljaju dijagnoze ili se sve tretira kao “poremećaj ponašanja”.
Svaka obitelj je raj i pakao, nekad i istovremeno. Svaka za sebe, podsjeća Tolstoj.
Mi danas ne možemo znati zašto je sin uspješnih roditelja, odlikaš koji je sudjelovao na natjecanjima iz raznih školskih predmeta, pored osnovne išao u muzičku, školu glume… zatvorio svoj krug usavršavanja u streljačkom klubu gdje je njegov otac počasni član? Tko je dozvolio, osim oca, maloljetniku od 13-14 godina da u streljani puca iz vatrenog oružja i, ispostavit će se, priprema za organizirani zločin u svojoj školi? Je li moguće da odrasloj zreloj osobi, pritom uglednom doktoru, nije dovoljno što ima sina odlikaša, uspješnog sudionika natjecanja iz matematike i povijesti, talentiranog dječaka koji pohađa dodatne škole i tečajeve umjetničkih znanja i vještina, nego je njegovu nesumnjivu uspješnost i intelektualnu moć morao “oplemeniti” i “nadograditi” vodeći ga u streljanu, da puca iz vatrenog oružja?
Zajednica u kojoj je Kosta K. rođen i odrastao sigurno je imala snažan, ako ne i presudan utjecaj na njegovo ponašanje. Teško je povjerovati da je dječak žrtva kompleksa Raskoljnikov, sumnjam da je pročitao Zločin i kaznu do četrnaeste, prije će biti da je neka videoigrica u pitanju, ali sve ukazuje na to da je u pozadini njegove ličnosti prednjačio osjećaj superiornosti i duboke povrijeđenosti (kao finalnog okidača).
Zlo devedesetih
Pitamo li se ikada koliko na odnos prema vrijednosti tuđeg života i egzistencije utječe to što mladi ljudi u videoigricama do punoljetnosti već imaju nekoliko tisuća neprijatelja “na duši”, kakve su promjene i što se događa u mozgu tih mladih ljudi?!
Kada su kolektivne traume zajednice u pitanju, posebno dolazi do izražaja sindrom devedesetih, propušten kroz filtere “ruskog svijeta” u posljednjih 15 godina, koji nam je na kraju izlučio destilat, ujedinjenje sačinjeno od dva elementa – okrutnosti i ravnodušnosti.
Te dvije jezive osobine koje je Kosta K. pokazao kako prije tako i tijekom, kao i poslije zločina, najdirektniji su produkt jedne ignorantske civilizacije odbacivanja, nastale nakon ubojstva Đinđića i proglašenja Vladike Nikolaja Velimirovića za sveca. Nepogrešivo pogrešno “srpski svijet” je samo multiplicirao zlo devedesetih odbacujući vrijednosti, ali ne i druge blagodati svakodnevnog života, posebno medijsku tehnologiju, sadržaje i druga digitalna dostignuća zapadne civilizacije.
Optužuju zapadne vrijednosti, ne ubojice na televizijama
Naravno da je “Miloševićev pionir”, aktualni ministar prosvjete, kao i mnoge medijske vedete “srpskog svijeta”, iskoristio priliku da, zamjenjujući teze kao i obično, za tragediju optuži – zapadne vrijednosti. To su oni koji su pokretali i pokreću peticije ZA povratak Srbije u pretpolitičko društvo, ali ne i protiv realityja i celebrityja na nacionalnim frekvencijama. Njima ne smeta autorska emisija višestruko osuđivanog kriminalca Kristijana K., niti Cece&dece Željka R., ne smeta im što je glavna zvezda realityja, također na nacionalnoj frekvenciji, osuđeni ubojica koji je nakon odsluženja kazne stigao u show?!
Nasilje i zlo prihvaća se kao nešto uobičajeno
Zanimljivo je da su masovni ubojice (vrlo često posljednjih godina i među krvnim srodnicima, ovdje kod nas) u percepciji najmonstruoznije kategorije promatrača, a to su susjedi, u 95 posto slučajeva doživljeni kao “dobri susjedi, vrijedni pošteni domaćini, ma divota od ljudi…” To nam najdirektnije pokazuje kakvi su kriteriji normalnosti u postratnoj, poraženoj Srbiji i koliko su oni dramatično pomaknuti ka prihvaćanju nasilja i zla kao nečeg svakodnevnog i uobičajenog.
U Kostinoj dijagnozi sakrivena je terapija za svu našu djecu
Čudovište s dna dubokog i tamnog jezera zvanog “20. stoljeće”, na koje nas je Kafkin Jozef K. upozorio, isplivalo je tada kao pristanak i ravnodušnost, kao mogući početak kraja jedne civilizacije. Danas čitavo stoljeće kasnije, nakon prvih valova tuge, zgražanja, iskrene ljudske i roditeljske boli, treba zločin Koste K. tretirati kao fenomen, strašnu metaforu vremena i generacije.
Trebamo se zapitati o čemu se radi u glavi ovog tragičnog dječaka koji je uništio toliko života, onih koji su otišli i onih koji su ostali iza njih. Siguran sam da je u dubokoj, iskrenoj i nemilosrdnoj dijagnozi “slučaja Koste K.” sakrivena terapija za svu našu djecu, za sve naše ljude…
Ljut lijek na ljutu ranu.
