SVJEDOČANSTVO: Mučenička smrt Ivana-Ike Jurilja i njegova sumještanina Ivana – Ikače Bubala na sam Božić 1944. godine

PRO Oglas

-Ko zgini pošteno, on navik živi-

Na Božić, 25 prosinca 1944. godine, u osvit “slobode“, zvjerski mučeni i ubijeni
od zločinačke “oslobodilačke“ vojske, bez dokazane krivnje i bez suda.
Tješi nas spoznaja da ubojice neće izbjeći sud pravde:
Sudit će im povijest, a stat će i pred sudište Božje,
pred jedinog pravednog sudca.

O ŽIVOTU IVANA-IKE JURILJA

Rođen je 12.kolovoza 1921.godine u selu Turčinovići, grad Široki Brijeg, od oca Ante i majke Ruže rođ. Kožul. Imao je dvije mlađe sestre: Ivu staru 21 godinu i Anicu-Anu staru 18 godina. S njima je živjela i Ikina tetka Anica, očeva sestra. Ubijen je na Božić, 25.prosinca 1944. godine. Nije bio oženjen.

Tijekom II svjetskog rata bio je domobran. Po zanimanju je bio zemljoradnik. Ivan-Ika spada među prve najteže masakrirane žrtve u svom selu Turčinovići za vrijeme II svjetskog rata ,mjesec i po prije (25.12.1944.-7.2.1995.) zauzimanja Širokog Brijega od strane partizana 7. veljače 1945. god.

Završio je 4. razreda osnovne škole u selu Mokrom, u blizini Turčinovića. Kao i mnogi njegovi vršnjaci i on se nakon završetka osnovne škole posvetio zemljoradnji, što je bilo uobičajeno u to vrijeme. Svoje mladenačke dane, kao momčić i mladić uglavnom je provodio u selu sa svojim prijateljima . Najviše se družio i kolegovao sa Stankom (Joze) Kožulom Dušanovićem, Mišom (Frane) Kožulom-Pendićem, Franom-Dzanom (Mate) Kožul, Mirkom (Ivana)Bubalo-Vukojušićem, Franom (Karla)Kožulom , kao i koju godinu starijim Andrijom (Ivana) Jurilj-Jelićem, te i svim ostalima momcima u svome selu. Bio je omiljen u selu, pjevao je gangu i bećarac sa kim bi god stigao. Kako je volio je gangati , često bi gangao s Mirkom (Mate) Kovačić-Matićem ,iako je Mirko bio stariji od njega.

Kao i ostali momci išao je na sijelo gdje se najviše šalilo, pričalo, pjevala ganga i bećarac. Od duhana se moglo najlakše doći do novca. Čim bi duhan bio za berbu mladići među kojima je bio i Ika bi podbrali podbirak od duhana ,prosušili ga i prodali da bi imali novca za sebe kako bi mogli nešto kupiti i ići na piće u krčme (mejane) počastiti sebe i druge kolege pićem. Danju bi se obrađivala zemlja, oralo, kopalo, okopavalo, kosilo kad dođe vrijeme za kosidbu, kresali grmovi-lišnjaci i drugi seoski poslovi . Najviše se sadio duhan jer od njega se najlakše dolazilo do novca, te krumpir, žitarice; kukuruz, raž (zimica), ječam, sirak, zatim povrtlarske kulture; raštika, kupus i druge .

Nedjeljom se obvezno išlo na pučku misu u franjevački samostan na Širokom Brijegu. Posebno svečano je bilo za Veliku Gospu, Božić i Uskrs. Pretijesno je bilo oko crkve na Š. Brijegu kako bi stao sav narod koji bi došao sa svih strana, a posebno za Veliku Gospu jer je ona zaštitnica župe Š. Brijeg. Pripreme za taj dan trajale su cijelo ljeto. Nabavljala se nova odjeća, tko je mogao kako bi se u njoj pokazao. Poslije mise se družilo s prijateljima , rodbinom , te prijateljima i poznanicima iz ostalih sela koji su dolazili na misu iz cijele župe i okolnih krajeva. Išlo bi se kasnije i u samo središte Š. Brijega tj. Lišticu kako se Š. Brijeg zvao u to vrijeme. Popilo bi se i zapjevalo, zaigralo kolo, uz usnu harmoniku, posebno trusa. Nekada bi u zanosu igranke, pića, ili međusobnog zadirkivanja, pa čak i zbog ljubomore došlo do prepirke, sukoba, pa i bitke među mladićima.

Ljetnim nedjeljama kada bi se vratili kući s mise, u obiteljima je bio malo bolji zajednički ručak uz obvezatnu molitvu prije i poslije ručka, a tako isto poslije bilo kojeg drugog jela, bilo u kući ili negdje na radu u polju, brdu …. Iako je bilo uobičajeno da domaćin kuće predvodi molitvu kad je kod kuće, Ika bi često zamolio svoga oca da on to uradi jer mu je bilo zadovoljstvo . Otac Ante se nije protivio tako da je Ika sa užitkom predvodio molitvu. Činio bi to isto često za vrijeme večernje molitve koja se zvala; Pozdrav gospi. Imao je svoj osobni molitvenik i uvijek kad bi bilo prilike čitao je iz njega i na glas da čuju ostali u kući koji nisu znali čitati kao i susjedi koji bi došli na silo. Ponekad bi pokušao zamisliti sebe u ulozi fratra i vršio obred svete mise u kući na svoj način pomoću molitvenika. (Taj molitvenik je sačuvan do danas i nalazi se kod njegove rodbine)

Nakon nedjeljnog ručka ukućani bi odmarali, malo pričali i prilegli. Netko bi ipak sa susjedima sjeo ljeti ispod drveta murve u veliki hlad i razgovarao. (Ta murva je i danas živa).

Negdje tamo oko 5 sati popodne odlazilo bi se na polje (Turčinovsko-Mokarsko) gdje su se održavale seoske zabave, igre, bacalo se kamena s ramena, skakalo u dalj, trčalo, pjevalo, šetalo, družile bi se cure i momci. Starije osobe su obilazile poljoprivredne radove koji su se sadili u polju u dijelovima koji se nazivaju: sklade, kupušnjaci, cibovci, čaire, žečice, jabuke , …. i gledali bi kako su rodile poljoprivredne kulture, da nisu oboljele, da li su koje prispjele za berbu itd. U večer bi se odlazilo u seoske gostionice-krčme. Seoske krčme u selu nalazile su se kod Ivana-Đovane(Bože)Kožula i Joze(Ivana) Jurilja-Jelića. U tim gostionicama se većinom pilo četvrtkom, nedjeljom na večer.

SLUŽENJE VOJNOG ROKA IKE JURILJA

Vojni rok , Ika je služio u Popovači, Glini, Ivanić gradu i u okolnim mjestima, u V (petom) Zgorskom domobranskom zdrugu, NDH, današnja R. Hrvatska.

Satnik mu je bio Marković, bojnik Gregorić, obojica iz Like.

S njim su tada u domobrane 1941. godine iz sela otišli: Miše (Frane) Kožul-Pendić, Mirko (Ivana)Bubalo-Vukojušić, Mirko (Jure) Kožul, Frano (Ivana) Bubalo-Markanović, Ivan (Miše)Kovačić-Šarić.

VOJNI DOPUST IKE JURILJA U NJEGOVO SELO TURČINOVIĆE PRED BOŽIĆ 1944.GOD.

Kada je osjetio potrebu, neki unutarnji zov, silnu želju da obiđe svoje , odlučio je doći kući na redovno odsustvo. Učinio je to nekoliko dana prije Božića 1944. godine, te kako bi se poslije proslave božićnih blagdana sa svojim ukućanima, rodbinom , prijateljima i ostalim poznanicima vratio nazad u svoju vojnu postrojbu.

Na taj Božić poslije povratka sa svete mise na Širokom Brijegu mještani sela Turčinovići kako je to bio običaj, uvijek bi se okupljali na Cvitnoj gomili (mjesto na kojemu je sagrađena današnja crkva “Gospe od zdravlja“ u Turčinovićima),gdje bi se igralo, pjevalo, veselilo, družilo. Tu se donosila rakija, vino, kolači, voće za mezu i piće, što je tko imao i koliko je mogao, ali se za taj dan uvijek našlo.

Stalno se pjevalo i igralo kolo. Posebno su bili veseli mladići i djevojke, koji bi se našli nakon dugo vremena. Netko bi zapucao iz svog oružja, ali za taj Božić slabo jer su partizani bili u blizini na brdu Doci kod turčinovskih Staja. Štab-stožer im je bio u Jurilja-Jelića staji braće: Joze-Joske, Ivana i Andrije., a komanda u selu Buhovu. Nijemci i ustaše vražje divizije su pucali sa Širokog Brijega prema partizanima na Turčinovskom brdu i dalje prema Buhovu-Bovu, a partizani prema njima. Turčinovići su bili ispod vatre tih vojnih formacija. S Širokog Brijega na dan prije Božića tj. na Badnjak preko sela Turčinovića, turčinovskog brda Trtala kroz partizanske položaje prošla je teško naoružana do zubi ustaška jedinica Zeleni kadar iz Ljubuškog koja je išla proslaviti Božić svojim kućama. Partizani tada toj ustaškoj jedinici nisu davali otpor, sklonili se , ali su smišljali osvetu.

Osvetu su izveli odmah sutradan na Božićnu večer 25.prosinca 1944.godine u selu Turčinovićima.

PARTIZNSKA OSVETA U TURČINOVIĆIMA NA BOŽIĆ 1944.GODINE

Te je večeri oko 17 sati kad je nastala zimska božićna noć , u selo upalo više partizanskih vojnika u civilnoj i vojnoj uniformi. Jedni partizani su odmah počeli pljačkati i prikupljati stoku od mještana, ovce, koze, goveda, kako gdje i kako kome i druge stvari. Stoka je skupljana na zajedničko mjesto u zaseoku Cerina u Turčinovićima kod kuće Ivana-Đovane (Bože) Kožula. Prikupljeno je oko 100 ovaca,70 koza i 30 goveda.

Stoku su gonili; Bože-Bokiša(Joze)Knezović i majka mu Luca Knezović prema Buhovu u partizansku komandu .

Drugi partizani bi upadali u kuće tražeći momke i mlađe ljude, kao njihove neprijatelje.

UHIĆENJE IKE JURILJA U NOĆNIM SATIMA NA BOŽIĆ 1944.GODINE

Ika je uhićen u selu Turčinovići, od partizana u večer na Božić 25.prosinca 1944.godine i zvjerski ubijen. Ika je cijeli dan slavio Božić sa svojom rodbinom i prijateljima u selu gdje se veselilo , pričalo, šalilo , pilo, pjevalo (gange, bećarca, i drugih pjesama iz tog vremena),sve do samog sumraka negdje oko 16 sati kad se već smračivalo jer bilo je zimsko doba (Božićno vrijeme) otišlo se kućama. Tad je prestalo narodno veselje vani na Cvitnoj gomili zbog nastanka mraka, narod se povukao svojim kućama. To su sve pratili i osluškivali partizani koji su bili na relaciji Buhovo i turčinovsko brdo zvano Trtle, Doci. Partizani su se prikrali i upali u selo čim je nestalo galame i pjesme oko 17 sati. Počeli s iznenadnim upadima u pojedine kuće, gdje su osjetili nečiju opuštenost i gdje bi vidjeli da nema naoružanih muškaraca te kasnije bez obzira kada je zavladao strah kod naroda i narod osjetio što se dešava da su partizani došli u selo.

Provjeravali su gdje ima cura i da li se tamo može zateći koji momak na sijelu. Ika je došao kod cure oko 17 sati na silo, ne znajući da se partizani spustili s brda u selo i da se pripremaju izvesti raciju po selu. Kako su partizani već bili došli u selo , dolaze i do kuće cure Anđe Bubalo kćeri Grge kod koje je Ika bio na silu te ga zarobljavaju iznenada oko 18;30 sati.

Kada su partizani pokucali na vrata, javila se Anđa i oni su povikali: “Drugarice otvori!“

Ona je rekla: “Sad ću dok ustanem.“

U međuvremenu se Ika sklonio, tako da je mogao i na neki drugi izlaz izići i pobjeći. Međutim u tom iznenadnom dolasku partizana, ostala mu je puška kod kreveta. Kada su partizani ušli i vidjeli pušku nastavili su galamiti i vikati na curu Anđu, i počeli je udarati tražeći od nje da im kaže odakle ova puška. Kada je to čuo Ika , pojavio se i rekao da je to njegova puška, da je došao na redovno odsustvo prije par dana itd. Tada su tu nastala ispitivanja; tko je, što je odakle je pa su onda rekli kako će morati poći s njima.

Dva partizana su naredili Šimi Bubalo, Anđinoj sestri da ih odvede do Ikine kuće, da vide koga tamo ima i kako uzeti njegove vojne stvari.

Šima je s dvojicom partizana došla do Ikine kuće za 15-20 minuta prije ostalih partizana koji su vodili zarobljenog Iku.

Šima je pokucala na vrata i rekla: “Otvorite!“

Javila se Ikina tetka: “Tko je?“

Šima je odgovorila: “Drugarice, Šima Bubalo.“

Tetka Anica je otvorila vrata i rekla: “Otkud ti Šime u ova doba?“

„Vodim dvojicu partizana koji žele nešto provjeriti“ rekla je Šima.

Kada su partizani ušli u kuću rekli su kako u zarobili Iku i kako će on uskoro doći u kuću s partizanima.

Svi u kući su tada zanijemili od straha shvaćajući što se dogodilo. Ana(18 god.) mlađa Ikina sestra je izletjela iz kuće na Okrajak (malena ledinica) malo zastala i čula kako pokojni Ika klapa u vojnim cipelama, te je čula kako s njim još netko ide ulicom, negdje oko Dušanovića i Bubalovih njiva. Ona je tad s Okrajka-guvna preko Jelića, Domića, te Pendića njiva doletjela do njih i susrela ih kod Bokišine njive i zagrlila svog brata Iku i rekla: “Ika moj di si bija, kako te nisu sakrile, kako se nisi sklonio?“ Ika joj je rekao: “Ništa meni neće biti, i ja sam vojnik ko i ovi vojnici“, misleći kako nije ništa kriv, a nije im se suprotstavljao, računajući po sebi kako on ne bi nikom nanio zlo, pa je računao kako neće ni njemu ništa biti. No, nisu svi ljudi isti.

Tad je sestra Ana zajedno s pokojnim bratom Ikom i partizanima došla kući. U kući je vlado strašni strah i bojazan.

Dok je Ika spremo svoj vojni ruksak, tetka Anica( njegova oca sestra, nije udavana),izvadila je litar rakije i rekla da proždre, potegne, nazdravi kako bi se malo zagrijao i opustio od straha. Sestre Ana I Iva su vikale: “Moj Ika nećemo se više viditi, dok je otac Ante skamenjen sjedio na krevetu, kao da su slutili najgore što se i dogodilo.

Ika je nazdravio i potegao gutljaj, dva.

Partizanski vojnici nisu htjeli piti.

Tada se izljubio sa svima, svi su u kući su plakali i pitali: “Što ga vodite, što je on kriv?“ Oni su rekli kako on s njima mora ići i gotovo.

Tada su se ukućani s njim pozdravili plačući, sluteći i ne sluteći kako to može biti posljednji put kako su zajedno živi u kući.

Uz zagrljaje, suze, tihi plač, govorili su: “Zbogom brate, zbogom sine, zbogom Ika, nećemo, ili se hoćemo više vidjeti?“

On je odgovorio: “Zbogom moji ćaća i mater, tetko i sestre, pa vidi ćemo se mi. Ja nikome nisam ništa skrivio.“

ODLAZAK IVANA-IKE JURILJA I IVANA-IKAČE BUBALA U SMRT

Partizani su tada s Ikom krenuli prema Cerini pred Đovaninu kuću.

Nastala je kuknjava i plač iz sveg glasa u Ikinoj kući, a moglo se čuti i vani.

Tad su to čuli susjedi i glas se proširio susjedstvom i dalje zaseocima i selom.

Kada su pojedini momci i ljudi doznali kako su partizani upali u selo i počeli partizansku raciju, hapšenje po selu, pojedini su pobjegli glavom bez obzira preko hladne i mrzle zimske rječice Mokašnice u to doba zimske noći oko 21 sat prema Mokrom i dalje. Među njima su bili: Jerko Bubalo (Marka), Mirko Kožul (Jure), Ivan Jurilj – Ivanić (Nikole), Ivan Kovačić (Mišin), i još drugih.

Te večeri je zarobljen i Ivan-Ikača Bubalo sin Božin,i Sare rođene Suton. Bio je brat Ive, Šime, Milice i Jele. Imao je 4 djece (Stanko, Iva, Jagoda i Kata).Rođen je 24. siječnja 1911 godine u Turčinovićima, grad Široki Brijeg. Hrvat, katolik, po zanimanju zemljoradnik. Za vrijeme II svjetskog rata bio je u seoskoj policiji(seoska zaštita, civilna zaštita),čija komanda se nalazila pod brdom Polugrinom. Odveden je od strane partizana iz sela Turčinovića od Đovanine kuće uz Vlake zajedno s pokojnim Ikom. U njihovoj pratnji išla je Iva Kožul (Tome) Čolkušić, prema Trtalama -Docima.

Kada su došli do poznatog klanca (jednoj od počivaljaka gdje bi se ljudi odmarali kad bi išli u brdo i iz brda) na ulazu u Jelića i Bubalove ograde, Ivi je rečeno od odstrane partizana da ona ne treba ići dalje da spusti kupus koji je nosila na leđima za partizane i da se vrati kući.

Po iskazu Ive Kožul koja ih je pratila i koja je bila u grupi s partizanima i uhićenom dvojicom Turčinovićana pokojnim Ikom i Ikačom, kada se grupa razvukla ,pošto se išlo jedno iz drugoga putačom uz brdo Vlake, prema brdu Docima, a bilo je onih partizana koji su popili pa im je popustila pozornost, jer djelovalo je piće koje su pili. Tada je jedan partizan po iskazu Ive-Ivule Kožul (pretpostavlja se da je sigurno mimo svoje volje, bio partizan, jer je morao kako bi spasio svoju glavu) rekao pokojnom Iki ; da bježe sada jer je bila noć oko 22;30-23 sati a i njegova procjena je bila da se grupa partizanska opušteno kreće jer je odradila upadom u selo od 17 sati na brzinu što je trebala. Pribavila je po zadatku u selu hrane i pića, i uhapsili sumnjivce, neprijateljske vojnike. To je bilo kad su bili putem u Vrljučića Viništima, na mjestu zvanom Kolo. Pokojni Ika je tiho odgovorio tom partizanu ( koji im je htio pomoći ) : “Što ću bježati kad nisam ništa kriv?“ Ikača je šutio, kako kazuje svjedokinja Iva-Ivula Kožul (Tome) Ivišković, te dalje nastavlja: „Tako smo išli, išli smo dalje i ja sam se s njima rastala kod Jelića-Bubalova klanca, gdje mi je rečeno: “Drugarice sad si slobodna i možeš nazad kući“ .

U roku od dva dana nakon strašnog zločina i masakra nad nedužnim osobama partizanski zlikovci s puškama su došli u kuću Ivana-Ike Jurilja da pitaju za njegovo civilno odijelo(kako su ti partizani rekli)ali nikakvu drugu tajnu nisu otkrili zašto je platio svojim životom.

Odijelo je bilo novo od tkanine kangar, u to vrijeme od najboljeg materijala.

Tražiti odijelo od roditelja i rodbine osobe koju su ubili prije dva dana koji je bio pod crnom zemljom krajnje je životinjski i bešćutni postupak, krajnja drskost partizanskih zlikovaca koji su bili na ovom području čineći strašna dijela.

Partizanski vojnici su bili pripadnici XI Dalmatinske divizije.

IKINA SESTRA IVA I IKAČINA MAJKA SARA KREĆU U POTRAGU ZA BRATOM I SINOM

Pošto su odvedeni uvečer a nisu se vratili ujutro kući na Stipandan, sestra Iva (21.godina)sestra pokojnog Ike Jurilja i majka Sara pokojnog Ivana-Ikače odlaze u brdo Trtle na području Staja, kod partizanske čete, kako bi se raspitale što je s njihovim bratom i sinom. Kad su došli do partizanske čete, rekli su kako su im brat i sin odvedeni sinoć od partizanskih vojnika i da se nisu vratili kući, te kako ništa ne znaju o njima.

Kad je majka pokojnog Ivana-Ikače rekla da joj sin nije odnio kapu, jedan partizanski starješina je rekao kako mu je on dao kapu, a ne zna za što će mu služiti. Rodbini ubijenih je rečeno kako su oni poslani prema Splitu u partizansku komandu. Sestra i majka ubijenih su se vratile kućama s uvjerenjem rečenim od partizanskog starješine ali s velikom sumnjom.

IKAČINA SESTRA U BUHOVU SAZNAJE KAKO JOJ JE UBIJEN BRAT

Dva dana nakon Božića za Svetog Ivana (Ivandan) došli su neki partizanski vojnici u selo u Buhovo u jednu kuću Zlopaša, baš kod sestre pokojnog Ivana-Ikače da pitaju da im da kramp i motiku.

Tada je sestra pokojnog Ikače posumnjala da se radi o nekom ubojstvu, ne sluteći da su to mogli biti njen brat Ikača i Ika Jurilj.

Upitala ih je zbog čega im treba alat. Partizani su joj rekli kako su ubili dvojicu ustaških zlikovaca iz Turčinovića koji nisu ništa htjeli priznati što su ih pitali a trebali su o tom svakako znati i treba ih zakopati.

Sestra Iva pokojnog Ike Jurilja je upitala: “Da slučajno jedan od njih zamuckuje u razgovoru?“ Oni su odgovorili da jesu obojica. Ona se tada dosjetila jada kako bi jedan od njih mogao biti njen brat Ika Jurilj ali nije ništa mogla. Ostala je skamenjena.

Nakon toga se pročuo glas u Turčinovićima kako se upravo radi o njima dvojici odvedenih na Božić.

O tom se nije smjelo govoriti od straha zbog još već osvete od partizana.

POTRAGA RODBINE ZA GROBOVIMA UBIJENIH IKE I IKAČE

Kasnije za kojih 20 dana se ipak saznalo od nekog partizana da su ubijeni njih dvojica i zakopani u brdu u blizini neke lokve za vodu u nekoj ogradi iza dva velik drveta-grba(rodbina je odmah posumnjala da bi to bila ograda Ivana Jurilja-Ivoćke).

Kada se doznalo i utvrdilo da su ubijeni i gdje bi mogli biti zakopani u brdu Trtle-Doci na Juriljevim-Stajama u ogradi Ivana(Šimuna)Jurilja Lucanovića, oko dvjesto metara iza njegove staje-pojate, u blizini njegova bunara-lokve, iza dva graba na kojim su mučeni, rodbina je razmišljala kada i kako im pronaći humke i dostojno sahraniti u groblje.

Nakon tog saznanja otac Ante pokojnog Ike i žena Ilka pokojnog Ikače, te neki od mještana Jurilja u čijim su ogradama mučeni, i zvjerski ubijeni i zakopani, otišli su u tišini, kriomice, da ih ne bi slučajno vidjeli partizani, pokušati naći mjesto ukopa. Mjesto ukopa se nije jednostavno moglo naći pošto je bilo otpalo lišće, bilo je jakog mraza i dosta snijega po zemlji jer je bila zima, prvi mjesec. To mjesto ipak su prvi otkrili otac pokojnog Ike Ante i žena Ilka pokojnog Ikače, kada su naišli na drveće graba na kojima se vidjeli otisci i na kojima su sječene grane ne tako davno.

Tada su zaključili da je mjesto zločinačkog smaknuća moglo biti tu ,i da su u blizini humke gdje su zakopani. Kada su nekoliko metara dalje naišli na humke jauknuli su tada na sav glas, a taj jauk su čuli i drugi koji su bili u krugu pedeset-sto metara dalje, koji su također tražili grobna mjesta te su stigli, a to su bili: Ivan-Amidža Jurilj (Marijana), Iva Jurilj (Jure), a kasnije za nekoliko minuta i Ana Jurilj sestra pokojnog Ike. Kada su pronašli mjesto ukopa i kad su stigli svi ostali koji su tražili mjesto ukopa, Ante Jurilj otac pokojnog Ike kleknuo je na zemlju i golim rukama počeo otkopavati lišće, mrzli snijeg i zemlju.

Kad je otkopao kojih dvadesetak centimetara namirio se na ruku svoga sina Ike koja je bila smrznuta a odvojena od tijela.

Rekao je: “Je li to moja zlatna ruka , mog sina jedinca koji nikome nije ništa učinila, Bog je dragi blagoslovio? Neka ti je laka crna zemlja dragi sine, počivao u miru Božjem.“

Poslije toga nastao je plač i jauk ostalih prisutnih.

Zatim je lkin otac Ante otkopao i drugi grob i utvrdio da u njemu leži tijelo pokojnog Ikače te rekao: “Laka ti crna zemlja dragi prijatelju i počivao u miru.“ To je promatrala Ikačina žena Ilka te počela plakati i nabrajala kao i ostali.

Nakon toga, tj. izvjesnog vremena odmah su zagrnuli otvore na grobovima i ostavili ih tako na miru bojeći se odmazde partizana ako se odnekud pojave.

Partizani su se mogli pojaviti od strane Buhova (Bova) jer su se jednim pravcem pripremali da od Buhova preko Turčinovskog brda ide se na zauzimanje Širokog Brijega.

SAHRANA IKE I IKAČE U GROBLJU U MOKROM

Rodbina je to odlučila sahraniti ih na dostojanstven način nakon pada Širokog Brijega za nekih mjesec i pol dana, bez obzira što će se dogoditi od strane nove vlasti.

U iskopu su sudjelovali Ivan Jurilj-Lucanović, Jozo Jurilj-Josko, Marin Jurilj, ujak ubijenog Ikače, Jacent Suton, Mišo Kovačić-Mišuka, Ivan Jurilj-Jelić, Ante Kožul Dušanović koji je napravio, uredio kameni okvir groba za pokojnog Iku.

Ljudi koji su iskopali grobove vidjeli su zamrznuta tijela a tijelo pokojnog Ike izgledalo je zastrašujuće s otkinutim rukama, bez očiju, nosa, ušiju na glavi…. To je učinjeno posebno iz razloga jer je on bio aktivni vojnik –domobran i uhićen s vojničkom puškom kod sebe, a nije htio da pređe u partizane.

Prvi koji je otkopao grob bio je susjed Ivan-Ivoćka Jurilj Lucanović po prirodi hrabar čovjek ali od viđenog užasa došlo je i njemu zlo , mantanje i povraćanje….

Svi su se u stvari ukočili , smrznuti od užasa, jada i strave.

Iskopna tijela nekolicina ljudi iz brda su s mjesta stratišta , prenijeli i sahranli u groblje Jelinak (koje je tada bilo zajedničko mokarsko-turčinovsko) u Mokrom.

SVJEDOČANSTVO IMOĆANINA , PARTIZANA O UBOJSTVU TURČINOVIĆANA

Po iskazu Stanka Kovačića (Mađarina) pričao je o ovom događaju jednom prilikom 1952.godine, Frano Ančić iz Grabovca kod Imotskog kada je bio na radu u Ostrošcu kod Konjica. Kada smo se upoznali i rekli odakle smo, Frano Ančić je rekao kako je on bio u dalmatinskoj brigadi koja je napadala Široki Brijeg i čiji dio jedinice je bio smješten u Turčinovskom brdu. Sjeća se kako su za Božić dvojica partizana iz njihove jedinice ubili dva mještanina iz sela Turčinovići.

Kada su učinili taj gnjusni čin i vratili se u jedinicu izgledali su kao ludi. Više nikada nisu bili normalni. Tada sam mu ja rekao: “Frano onaj tamo radnik je Stanko Bubalo sin ubijenog Ivana-Ikače Bubala. “Tada je prekinuo s tim razgovorom i nije više nikada ništa spominjao o tome. Mi ga nismo smjeli pitati ništa jer vremena su tada 1952. godine bila još grozna jer bi se za neku sumnju mogao nestati , ili ići na Goli otok.

SVJEDOČENJA DVA PRIPADNIKA PARTIZANA IZ VIRA KOD POSUŠJA

S očevicima ovog događaja pričala je grupa ljudi, tj. mještani ubijeni iz sela Turčinovića 1957.godine na radu u Staretini kod Glamoča, koju su sačinjavali: Blago Bubalo(Ivana),Dragan Kovačić (Ivana), Ivan Kovačić (Pere), Stanko-Mađarin (Nikole) Kovačić, Krešo (Mirka) Kovačić, Mile Kožul (Karla), Vincel Kožul (Mirka) i grupovođa Stanko Bubalo (Ivana) Matišić.

Po iskazu Blage Bubala (Ivana) bilo je tu i ljudi iz drugih krajeva. „Jednom prigodom nakon nekoliko dana kad smo se uvečer odmarali, kažu nama dva rođaka Martin i Ivan Budimir da su oni iz Vira, pored Posušja.“ Stanko Bubalo-Matišić koji je bio poslovođa kaže kako smo mi iz sela Turčinovića, općina Lištica.

Oni su tada rekli; kako su za vrijeme rata 1944/45 bili u partizanima s još Virana u okolici Širokog Bijega sve do oslobođenja. Mi smo s nevjericom gledali i šutjeli što će sada ispričati.

Oni su rekli kako su se tada zatekli u dalmatinskim partizanima kada su oni naišli iz Hrvatske i zajedno s njima išli osloboditi Hercegovinu i dalje a poseban je problem bio Široki Brijeg, tadašnja Lištica.

„Mi smo šutjeli i nitko od nas im nije postavljao pitanja.“

Oni su nastavili s ispitivanjima pitajući nas: “Kojih sve prezimena ima u vašem selu?“

Stanko-Bubalo-Matišić je nabrojio i oni su tada rekli kako se sjećaju pogibije dvojice mještana vašeg sela na Božić 1944.godine.Pričaju kako su to bili mladić Ika Jurilj i čovjek Ivan-Ikača Bubalo.

Mi ni danas ne znamo zbog kojeg su razloga oni ubijeni bez ikakva suda, znanja i glavne komande.

„Mi smo šutjeli, “priča Blago Bubalo, a oni su i dalje nastavili s pričom kao da ih je nešto mučilo.

Ubijeni su zato što je jedan bio pripadnik hrvatske vojske a drugi pripadnik seoske straže, a za druge činjenice mi ne znamo. Sjećamo se još kako su ih pitali ako se žele spasiti od muke i da sačuvate živote da pređu u partizansku vojsku , što su oni odbili a što je bio i jedan od glavni povoda za ubojstvo. Tako su ta dva rođaka Budimir iz Vira pitali:“Koga oni sada imaju, kako im je obitelj?“ Stanko Bubalo-Matišić je ipak odgovorio iako se bojao kako su ta dva, momak i čovjek bili dobri ljudi, a to što su se mladić zatekao u domobranima a čovjek u seoskoj miliciji-straži, bilo je takvo vrijeme, jer se nekud moralo.

Tada su ta dva Virana rekli: „E da su oni prihvatili partizane ostali bi ipak živi”.

U daljem kazivanju tih Virana , a po iskazu Stanka Bubala Matišića, partizani su tražili od Ike i Ikače da im dadnu podatke koliko u selu i okolnim selima i u samom Širokom Brijegu ima Nijemaca, ustaša, domobrana, iz čije je kuće tko u ustašama, tko u domobranima, kako se stanovništvo sela odnosi prema partizanima kao narodnooslobodilačkoj vojsci, u kojoj se kući može naći hrane, gdje se skriva oružje i hrana, tko ima nekoga u ustašama i domobranima te na visokom položaju u NDH, da li bi njih dvojica prešla u partizane kao i druga pitanja što bi služilo partizanskim interesima.

Na postavljena pitanja obojica su odgovorila kako ne znaju ništa.

Ika je rekao da on nije bio kod kuće u selu više od godinu dana, a Ikača da njega ništa nije zanimalo osim kako prehraniti veliku obitelj u ova krizna vremena, te da su trebali biti vojnici odnosno seoska milicija ( straža, civilna zaštita) jer to im je bila obveza.

Odgovorili su samo na pitanja koga imaju kod kuće a na ostala osobna pitanja nisu odgovarali ili bi rekli da i ne znaju da ne bi ti odgovori odavali izdaju svog sela, župe, naroda i vjere.

Kada su ih nekoliko puta upitali žele li preći u partizane ako nisu njihovi neprijatelji, obojica su rekli kako to ne žele jer su katolici i Hrvati i tako su odgajani.

Tada su ih zavezali pojedinačno između dva stabla drveta graba u razmaku jednog od drugog 2-3 metra.

Nastavili su s daljnjim ispitivanjima, pitajući ih još dva ili tri puta želite li u partizane, želite li se pridružiti partizanskoj narodnooslobodilačkoj vojsci, a njih dvojica su šutjeli da bi konačno izustili; kako oni to ne mogu učiniti.

Poslije tih izjava da ne žele prijeći u partizanske odrede , počeo je strašni sud nad njima. Partizanski starješina je prišao strašnoj torturi njihova mučenja , urlajući , vičući banda, treba vas pobiti ali neka još malo , dobit će te vi svoje zasluge ako ne budete surađivali sa osloboditeljskom vojskom, te nastavio udarajući ih nemilosrdno nogama, rukama, kundakom puške, tako vezane po cijelom tijelu ….., jer nije mogao ništa doznati od njih što ih je interesiralo , a posebno mu smetale izjave da ne žele prijeći u partizane.

Zatim je nakon nekog vremena otkinuo jedno uho mladom Iki da ih natjera na strah, na otkrivanje podataka koje su tražili, da saznaju od njih podatke kako bi se partizani lakše pripremali za zauzimanje Širokog, po partizanima oslobođenje Š. Brijega. Ika je šutio od straha i ukočenosti, nije pustio ni suze.

Ikača kad je vidio što se dešava mladom kolegi , tada je vriskom rekao partizanskom starješini, (iako se cijelim putem nije javljao, niti protivio): „Ubije, ubijte nas, ubijte…!“ te je tada počeo dozivati svoje najmilije i Boga jer je vidio kako mu je došao svakako kraj i koje još veće muke mogu i njega da zadese kao mlađeg Iku.

Zatim su obojica vriskom rekli: “Ubijte nas, ubijte što više čekate, mi u partizane nećemo, a nismo nikome krivi!. “Tada je time iz revoltirani, okrutni partizanski starješina, ispalio u Ikaču nekoliko metaka od bijesa i Ikača je bio ustrijeljen.

Pošto je stariji mještanin Ikača bio ubijen od bijesa okrutnog partizanskog zlikovca, mlađem Iki su rekli kako on još ima šansu da se predomisliti i počne surađivati za svoje dobro. Ika je rekao: “Nikome nisam kriv, nikog ne mrzim ali ostajem Hrvat, katolik ne želim u partizane i mene ubijte, umirem za ono za što sam živio, za drugo ja ne znam,“

Ali partizani su i dalje pokušavali, nastojali saznati neke stvari koje su ih zanimale.

Misleći da će se predomisliti i progovoriti jer je vidio kako su mu ubili starijeg kolegu, a njemu otkinuli jedno uho, a i mlađi je, pa bi mogao progovoriti.

Govorili su; oprostit ćemo ti što smo uz tebe našli i pušku samo nam reci što znaš o stanju u selu Turčinovićima i okolnim selima kao i u samom Š. Brijegu. Ostat će samo na tome da smo ti otkinuli jedno uho, te ćemo te pustiti kući.

Ika je rekao:“ Pa rekao sam vam što sam imao reći.“

Tada još bjesniji, pijaniji, okrutni…. partizanski starješina kad nije mogao ništa doznati više , reče; „Sad ćeš ti vidjeti svoje.“

Počinju strašne muke koje je teško opisati.

Rezanje drugog uha, pitajući kazuj dok još nije kasno.

Kako je pokojni Ika šutio, zatim počinje rezanje nosa, kopanje očiju, odsijecanje ruke i tako krvareći još samo vapio, te izdahnuo za nekoliko minuta obješen, iz masakriran , vezan između dva drveta graba…..Stanko Bublo – Matišić kaže da nakon ovog iskaza partizana iz Vira, on dalje šutio i nije više postavljao nikakva više pitanja, bojeći se za sebe jer su još bila vučija vremena.

SVJEDOČANSTVO PETRA BAKULE, KOLEGE IKE JURILJA IZ HRVATSKE VOJSKE

Ivan-Ika Jurilj bio je u vojsci s Petrom Bakulom iz sela Batina općina Posušje. Pošto je Petar Bakula ostao živ iza rata, kasnije je radio na nadogradnji crkvenog zvonika 1968. godine na Širokom Brijegu . Sa njim su još bili iz Posušja: Ante Jukić, Dominik Jukić (obojica iz Osoja, zaseok Busari) i još neki drugi ljudi. Petar se potajno raspitivao, jeli tu tko poznavao Iku Jurilja iz sela Turčinovići, godište 1921.,ima li tu netko od njegovih. Javili su se neki ljudi iz sela Turčinovića i rekli kako je ubijen u brdu iznad n sela Turčinovići. Petar Bakula je rekao kako je i on to čuo od nekih, te je rekao: “Na žalost, onakav momak ni mrava ne bi zgazio. “Vidjelo se da bi on još pričao nešto ali se bojao pričati o pokojnom Iki. Ostali ljudi iz Turčinovića koji su pomagali – argetovali, po koji dan mijenjajući se kad ih dođe red, također nisu smjeli o tome puno pričati, bojeći se da netko ne dojavi Udbi.

Ispričao im je o pokojnom Iki kako je pred Božić 1944 god. otišao na odsustvo i nije se više vratio u vojsku. Čuo je da mučenički ubijen, umro. Pričao je kako je bio dobar, fin uljudan momak, i da je često fratru u mjestima gdje je služio vojni rok pomagao nedjeljom služiti svetu misu za vojnike. Volio se šaliti i pjevati gangu, bio je veseljak i omiljen kod kolega vojnika. Posebno je volio čitati molitvenik i uvijek je spominjao svoje kod kuće i kako mu je želja obići ih. Pričao je kako ima oca, majku, tetku i dvije mlađe sestre.

Taj njegov odlazak na odsustvo bio je naše posljednje viđenje s njim.

„Bog mu dragi pokoj duši dao“ završio je svoj iskaz Petar Bakula.

VIŠEGODIŠNJA ŠUTNJA O UBOJSTVU NEVINIH TURČINOVIĆANA

O ovom događaju se godinama šutjelo kako u selu Turčinovićima, tako i u okolnim selima Š.Brijega.

Ni sama rodbina ubijenih nije smjela da javno priča o tome strašnom događaju, od zadanog straha režima , koji je zaveden od 1945. god., tj. nakon „oslobođenja“ Širokog Brijega i drugih krajeva.

Nešto bi se tiho pričalo , negdje tamo od 1980 god., ali ipak s oprezom pred kim se priča.

Znači od njihovog mučeničkog ubojstva 25.12.1944 god. do 1990 god. se moralo praktično šutjeti, da se ne bi dobila kazna zatvora i slično.

Tek nakon 1990. godine, početkom demokratskih promjena nešto se ozbiljnije progovorilo , da bi se kasnije nakon 1995. god. slobodno progovorilo i pričalo, te pokušalo stupiti u kontakt sa još živim svjedocima toga događaja.

SVJEDOČANSTVO PARTIZANSKOG VOJNIKA IZ VIRA O UBOJSTVU DVOJICE TURČINOVIĆANA

Interesirajući se za taj događaj Stanko Bubalo Matišić stalno a posebno nakon demokratskih promjena preko odanih i provjerenih prijatelja pokušao je još više saznati o tom događaju posebno od ljudi iz okolice Vira, Posušje koji su bili tu, za vrijeme tog strašnog događaja.

Tako iz Stankova iskaza u jednom razgovoru prigodom putovanja u Bleiburg 1996. godine saznaje od jednog čovjeka iz Vira, općina Posušje koji je bio u toj partizanskoj četi baš na Trtlama-Docima iznad sela Turčinovići.

On priča; kako se ni danas ne može oteti dojmu i toliko se bojao o tome pričati.

Evo i zato sam danas ovdje kako bih se poklonio svim nevinim žrtvama hrvatskog naroda gdje spadaju i ova dva momak i čovjek iz sela Turčinovića, ubijeni samo zato što su bili Hrvati, katolici. Nisu se osjećali krivim jer da su se tako osjećali sigurno bi negdje pokušali pobjeći ( jer su dobro poznavali to područje, kojim su se mnogo puta kretali) dok su šumom išli uz brdo u koloni jedan, po jedan jer drugačije se nije moglo ići putačom uz brdom na strašnu i nezamislivu žrtvu, lomaču-stratište. Te osobe koje su izvršile taj strašni masakr ne mogu se smatrati ljudima. Bili su životinje koje su mrzile sve što je hrvatsko, katoličko bez obzira jesi li tada imao ili nisi imao bilo kakva grijeha.

Taj čovjek je pričao Stanku Bubalu-Matišiću kako je bio zarobljen od partizana kao i drugi mještani Vira. A netko je išao i dragovoljno u partizane jer se prenosila propaganda kako je to oslobodilačka vojska i kako se treba pridružiti njoj ako nisi za neprijateljsku stranu. Tako da je dosta njegovih Virana pristupilo partizanima bez obzira na uvjerenje. Dosta ih je išlo prisilno među kojima je bio i on. I dalje taj Viranin je pričao; moralo se inače si ostajao bez glave ako nisi krenuo s partizanima. Stanko je pričao kako ga je pitao i to da li on poznaje Martina i Ivana Budimira iz Vira. Taj Viranin je rekao kako ih poznaje i da su mu to susjedi iz sela i da ni oni nisu drage volje otišli u partizane i da su bili u istoj jedinici smještenoj u selu Buhovu, koja se kretala po turčinovskom brdu Trtla-Doci do Juriljevih-Jelića staja.

Te partizanske čete su bile stacionirane na okolnim brdima pripremajući se da “oslobode“ Široki Brijeg od neprijatelja (Nijemaca, ustaša, domobrana),što su uradile 7. veljače 1945. godine padom Širokog Brijega.

Volio bih da tu nisam bio , ali što se moglo. Uvijek mi te strašne slike naviru u sjećanju i dođe mi slabost, pričao je taj čovjek iz Vira , Stanku Bubalu .

Na kraju Viranin kaže; Znači umrli su i skončali u mukama , a posebno mlađi jer je bio aktivni domobran sa puškom kod sebe kad su ga uhitili, u toj Božićnoj noći, obojica vjerujući u kraljevstvo nebesko i pravdu za koju su živjeli i u koju su vjerovali kako će se ispuniti. Obojica, ama baš obojica nisu popustili pred strašnom mukama, samo sa prigušenim jaucima ispustili svoj duh, dozivajući ime gospodina Boga , Isusa i svojih najmiliji.

Ika Juilj je kroz jauk govorio zbogom moj ćaća, majko, sestre, tetka, oprostite ako sam što zgriješio , kao i moj Bože ,drugi Ikača Bubalo Bože, zbogom majko, ženo, djeco, sestre.

Kako kaže onaj Viranin nije se moglo pomoći bilo što, i ako sam razmišljao, ali bila je misao ako pokušam čekalo bi te isto stratište.

„Zbog tada zadobivenog straha nisam nikome smio ništa reći šutio sam do sad a od tada je prošlo 51 godine i sad pričam iako se i sad bojim. Vidio sam kako su oni bili seoski momci , ljudi pošteno misleći za sebe i svoj narod i vjeru kojoj su pripadali ne mrzeći nikoga ni te svoje ubojice partizane.

Htjeli su samo ostati pri svom uvjerenju.

Neka im Bog vječni pokoj duše da, počivali u miru Božjem.

ISKAZI:

-Iva Kovačić (Ljube),udana Bubalo, iz Turčinovića, Široki Brijeg,

-Stanko Bubalo (Ivana) Matišić iz Turčinovića, Široki Brijeg,

-Anica-Ana Jurilj (Ante) iz Turčinovića, Široki Brijeg,

-Iva Jurilj (Ante) iz Turčinovića, Široki Brijeg,

-Ivan-Ivočka Jurilj (Šimuna) Lucanović, iz Turčinovića, Široki Brijeg,

-Ivan-Ina (Ivana) Jurilj, iz Turčinovića, Široki Brijeg,

-Martin Budimir, iz Vira, Posušje,

-Petar Bakula, iz Batina, Posušje,

-Ivan Budimir, iz Vira, Posušje,

-Frano Ančić, iz Grabovca, Imotski,

-Iva-Ivula Kožul (Tome) Ivišković, iz Tučinovića, Široki Brijeg,

-Blago Bubalo(Ivana) Andrić, iz Turčinovića, Šioki Brijeg,

-Stanko Kovačić (zv. Mađarin), iz Turčinovića, Široki Brijeg.

draga seko cvati uspomena
slika od brata Ike i moga
kolege Ivana Ljubića
Glina 6 IX 1942
Jurilj Ivan
(poruka sa poleđine slike)

Ivan Ika Jurilj / OTPOR.Media

POSLJEDNJE OBJAVLJENO

PRO Oglas