Pandemija je povećala siromaštvo u svijetu

PRO Oglas

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Svjetska banka (WB) objavile su izvješće prema kojem je više od pola milijarde ljudi širom svijeta zapalo ili upalo dublje u ekstremno siromaštvo prošle godine zbog rasta troškova zdravstvene zaštite.

Pandemija je poremetila zdravstvene usluge na globalnoj razini, poskupjela neke lijekove zbog problema u svjetskoj trgovini i stvorila dodatne troškove, a ekonomska kriza nastala uslijed globalnih restrikcija na poslovanje, rad i trgovinu dodatno je otežala podmirenje zdravstvenih troškova.

Troškovi zdravstvene zaštite u pandemiji

Izvještaj pod nazivom “Tracking universal health coverage – 2021 Global Monitoring Report” pokazuje podatke o dostupnosti zdravstvene zaštite koju ljudi mogu priuštiti bez financijskih poteškoća. Podizanje dostupnosti zdravstvene zaštite je jedan od ciljeva održivog razvoja (Sustainable Development Goals) UN-a.

Indeks univerzalne zdravstvene zaštite, kojim se mjeri dostupnost zdravstvene zaštite u nekoj zemlji, snažno korelira s bruto nacionalnih dohotkom po stanovniku, što znači da širenje dostupnosti zdravstvene zaštite primarno ovisi o rastu dohotka stanovnika u nekoj zemlji. Zemlje s niskim dohotkom su imale niže prosječne rezultate indeksa u usporedbi sa zemljama s visokim dohotkom u 2019., iako je tempo napretka bio brži.

Činjenica da je napredak bio brži u siromašnijim zemljama potvrđuje povezanost između rasta dohodaka u nekoj zemlji i širenja dostupnosti zdravstvene zaštite, jer je pravilo da siromašnije zemlje gospodarski i dohodovno brže rastu od bogatijih. Brži rast gospodarstva dovodi do bržeg rasta dohotka, što rezultira bržim širenjem dostupnosti zdravstvene zaštite.

Siromašni postali siromašniji

Pandemija je uzrokovala problem dostupnosti zdravstvene zaštite primarno gospodarskim učincima, tj. uzrokovanjem gospodarske krize. U zajedničkom izvješću Svjetske banke i Svjetske zdravstvene organizacije navodi se da su u zemljama u razvoju financijski razlozi kod 31.4% kućanstava odgovorni za nepristupačnost zdravstvene skrbi, 21% problemi ponude, tj. nedostatka lijekova (što je rezultat prekida trgovačkih pravaca u svijetu), 25.4% problemi povezani sa samim covidom-19 i 22.3% različiti drugi razlozi.

Ali velike su razlike između zemalja visoko srednjeg dohotka, nisko srednjeg dohotka i niskog dohotka. U zemljama visoko srednjeg dohotka financijski problemi su bili glavna prepreka dostupnosti zdravstvene skrbi kod 17.4% kućanstava, nisko srednjeg dohotka kod 30.6% kućanstava, a niskog dohotka kod 65.6% kućanstava.

Protupandemijske mjere su u cijelom svijetu bile veliki trošak za društvo, direktno i indirektno. Direktno se cijelim sektorima zabranjivao rad i poslovanje, a kako su ljudi bili pod lockdownom, potrošnja, jedan od kotača kretanja gospodarstva, je zamrla. Zemlje visokog i visoko srednjeg dohotka su to donekle mogle kompenzirati tako da država pošalje novce ljudima kojima je protupandemijskim mjerama onemogućen rad i tako im nadoknade izgubljeni dohodak.

To su mogle samo bogatije države koje su imale pristup financijskim tržištima na kojima su se mogle povoljno zadužiti da bi te novce transferirale stanovništvu. Siromašne države jednostavno nisu imale tu mogućnost pa nisu mogle kompenzirati svojim građanima troškove nastale uslijed protupandemijskih mjera. Siromašne zemlje su i pretrpjele gospodarski udarac zbog stajanja proizvodnje u bogatijim državama, jer sirovine i polusirovine više nitko nije kupovao te im je drastično pala cijena. A siromašnim državama je često par sirovina osnova cijelog gospodarstva. Ono što su bogatije države radile da zaštite svoje stanovništvo se najteže reflektiralo na siromašnije zemlje.

Osim što su bogatima njihove države kao kompenzaciju za zabrane rada i lockdownove davale financijska sredstva, oni su imali i više ušteđevine iz prijašnjih razdoblja. Siromašni ne mogu podmiriti ni tekuće troškove, a kamoli da štede. Stoga su bogati mogli tu štednju iskorištavati u razdobljima bez posla (u jednom trenutku je stopa nezaposlenosti u SAD-u bila iznad 15%), a siromašni je jednostavno nisu imali. Zbog toga što nisu imali štednju, a nisu mogli raditi bilo zbog protupandemijskih mjera njihovih država ili zbog manjka potražnje i pada cijene sirovina koje su okosnica ekonomija njihovih zemalja, nisu bili spremni ni pokriti zdravstvene troškove.

Pandemija i protupandemijske mjere u mnogočemu su zaustavile globalni napredak, pa tako i u zdravstvenoj zaštiti.

Povijesni napredak u borbi protiv siromaštva

Dosege napretka do pandemije pokazuje podatak da se prosječni očekivani životni vijek pri rođenju u svijetu povećao sa 66.8 godina 2000. na 73.6 godina 2019. Prosječno trajanje ljudskog života u svijetu se povećalo za gotovo 7 godina u dva desetljeća. Napredak je posebno impresivan u Africi, gdje je prosječni životni vijek produžen za čak 11.7 godina. Istodobno se u tom periodu više od 800 milijuna ljudi izdiglo iz apsolutnog siromaštva.

No 2015. je još uvijek bilo 736 milijuna ljudi u stanju apsolutnog siromaštva, većinom u Africi i Indiji. Procjenjuje se da je 2017. od 1.4 milijarde do 1.9 milijardi ljudi bilo suočeno s katastrofalnim ili osiromašujućim zdravstvenim troškovima. Još uvijek više od 50% stanovništva subsaharske Afrike nema pristup električnoj energiji.

Ipak, dugoročni povijesni trendovi pokazuju ogroman napredak čovječanstva.

1990.godine 1.9 milijardi ljudi na svijetu je živjelo u apsolutnom siromaštvu, tada više od trećine ljudi na svijetu. Kako je 2015. u svijetu bilo 736 milijuna siromašnih, to znači da je 1.16 milijardi ljudi izašlo iz apsolutnog siromaštva. U isto vrijeme je ukupan broj ljudi na svijetu narastao za 2 milijarde, s 5.33 milijarde 1990. na 7.38 milijardi 2015.

Osim što je svijet uspio smanjiti broj apsolutno siromašnih uz istodobno povećanje ukupnog broja stanovnika, je što to nije postignuto nauštrb prehrane. Prosječni dnevni kalorijski unos hrane je od 1990. do 2015. konstantno rastao, u cijelom svijetu uključujući i Afriku. Rezime; 2 milijarde ljudi više na planetu, a 1.16 manje apsolutno siromašnih, a svaki dio svijeta se bolje prehranjuje. Tome treba dodati još jednu činjenicu povezanu s održivošću, a to je kako danas ne koristimo puno više površine zemlje za poljoprivredu, 4.79 milijardi hektara 1990. a 4.86 milijardi hektara 2015. I za taj mali rast su odgovorne Kina i Afrika, dok se u ostatku svijeta poljoprivredne površine smanjuju.

To možemo zahvaliti tehnološkom napretku zbog kojega je danas potrebno manje poljoprivredne površine za prehraniti jednu osobu nego 1990.

1950.godine je većina ljudi živjela u apsolutnom siromaštvu (53.3%), da bi do 1980. samo trećina ljudi živjela u apsolutnom siromaštvu (33.86%), 2000. četvrtina (25.33%), a danas samo 9-10% ljudi na Zemlji živi u stanju apsolutnog siromaštva, koje se definira kao nemogućnost zadovoljenja osnovnih životnih potreba, kao minimuma hrane i dovoljno toplog skloništa.

Ekonomski rast spašava živote

Ekonomski rast je omogućio da rašireno ekstremno siromaštvo postane stvar prošlosti. To je stvorilo razliku između društva u kojem je većini nedostajalo čak i najosnovnijih dobara i usluga – hrane, pristojnog stanovanja i odjeće, zdravstva, javne infrastrukture i prijevoza – i društva u kojem su ti proizvodi široko dostupni.

Iako štete u ljudskim životima i ukupno izgubljenom broju godina ljudskih života nisu odmah jasne kada je po pitanju ekonomija, naivno je bilo očekivati da se može zaustaviti kotač svjetskog gospodarstva. Svaka ekonomska kriza i svaki pad ekonomske aktivnosti indirektno ima utjecaj na kvalitetu života i zdravlje ljudi.

Index.hr

PRO Oglas

POSLJEDNJE OBJAVLJENO