U ime Ratnog zapovjedništva HOS-a, Blaž Kraljević je na današnji dan, odnosno 09. svibnja 1992. izdao Proglas u kojem je pozvao HVO da se podredi HOS-u i TO-i BiH.
Muslimansko vodstvo započelo je već tada pokušaj instrumentalizacije HOS-a u Bosni i Hercegovini s ciljem narušavanja HVO-a. U HVO-u su tvrdili kako je politika unutar HSP-a i HOS-a odgovarala muslimanskom vodstvu zbog njihovog zagovaranja unitarne Bosne i Hercegovine, dok su oni za krajnji cilj postavljali stvaranje hrvatskih granica na rijeci Drini. Međutim, muslimansko vodstvo bilo je svjesno nemogućnosti tog projekta.
S Kraljevićem je HVO počeo pregovarati oko uspostavljanja zajedničkog zapovjedništva i organiziranja zajedničke obrane. U više navrata s Kraljevićem je pregovarao Nijaz Batlak Daidža, general HV-a, i Ivica Primorac, časnik HOS-a, koji su tražili da se pronađe rješenje, međutim Kraljević je svakakvu suradnju s HVO-m odbacivao opravdanjem da HVO ne vode “pravi Hrvati”!
U to vrijeme je došlo i do narušavanja odnosa između Primorca, koji je smirivao tenzije, i Kraljevića. Primorac je u više navrata organizirao i sastanke Daidže i Kraljevića, no bez uspjeha. S Kraljevićem je također pregovarao i Slobodan Praljak, koji također nije uspio dobiti Kraljevićev pristanak za suradnju HOS-a s HVO-m.
Zapovjednik HVO-a u Ljubuškom, Ivica Tomić, održao je u srpnju 1992. sastanak s Milom Dedakovićem i Blažom Kraljevićem s ciljem da se riješi spor između HVO-a i HOS-a. Dedaković se zalagao da HOS i HVO trebaju surađivati s ciljem obrane hrvatskog naroda u BiH, dok je Kraljević odbio svaki oblik suradnje i zahtijevao podređivanje HVO-a HOS-u.
Kraljević je uskoro izdao i naređenje kojim zabranjuje HOS-ovcima da se zaustavljaju na vojnim punktovima HVO-a, što se počinje događati već u srpnju 1992 u Mostaru. Nakon što su Franjo Tuđman i Izetbegović potpisali Splitsku deklaraciju 22. srpnja 1992., Kraljević se, s još nekoliko HOS-ovaca, pod hitno sastao s generalom Armije RBiH Seferom Halilovićem. Na sastanku su dogovorili da će HOS preuzeti vlast u Ljubuškom, Čapljini i drugim gradovima.
Što se kasnije dogodilo u Kruševu svi dobro znamo, no većina nas o tome danas uglavnom ne želi govoriti.
OTPOR.Media
