Na današnji dan 1998. godine preminuo je Gojko Šušak, Ministar obrane Republike Hrvatske od 1991. do svoje smrti 1998. i jedan od najbližih suradnika predsjednika Franje Tuđmana.
Hrvatski političar Gojko Šušak rođen je 16. travnja 1945. u Širokom Brijegu (BiH) kao šesto dijete u obitelji Ante i Stane Šušak, u (kako je sam naveo) NDH. Njegov otac i brat nestaju tijekom Drugog svjetskog rata. Zadnji put viđeni su pri ulasku partizanskih snaga u Zagreb.
Nakon mature 1963. upisuje Pedagošku akademiju u Rijeci. Studirao je matematiku i fiziku u Rijeci; 1968. godine napušta Jugoslaviju, a da nije prije toga odslužio inače obvezni rok u JNA – takav je korak u ono vrijeme ima karakter izbjegavanja vojne obveze i predstavljao je kazneno djelo. Put ga preko Austrije vodi do Kanade, gdje su odranije živjela dva njegova brata.
Nakon dolaska u Kanadu, 24-godišnji G. Šušak se zapošljava u lancu restorana “Scotts Chicken Villa”. Obzirom da je pohađao studij biznisa na “Algonqui College” u Ottawi, stječe na tom svojem prvom radnom mjestu u Kanadi status menadžera. Od 1972. godine odlazi dalje, te se upušta i u privatni biznis; osnovao je i vlastite male tvrtke “Susak Enterprises”, i “GG Decor-Interior Design”, koje su se bavile ugostiteljstvom, te soboslikarstvom i drugim poslovima uređenja interijera. Među hrvatskim iseljenicima stječe s vremenom ugled poslovnog čovjeka, koji je društveno aktivan u raznim kulturnim i političkim aktivnostima iseljeničke zajednice.
U dobi od 28 godina, ženi se 1973. Đurđom, tada socijalnom radnicom, porijeklom iz Ozlja (kod Karlovca). Nakon vjenčanja preselili su se u kuću na Walkley Roadu, a kasnije s troje djece u drugu kuću u predgrađu u ulicu Greyrock Crescent gdje će susjedi Gojka zvati Jerry. Zajedno s njima živjela je i Šuškova majka. Kuća je bila u priličnom lošem stanju tako da su vjernici iz hrvatske Katoličke crkve svojim dobrovoljnim radom stavili na nju novi krov. U tom braku rodit će se troje djece: Katarina, Tomislav i Jelena.
U krugu okupljenom oko franjevačke misije u Norvalu, pridružuje se poličkim krugovima hrvatskih domoljuba, te postaje predsjednikom ogranka Hrvatskog narodnog vijeća u Ottawi: jugoslavenski komunistički režim je pripadnike takvih političkih krugova – koji nisu imali komunistički predznak i nisu nikakvom komunizmu bili skloni – svrstavao u kategoriju “neprijateljska emigracija”.
Krajem 1980.- ih godina domaćin je prve kanadske turneje budućeg predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana i glavni organizator prikupljanja dobrotvornih priloga za tek osnovanu Hrvatsku demokratsku zajednicu. U Hrvatsku se vraća 1989., a u veljači 1990. u svojstvu jednog od “oficira za vezu” HDZ-a s pripadnicima ondašnje milicije nadgleda prijevoz iseljenika od zagrebačkog aerodroma Pleso do dvorane Lisinski, gdje je održan Prvi opći sabor HDZ-a. Iz Kanade je HDZ-u navodno donio 4 milijuna dolara. Smatra se da je taj novac odigrao veliku ulogu u predizbornoj kampanji jer druge stranke (s iznimkom tada vladajućeg Saveza Komunista Hrvatske, naravno) nisu mogle skupiti ni približno toliko novca.
Kada su u Hrvatskoj zapuhali novi demokratski vjetrovi 1989./1990., vraća se 23. veljače 1990. nakon 21 godina emigracije, a u povodu održavanja 1. Općeg Sabora Hrvatske demokratske zajednice. Nakon pobjede HDZ-a na prvim slobodnim višestranačkim izborima 1990., Gojko Šušak je bio imenovan članom prve hrvatske Vlade i ministrom iseljeništva, 30. svibnja 1990. u vladi Stipe Mesića. Dužnost obnaša oko godinu dana uglavnom putujući po iseljeničkim zajednicama pozivajući Hrvate (uglavnom po Njemačkoj) da se vrate u domovinu, ali i da se pripreme za njezinu obranu.
Zatim 4. ožujka 1991. biva imenovan zamjenikom ministra obrane Martina Špegelja i konačno 18. rujna 1991. ministrom obrane. Izbor za ministra obrane prihvatio je mirno, kao jedan od mnogih mogućih oblika služenja domovini, o čemu je sanjao u iseljeništvu. U intervjuu koji je 3. travnja 1992. dao Jasni Babić iskreno priznaje kako to mjesto nije očekivao, te da za taj posao nije osposobljen: “Nisam čak nikad služio vojsku. Istina, mnogo sam o tome čitao, ali nikad nisam ni sanjao o ratu. Posljednje o čemu bih maštao je mjesto ministra obrane jedne države.”
Šušak je duboko i potpuno bio svjestan da se treba pripremati i za najgoru varijantu u raspletu tzv. jugoslavenske krize. Govoreći o tome bio je vrlo uvjerljiv i teško je bilo ne složiti se s njim. Bio je čovjek koji je razumio i podupirao potrebu prikupljanja dokumenata i objavljivanje knjiga o Domovinskom ratu.
U hrvatsku povijest ulazi kao uspješan ratni ministar obrane. Šuškova velika zasluga je i pravovremena priprema obrane hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Do danas je ostao vrlo popularan u braniteljskoj populaciji.
Među onima koji su gajili antipatije prema Franji Tuđmanu i HDZ-u, važio je G. Šušak za jednu od najantipatičnijih figura. Časnici Hrvatske vojske koji su vojnu karijeru započeli u JNA nisu ga doživljavali sebi sklonim, i zamjerali su mu brza unaprjeđivanja ljudi bez formalnog vojnog obrazovanja. Njegovo involviranje u ratne prilike u Bosni i Hercegovini izvor je kontroverzi u do danas ne posve razjašnjenim pitanjima neugodnog Bošnjačko-hrvatski sukoba 1992.-1994. god.
Kao ratni ministar dao je nemjerljiv doprinos u ustrojavanju, jačanju i ratnim operacijama Hrvatske vojske. Njegovo kratko izvješće “Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!” postalo je sinonimom za sve pobjedničke operacije Hrvatske vojske i Hrvatskih snaga vođene tijekom Domovinskog rata.
Od 1994. godine nadalje, Šušak je uspostavio vrlo blisku suradnju svojega ministarstva sa Ministarstvom obrane (eng. “Department of Defense”) SAD-a; kakvu se nakon njegove smrti nije nikada ponovila.
Nakon operativnih zahvata na plućima, odstranjeno mu je slijepo crijevo. Zbog liječenja od teškog karcinoma putuje u ožujku 1996. god. u Sjedinjene Države; voditelj lječničkog konzilija Andrija Hebrang ne prenosi javnosti da Šušak odlazi na liječenje u bolnicu Walter Reed. Nakon neuspjelog liječenja u SAD, liječenje nastavlja u Hrvatskoj. Uslijed naglog pogoršanja i nekontroliranog širenja bolesti preminuo je 3. svibnja 1998. godine u 21.30 h u Kliničkoj bolnici Dubrava. Pokopan je 7. svibnja 1998. na zagrebačkom groblju Mirogoj u Aleji hrvatskih branitelja. Posmrtno je promaknut u čin stožernog generala Hrvatske vojske.
OTPOR.Media
