“Na naslovnici rat, na zadnjoj stranici križaljka”, redak je iz romana “Svjetlo i tama” ruskog pisca Mihaila Šiškina, koji je on citirao na početku svojeg komentara koji je napisao za The Guardian. Kako navodi, taj mu je redak pao na pamet dok je putovao vlakom, nedugo nakon početka ruske invazije na Ukrajinu.
Sjedeći preko puta njaga, jedan je putnik čitao novine – na naslovnoj stranici bio je rat, a na zadnjoj križaljka. Od tada je prošlo dosta vremena, a svakodnevna zvjerstva počela su, kaže, nestajati s naslovnica, unatoč bitkama koje su svakim danom bivale sve žešće.
No, nitko na Zapadu više ne želi čuti za rat – ljudi su, kako navodi, umorni od užasa i solidarnosti. Žele mir, bez poskupljenja, miran život i lijep odmor.
Nije, kaže, prvi put da je svojim pisanjem oglasio uzbunu zbog užasa koji dolaze. Prije aneksije Krima koristio je analogiju s ruskom narodnom pričom Teremok kako bi opisao neizvjesnu budućnost Europe. Jednom davno, bile su neke šumske životinje koje su živjele zajedno u ugodnoj kućici – teremoku. Jednog dana, žaba pokuca na vrata. “Tko živi u ovom teremoku? Pusti me unutra, voljela bih živjeti ovdje s tobom”.
Životinje su pustile žabu unutra, a svi se slažu da je to sretan i ugodan dom. Pustili su čak i zeca Kywarda i lisicu Reynarda – u teremoku ima mjesta za sve. No, onda dolazi medvjed Bruin. Koliko god se trudio, ne može stati u teremok. Medvjed se razbjesni i sjedne na kuću. I to je kraj teremoka i bajke.
Putin je trebao novi vjetar u leđa
No, nikakva upozorenja nisu bila slušana. Godine 2014., nedugo nakon aneksije Krima, napisao je s velikom hitnošću da “u 21. stoljeću više ne postoji takvo nešto kao što je udaljeni, lokalizirani rat. Svaki rat je sada europski rat. A ovaj europski rat je već počeo”. Upozorio je, kaže, da bi aneksija Krima ruskog predsjednika Vladimira Putina “stvorila val patriotizma. Prije ili kasnije, ovaj val će se slomiti i tada će Putinu trebati novi vjetar u leđa”.
Napisao je i kako će godine kronične nestabilnosti na Balkanu stvoriti paralizirajuće visoke razine migracija u europske zemlje, s “nezamislivo većim valom izbjeglica iz Ukrajine”.
Tada je, navodi, još bilo šanse da se agresor zaustavi. No, europski su političari zatvorili oči pred stvarnošću u nastojanju da se dodvore glasačima. Glasači su i tada htjeli mir, posao, lijepe praznike, situaciju bez poskupljenja. Korumpirani ruski stručnjaci inzistirali su, pak, na tome da bi Europljani i Zapad trebali razumjeti Putinovo gledište i učiniti ustupke.
A sada smo, kako navodi, tu gdje jesmo – usred europskog rata, suočeni s neviđenim valom izbjeglica iz Ukrajine te se pitamo kako su naši političari mogli biti tako slijepi. Nitko više ne sluša pisce, a jedina prava lekcija koju možemo izvući iz povijesti je da povijest ničemu ne uči.
U Njemačkoj su intelektualci prikupili tisuće potpisa na peticiji kojom zahtijevaju da vlada prestane isporučivati oružje Ukrajini jer bi to moglo dovesti do trećeg svjetskog rata. “Želimo politiku mira, a ne rata”, naveli su. No, treći svjetski rat je već počeo i to, kaže, 2014. godine te se pita kako izliječiti sljepoću onoga tko želi biti slijep.
Sada se postavlja pitanje kako i kada će ovaj rat završiti. Rat protiv nacističke Njemačke nije završio smrću Adolfa Hitlera, već razornim vojnim porazom. Putinova smrt jednog dana je neizbježna, ali poraz Rusije nije.
Lažni i pravi carevi
Odgovor se, pak, svodi na autentičnost. Neki su carevi pravi, a neki su lažni. Ukoliko ‘Sveta Rusija‘ širi svoj teritorij i drugi narodi se klanjaju pred autokratom u Moskvi, vazalsko stanovništvo koje se muči, bori i herojski prolijeva svoju krv za svetu domovinu misli da je to Božji blagoslov.
A onda nije toliko važno kako je car došao na vlast ili kako vlada svojim podanicima. Može ih poklati milijune, uništiti tisuće crkava i pogubiti svećenike – važno je samo da je car stvaran jer tada će neprijatelj drhtati, a ‘Sveta zemlja‘ će se proširiti. Tako je bilo pod Staljinom.
Nasuprot tome, vojni neuspjesi i gubitak čak i malog dijela ‘Svete zemlje‘ carevi će podanici doživjeti kao jasan znak da car nije blagoslovljen – da je nelegitiman lažnjak. Je li Loše izveo stvar u vezi rata s Japanom? Zar nije da nije uspio pokoriti Čečene? Ako je tako, taj čovjek na prijestolju je prevarant koji se predstavlja kao car. Tako je bilo s Nikolajem II i Borisom Jeljcinom.
Putin je legitimirao svoje predsjedništvo ponovnim zadobivanjem Krima, ali njegov legitimitet nestaje s njegovom nesposobnošću da pobijedi Ukrajinu. Sljedeći car će se, pak, morati dokazati pobjedama u ratu protiv svijeta. I ako je za ovog Putina prijetnja raspoređivanjem taktičkog nuklearnog oružja samo jedan aspekt hibridnog ratovanja, za idućeg Putina njegovo raspoređivanje može postati nužan alat u njegovim nastojanjima da osigura vlast.
Ni idući Putin neće biti ništa više od glumca koji ne može promijeniti svoju ulogu. Njegova će uloga biti unaprijed napisana od strane cjelokupne ruske strukture moći, koja ne brine o tome koliko će ljudi umrijeti u Ukrajini ili Rusiji ili bilo gdje drugdje – ne brinu je resursi koje troši, broj oružja koje raspoređuje ili razina vojnih žrtava. A što ako će ruska kvaliteta života propadati? Neka bude tako – režim nikada nije previše mario za sreću vlastitog naroda.
Svatko tko je dio ove strukture moći ne boji se napasti Zapad. Uostalom, koga bi se trebali bojati? Ako raketa padne na teritorij članice NATO-a, što onda? Još sastanaka, izjava, deklaracija, poziva na mir?
To nije borba protiv ludog diktatora, nego autonomnog sustava moći
Krajnje je vrijeme da slobodni svijet shvati da se ne bori protiv ludog diktatora, već protiv autonomnog i samoregenerirajućeg agresivnog sustava moći.
Staru društvenu strukturu ruske autokracije kroz stoljeća je očuvala riznica povijesti i skidala je svoju kožu samo da bi se vratila u novom ruhu – kao kanat (politički entitet kojim upravlja kan, op.a.) Zlatne Horde ili moskovsko carstvo, kao carstvo Romanovih ili Staljinov komunistički Sovjetski Savez, a odnedavno kao Putinova “upravljana demokracija”.
A sada Ruska Federacija još jednom skida kožu. Što će nastati iz nepomućenih temelja neporažene vojne diktature? Može li se slobodna ustavna demokracija dobrovoljno odreći nuklearnog oružja? Zvuči li ovo vjerojatno?
I prije Drugog svjetskog rata ljudi su htjeli mir, lijepe praznike i situaciju bez poskupljenja. Glasači su se nadali da će njihove demokratske vlade u Francuskoj i Velikoj Britaniji slijediti politiku mira s Hitlerom, a ne politiku rata. Ono što je uslijedilo je povijest, obuhvaćena nemilosrdno iskrenom i tragičnom porukom Winstona Churchilla biračima: “Nemam što ponuditi osim krvi, muke, suza i znoja”.
Prije ili kasnije morat će se dati slična obećanja – umjesto lijepih praznika, europski glasači moraju se očeličiti za veliku žrtvu, borbu i nedaće jer to je cijena koju moramo platiti za mir.
