Predsjednik Vladimir Putin potpisao je dokumente koji utiru put formalnom prihvaćanju Narodne Republike Donjeck i Lugansk, kao i regija Herson i Zaporožje od strane Moskve. Ugovori čekaju ratifikaciju ruskog parlamenta.
Prema Kremlju, odluka od petka uslijedila je nakon demokratskog glasanja, u kojem su ljudi koji žive u bivšim regijama Ukrajine iskoristili svoje pravo na samoodređenje i zatražili zaštitu od Kijeva.
Povijesni potez osudili su i odbacili Kijev i njegovi strani podupiratelji, koji ga smatraju aneksijom suverenog ukrajinskog teritorija.
RT se osvrće na to kako je oružani udar u Kijevu prije osam godina doveo do promjene europskih granica i velikog oružanog sukoba.
Majdan
Krajem 2013. u Kijevu je započeo val uličnih prosvjeda, navodno izazvanih time što je vlada Viktora Janukoviča izbjegavala gospodarski sporazum s EU-om – dogovor prodan Ukrajincima kao najava neposrednih društvenih i gospodarskih koristi.
Dok su se tjedni aktivizma, potpomognuti od strane zapadnih financiranih lokalnih grupa za pritisak, protegli u mjesece, demonstracije na Majdanu su oteli radikalni nacionalisti, što je rezultiralo nasilnim sukobima sa snagama sigurnosti u kojima su deseci poginuli. Zapadni političari otvoreno su pružili podršku, a visoki američki diplomati dijele kolačiće u središtu Kijeva.
Ohrabreni pokret dobio je zamah i, unatoč dogovoru o podjeli vlasti u veljači 2014. uz posredovanje Rusije, Njemačke, Francuske i Poljske, eskalacija nasilja natjerala je tadašnjeg predsjednika Viktora Janukoviča na bijeg.
Državni udar u glavnom gradu uz podršku SAD-a okupio je radikalne snage, koje su pribjegle otvorenim prijetnjama proruskom stanovništvu u Ukrajini nasiljem ako se usudi suprotstaviti novopostavljenim vlastima u Kijevu.
Minski sporazumi
Krimski poluotok imao je jake povijesne veze s Rusijom, nakon što je prešao pod kontrolu Kijeva tek 1954. godine pod vodstvom sovjetskog vođe Nikite Hruščova. Regija je ključna za rusku nacionalnu sigurnost budući da se u njenim dubokim lukama nalazi Crnomorska pomorska flota.
U odvažnoj operaciji za koju se smatralo da je na kraju spriječila značajno krvoproliće, Moskva je rasporedila specijalne snage po poluotoku, a lokalne su vlasti održale referendum o razlazu s Ukrajinom i pripajanju Rusiji. Moskva je službeno prihvatila ponudu Krima u ožujku 2014.
Situacija s dvije regije Donbasa razvijala se drugačije. Sredinom travnja 2014. Kijev je poslao vojsku da uguši prosvjede u Donjecku i Lugansku. Prosvjednici su odgovorili formiranjem milicija i uzvraćanjem udaraca, militarizirajući već rasplamsao sukob. Sljedećeg su mjeseca te dvije regije održale referendum o proglašenju neovisnosti.
Sukob u istočnoj Ukrajini zapao je u pat poziciju nakon što je ukrajinska vojska pretrpjela ozbiljne gubitke od, kako je Kijev tvrdio, ruskih trupa koje se tajno bore u Donbasu. Zaraćene strane pristale su na prekid vatre i dogovoren je plan puta za pomirenje, formaliziran u dva sporazuma potpisana u Minsku 2014. odnosno 2015. godine.
Mirovni plan nikada nije u potpunosti uspio. Dok su se neprijateljstva u Donbasu smanjivala, Kijev je odbijao ispuniti svoje odgovornosti, posebno po pitanju federalizacije, osim ako njegove trupe ne dobiju kontrolu nad granicama Donbasa s Rusijom. To je bilo u suprotnosti s odredbama sporazuma iz Minska. Bivši ukrajinski predsjednik Pjotr Porošenko priznao je u lipnju da je pristao na primirje samo kako bi dobio vrijeme za obnovu ukrajinske vojske.
NATO zadiranje
Napetosti oko Ukrajine eskalirale su 2021., nakon što je Rusija optužila NATO da se širi u zemlju, a da Kijev nije službeno primio u savez. Moskva je desetljećima jasno davala do znanja da bi buduće članstvo Ukrajine u bloku predvođenom SAD-om predstavljalo prelazak ruske sigurnosne crvene linije.
Moskva je od Washingtona tražila jamstva koja bi odgovorila na njezine zabrinutosti. Međutim, američki dužnosnici izjavili su da NATO-ova politika “otvorenih vrata” znači da se Ukrajina može slobodno braniti kako želi. Kijev je u svoj ustav 2019. uvrstio cilj da postane član vojnog bloka.
Od tada su članice NATO-a intenzivno obučavale ukrajinske postrojbe, opskrbljujući Kijev oružjem i na druge načine pomažući u formiranju sposobnije vojske.
Tijekom istog razdoblja, ukrajinske neonacističke skupine postale su ugrađene u vojne strukture, stekavši političku moć znatno iznad razine javne potpore, s obzirom na rezultate izbora održanih 2019. i 2020. godine.
Neprijateljstva
Rusija je 22. veljače službeno priznala Narodne Republike Donjeck i Lugansk kao suverene države i zahtijevala od Kijeva da povuče svoje trupe izvan svojih granica. Ukrajina je to odbila, a dva dana kasnije Rusija je poslala svoje trupe u Ukrajinu uz potporu milicija Donbasa. Moskva je od tada tvrdila da je povratila vojne dokumente koji pokazuju da je Kijev pripremao vlastitu ofenzivu na Donbas, koju je spriječio ruski napad.
U početnom ruskom napadu, Kijev je izgubio kontrolu nad velikim dijelom svog teritorija na jugu i istoku, iako je u mjesecima otkad uspio vratiti dio izgubljenog teritorija. Moskva i Kijev također su bili uključeni u niz mirovnih pregovora u prvim tjednima sukoba. Činilo se da je dogovoreni sporazum kojim se osigurava neutralni status Ukrajine na vidiku, ali su pregovori propali u travnju.
Kijev sada izjavljuje da će s Moskvom imati posla tek nakon što je izbaci iz svih zemalja koje smatra pod svojim suverenitetom, uključujući Krim. SAD je proglasio strateški poraz Rusije kao svoj cilj i obećao pružati pomoć Kijevu “koliko god bude potrebno”.
