TROJICA LJUBUŠAKA STRADALA: 80 godina od jugoslavenskog zračnog napada na Ljubuški

PRO Oglas

Zločin nikad nema opravdanje, jer je svaki zločin protucivilizacijsko (zlo)djelo, izravno upereno protiv čovjeka i Božjeg zakona. A u kojoj su mjeri zločinačka vojska bili četnici, tijekom Drugoga svjetskog rata, zorno svjedoči izjava glasovitoga britanskog premijera Winstona Churchilla, koji je četnike prosudio – najokrutnijom vojskom svjetskoga ratnog sukoba.

Velikosrpski zločini nad Hrvatima imaju korijene u Odesi 1916., kada su Srbijanci pobili blizu 10.000 uhićenih Hrvata. Zločini prema Hrvatima nastavili su se tijekom opstojnosti protunaravne, nedemokratske i posvema protuhrvatske Kraljevine Jugoslavije. Hrvate su najviše progonili i ubijali, osim četnika, pripadnici drugih velikosrpskih organizacija, uz potporu srbijanskih oružnika i velikosrpskih tajnih službi.

Budući da sam u najčitanijem hrvatskom političkom tjedniku 7Dnevno, 8. travnja 2016., podrobno pisao o četničkim zločinima počinjenim nad Hrvatima do proglašenja NDH, ovom prilikom osvrnut ću se kronološki naprijed, zbog ograničena prostora, tek fragmentalno, na druge četničke zločine, počinjene na hrvatskom etničkom ozemlju, do sloma NDH.

Četnički zločini od proglašenja NDH do kraja travnja 1941.

Mostaru, 11. travnja 1941., uz još nekoliko hrvatskih domoljuba, od srbijanske zločinačke ruke smrtno je stradao Zvonko Primorac. Istoga nadnevka, uz još nekoliko hrvatskih rodoljuba, u sukobu sa četnicima u Doboju, poginuo je Alija Salihkadić. U Hercegovini su uslijedili još grozomorniji dani, kada su četnički odjeli jugoslavenske kraljevske vojske, 13., 14. i 15. travnja 1941., napali hrvatsko stanovništvo u Čapljini i okolici Mostara (sela Cim i Iliće), pri čemu su neizostavno uništavali hrvatske domove i gospodarske objekte, topovskim hitcima i zapaljivim bombama. Istodobno su klali hrvatsko stanovništvo, koje nije uspjelo izbjeći četničkom nožu. Zapaljeno je osamdeset pet hrvatskih domova.

Uz četničku lozinku: – „Kolji sve po redu!“ – epilog krvavoga četničkog pira bio je dvadeset petero umorenih Hrvata i Hrvatica, među kojima su bile cijele obitelji Marka i Frane Vege iz Struge, uključujući i nemoćnu djecu. Osim njih, između 11. i 15. travnja 1941., četnici i srpski vojnici u Mostaru i okolici ubili su: Juru Zeleniku, Stanka Lasića, Ivana Cvitkovića, Lucu Mustapić, Zejnu Duranović i njezina sina, te Ivana Bevandu. Braneći Stolac od četnika, 14. travnja 1941., poginuli su Stanko Šutalo i Petar Štavun. Za vrijeme borbi oko Stoca, četnici su ubili Ibru Hasića dok je čuvao stoku. Na putu između Nevesinja i Gacka, Srbi su 24. travnja 1941. iz puške ubili Muju Bauka, te ga potom isjekli noževima na komade.

Bombama iz zraka, 12. travnja 1941., jugoslavenski zrakoplovi su napali Donje Vinjane kod Imotskoga. Tada su ubijeni: Ivan Bušić, Jakov Bušić (dijete od devet godina), Mate Bušić i Stipan Bušić. Sutradan, 13. travnja 1941., zrakoplovi su zasuli bombama Ljubuški, te ubili tri civilne osobe: Nikolu Paradžika, Stanka Šarca i Stanka Vukojevića.

I Slavonija je imala svoje žrtve u travanjskom ratu. Prilikom granatiranja i oštećivanja katedrale u Đakovu, 11. travnja 1941., srpski vojnici su ubili: Pavla Jurkovića, Milana Laboša, te dvojicu hrvatskih vojnika neutvrđenog imena i prezimena. U okolici Srijemske Mitrovice, ubili su Lazara Barbasovića, jer je, kao nedragovoljno unovačeni jugoslavenski vojnik, odbio pucati u nenaoružane ljude. Srbočetnici su kao taoce likvidirali liječnika dr. Pavla Lobla i općinskog službenika Mirka Vinkovića, uz još nekoliko Đakovčana. Valja istaknuti kako su spomenute zločine i granatiranje đakovačke katedrale izvršili Srbi iz Hrvatske!

Srbočetnici su 11. travnja 1941. iz starih Mikanovaca kod Vinkovaca pokupili dvadeset talaca Hrvata, potom ih u blizini Orašja na obali Save strijeljali. Ustrijelili su i četvero talaca iz Vođinaca kod Vinkovaca. U selu Posavski Podgajci kod Županje, 12. travnja 1941., strijeljali su Marka Iskrića, Antuna Lucića – Tadijanova, Marka Klarića, Ivu Petrovića sa suprugom, Stipu Matića, te Milana Petrovića. Drugi žitelji sela gole živote su morali spašavati bijegom. Antun Šćuk, s hrvatskom zastavom u ruci, 11. travnja 1941., ubijen je kod Valpova, iz srbijanske zasjede. U Srijemskoj Mitrovici, 11. travnja 1941. ubijeni su: stolar Ivan Rajnović, trgovački pomoćnik Aleksandar Šimun, seljak Mitar Marušić i radnik Vilim Červenjak. Na najveću katoličku svetkovinu, na Uskrs, 13. travnja 1941., u Subotici su četnici iz zasjede kukavički, mučki ubili gimnazijalca Stjepana Tušu.

Tijekom travanjskog rata 1941. i Bosanska Posavina je imala svoje žrtve. Poglavito je stradala Derventa i njezina okolica. Srpski su vojnici 12. travnja 1941. umorili: Peju Matijavića, Jozu Krijana, Niku Principa, Jozu Kljajića, Matu Glavaša, Iliju Kozinu, te Anđu Sušić i njezinu šestogodišnju kći Anicu. Sutradan, 13. travnja 1941., četnici su ubili: Blaža Kovačevića, Stipu Zirduma, Luciju Koljan i njezinu majku Mariju, ženu Jakova Miloša iz Dervente, Šimu Markanovića i Anku Orozović. Jelku Ravlić četnici su smrtno ranili: umrla je nakon što je bespomoćna iskrvarila. Dva dana prije, 11. travnja 1941., srpski kapetan Marušić strpao je u zatvor u Derventi sedmoricu Hrvata, koje su četnici sutradan pobili. Računa se da je u danima nakon proglašenja NDH, u Derventi i njezinoj okolici od srbočetnika stradalo najmanje dvadesetpetero Hrvata, uglavnom civila.

Zločina je bilo i u drugim dijelovima Bosne. Navest ću nekoje. U selu Kijevu kod Sanskoga Mosta, četnici su ubili četvoricu seljaka; 14. travnja 1941. Adema Selmana u Kotor Varošu i malodobnog Miju Blaževića u Kiseljaku; Ivanu Bandiću, iz okolice Gornjeg Vakufa, tih su dana četnici iskopali oko, potom mu zabili nož u grkljan, te mu zadali ukupno trideset tri rane, da bi nesretni čovjek tek sutradan u mukama umro.

Svoje zločinačko lice srbočetnici su pokazali tih dana i u južnoj Hrvatskoj. Kud god su prolazili, pljačkali su, palili kuće i zatirali ljudske živote. Povlačeći se od Benkovca prema Kninu, srpski vojnici, pripadnici Jadranske divizije, umorili su 12. travnja 1941. u Siveriću kod Drniša – Mariju Bukaricu, dijete od samo šest godina, te Maricu Tomić i Boju Šiklić. Istoga dana, ubili su Lovru Čavčića, a sutradan, 13. travnja, na Uskrs, srpski vojnici na Drniškom mostu ubili su Josipa Bojčića. Matu Prnjaka, rodom iz okolice Drniša, 30. travnja 1941., iz zasjede su ubili četnici u okolici Knina, dok je nosio gladnoj djecu hranu iz Slavonije. U planini Risovac, 14. travnja 1941., ubili su Nikolu Matića, rodom iz Vrpolja kod Knina. Tih dana, ubili su četnici u Delnicama hrvatskoga domoljuba Stanislava Polonija, potom sredinom travnja 1941. u Brodu na Kupi u Gorskom kotaru, ustaškog povjerenika za Gorski kotar, Antu Polonija, te svršetkom travnja iste godine u Dvoru na Uni, Srećka Bogadija.

Četnički zločini od svibnja do prosinca 1941.

Kod Blagaja u Hercegovini, 5. svibnja 1941., četnici su ubili petoricu Hrvata. Na čelo srpske pobune protiv mlade hrvatske države stavili su se četnici i komunisti. Protuhrvatske skupine četnika i komunista nastojale su se organizirati na svim područjima Nezavisne Države Hrvatske, na kojima su kompaktnije živjeli Srbi, te se međusobno povezati. Tijekom svibnja i lipnja 1941., četnici i komunisti intenzivirali su napade na hrvatsku državu i njezina nezaštićena dobra, te ubijali nevino civilno stanovništvo.

U hrvatskom širem općinstvu onodobno je poglavito odjeknulo ubojstvo petero članova obitelji Jose Mravunca, među kojima je bilo dvoje malodobne djece. Spomenuti zločin se dogodio u Hrvatskom Blaganju kod Slunja, u noći na 6. svibnja 1941. godine. Kao uvertira u pobunu Srba, u selu Rankovici kod Ljubinja, svršetkom svibnja 1941., ubijen je ustaša, Halil Talsman. U istočnoj Hercegovini, 24. lipnja 1941., izbio je tzv. četnički Vidovdanski ustanak, koji će prema srpskim izvorima, polučiti sto dvadeset tri poginula i dvjesto ranjenih hrvatskih vojnika. Na samom početku Vidovdanske pobune, četnici su poubijali sve Hrvate u oružničkim postajama: Jasenik, Stepen i Kozanci – u kotaru Gacko. Sutradan, 25. lipnja 1941., četnici su ubili devetoricu hrvatskih oružnika u postaji Lukavac kod Nevesinja. Hrvatske oružane snage oslobodile su Nevesinje od četnika 27. lipnja 1941., a 28. lipnja 1941. četnici su zaposjeli Avtovac, u istočnoj Hercegovini. Tamo su, nakon trodnevnog oružanog otpora, poklali četrdesetsedmero Hrvata, te popalili sve kuće.

I posljednji dan u lipnju 1941., bio je obilježen četničkim zlodjelima. Pod vodstvom popa Momčila Đujića, 30. lipnja 1941., četnici su poubijali više od stotinu Hrvata u okolici Knina i Zadra, a istoga nadnevka izvršili su pokolje Hrvata u Blažuju, te u kotarima: Derventa, Varcar Vakuf i Zvornik. Istog dana, na Sjetini na Jahorini, pod vodstvom Save Derikonje, zaklali su šezdesetpet civila. U istočnoj Hercegovini, 17. srpnja 1941., četnici su ponovno podigli pobunu protiv Nezavisne Države Hrvatske, te izvršili pokolje u kotaru Ljubinje, u selima: Dječ Orahovica, Fatnica, Bjelan, Sakotići i Plana. Istoga dana, četnici su izvršili pokolje u kotaru Trebinje, u selima: Begovići, Gornji Turani, Donji Turani i Staro Slano. Potom, 26. srpnja 1941. dvije tisuće četnika, na čelu sa zloglasnim koljačem, Momčilom Đujićem, izvršili su pokolje u okolici Knina, u Donjem Erveniku (trideset poklanih Hrvata!), te u Golubićima, Ugarcima i Komitama. Istoga nadnevka, u kotaru Bosansko Grahovo, četnici su izvršili pokolje u selima: Sarići, Špiranovići, Čuline i Karduni, te pod vodstvom vojvode Zlovođe, zaklali dvadesetjednoga Hrvata.

Prvi ubijeni katolički svećenik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio je Waldemar Maksimilijan Nestor. Kao svećenik banjolučke biskupije, obnašao je dužnost župnika u Drvaru. Kao drvarski župnik, dobio je poziv propovijedati i slaviti svetu misu, u subotu 26. srpnja 1941., na blagdan Sv. Ane, u Kosovu kod Knina. S toga je skupa, s većom skupinom svojih župljana išao onamo na hodočašće. Poslije svršenih obreda, kninski fratri su mu savjetovali – ne vraćati se u Drvar poradi četničke pobune. No, župnik župljane nije htio ostaviti bez nedjeljne svete mise, pa je ranim jutarnjim vlakom krenuo natrag prema Drvaru. Na povratku su četnici zaustavili vlak, zarobili tristopedeset hodočasnika i drvarskog župnika, svezali ih, te 27. srpnja 1941. pobili kod jame Golubnjače i bacili ih u jamu.

Istoga dana, od istih bandita, stradao je još jedan katolički svećenik: Juraj Gospodnetić, svećenik banjolučke biskupije i župnik u Bosanskom Grahovu. Nakon što su ga uhitili, četnici su ga svezanog po Grahovu vodili poput medvjeda, grozomorno ga masakrirali i u teškim ga mukama umorili, nabivši ga i ispekavši na ražnju. Za njegovo posljednje počivalište se ne zna, ali se zna da tzv. antifašisti i danas taj dan slave kao „dan ustanka“, koji je započeo masovnim ubojstvima Hrvata i katoličkih svećenika u Drvaru i Bosanskom Grahovu. Tog istoga zlosretnog 27. srpnja 1941., novu srpsku pobunu četnici su podignuli i u okolici Donjeg Lapca. Pobunu su organizirali četnici i komunisti, 27. srpnja 1941., a na čelu pobune su, uz četnike, stajali istaknuti partizanski dužnosnici: Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Stojan Matić i drugi komunisti.

Na područjima zahvaćenim pobunom, a to su bila područja u kojima su pretežito živjeli Srbi, gotovo potpuno je istrijebljeno ili protjerano hrvatsko stanovništvo. Poubijano je nekoliko tisuća civilnih osoba, a nakon tih zločina, četnici i partizani uglavili su 1. listopada 1941. Sporazum prema kojemu su utemeljili zajednički četničko-partizanski vojni stožer. Sporazum su potpisali, s četničke strane: Jezdimir Dangić, Sergije Mihailović i Pero Đukanović. U ime partizana potpisnici su bili: Rodoljub Čolaković, Slobodan Princip i Svetozar Vukmanović.

I prije toga međusrpskog sporazuma, grozomorni zločini nad Hrvatima nisu jenjavali. Dapače! Četnici su 30. srpnja 1941. u Plani zaklali trinaestoricu zarobljenih domobrana, izvršili pokolje u zapadnoj Bosni, pa su stradala mjesta: Oblaj, Veliki Sarići, Mali Sarići, Mandići, Korita i Žulji. U duboke jame ubačen je pedeset i jedan Hrvat. Dva dana prije Velike Gospe, 13. kolovoza 1941., četnici su zaklali oko 1000 civila, a u Vlaseničkom kotaru, popalili sela: Močila, Malu Baklelu, Bogoviće, Borojeviće, Tariće i druga sela; potom pobili sve stanovnike sela Milići; zatim u kotaru Trebinje, u Starom Slanom ubili sto trideset Hrvata i spalili sedamdeset tri kuće; u Diječu kod Bileće zaklali su sedamdeset osoba, te sto civila u Orahovici. Istoga dana stradali su teško: Sakotići, Prisoj, Bjelan i Fatnica. U Voletovu četnici su ubili 38 oružnika, a u Plani četrdesetdva seljaka, te ih bacili u jamu. U Krupi, istoga nadnevka, udruženi četničko-partizanski banditi ubili su trideset Hrvata, te u Krnjeuši, Vrtočama, Lastvi i Zelinovcu dvjesto civila, pa zapalili više od sto pedeset hrvatskih domova. Tada je župnik u Krnjeuši, Krešimir Barišić, skalpiran i bačen u goruću crkvu. Istoga dana u Prijedoru, izvršeni su masovni pokolji civila, te u selima: Tavija, Begović Kula, Nikontovići, Glavinići, Lomača, Gornji Turani, Donji Turani i Sarana. Potom su četnici, 6. studenog 1941., živa razapeli na stablo, Juru Mladinu, župnika u Zastoku i skinuli mu truplo poslije tri dana.

U kotaru Rogatica, 25. studenog 1941., četnici su do temelje spalili sedamdeset jedno selo, te poklali tristo ranjenika i bolesnika u Rogatičkoj bolnici. Sve stanovnike Međeđe, u istočnoj Bosni, 30. studenog 1941., četnici su poubijali; u Koritniku su skalpirali dvadeset osoba; brojne zaklane civile bacili su u hladnu Drinu; u Komaju kod Bijele zapalili su sto pedeset kuća, te ubili tristo ljudi; u Tuholju su zaklali dvadeset dva civila. Na sam Božić 1941. četnici su u kotarima Foča i Goražde počeli s grozomornim pokoljima tamošnjega civilnog stanovništva.

Četnički zločini do svršetka rata

Računa se da je tragični epilog besprizornoga četničkog krvavog pira, uz obale Drine., bio više od sedam tisuća poklanih civila! Iz službenog izvješća njemačkog poslanika u NDH, Kaschea, početkom travnja 1942., razvidno je da su četnici, skupa s Nedićevim oružnicima, tijekom zime 1941./1942., počinili nesmiljene pokolje muslimanskog življa u istočnoj Bosni. Dana 13. kolovoza 1942., načelnik četničkog stožera, Zakarija Ostojić, izvijestio je četničkog pukovnika Baćovića da su „na području Ustikolina-Jahorina popaljena sva hrvatska sela, te poklano 2500 stanovnika. U borbama je ubijeno 500, a poklano 1200 Hrvata muslimana“.

Tjedan dana kasnije, 20. kolovoza 1942., četnici su zaklali stošezdeset ranjenih domobrana u Goraždu. Potom, 6. rujna 1942., četnici su živog spalili osamdesettrogodišnjega slijepog katoličkog svećenika, don Vidu Puticu, u Prenju (Velika župa Dubrava). Četnici Petra Baćovića, 22. rujna 1942., napali su sedamnaest hrvatskih sela u Makarskom zaleđu i ubili devetstotina Hrvata, a nekoliko katoličkih svećenika – žive su oderali. Potkraj studenog 1942., isti četnici Petra Baćovića, potpomognuti Talijanima, spalili su hrvatska sela oko Prozora u Bosni i ubili oko 2500 Hrvata. U Gatima, Naklicama i Čišli, u Makarsko-omiškom zaleđu, ubili su stodevet Hrvata, a u Gacku više od sto Hrvata.

Četnici su 7. veljače 1943. zaposjeli Trebeško brdo, te od tog dana, u daljnjem nadiranju, poklali čak 10.800 Hrvata. Četnički vojvoda, Pavle Đurišić, 14. veljače 1943., izvijestio je Dražu Mihailovića da su „popaljena sva muslimanska sela u kotarevima: Foča, Čajniče i Plevlja – te da je zaklano 1200 muškaraca i 800 žena i djece, da se opljačkalo dosta stoke i žita, te da četnici siluju i onda kad kolju ženske“. Inače, u lipnju 1943., kao i do tada, vođene su stalne ogorčene borbe između pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i četnika: kod Gosteče, Brda, Zenice, Zavidovića, Okruglice, Višegrada, Novog Šehera i u okolici Sarajeva.

Ogorčene borbe između Hrvatskih oružanih snaga i četnika nisu prestale do sloma NDH. U srpnju 1943., četnici su s Talijanima, popalili hrvatska sela u Podbijakovlju, a 25. srpnja 1943. su zaklali Ladislava Kolarića, župnika u Kompolju. Na Badnjak, 24. prosinca 1943., četnički kapetan Jovović izvršio je pokolj 168 Hrvata u Bosanskom Grahovu i Tičevu kod Glamoča. Ministarstvo NDH za oslobođene krajeve priopćilo je 2. prosinca 1943., da je stanovništvo kotara Ljubuški spalo sa šesnaest tisuća na sedam i pol tisuća stanovnika, uslijed četničkih i partizanskih ubijanja i bijega stanovništva u oslobođena područja NDH. Četnici su kod Šibenika, iduće godine, 9. svibnja 1944., utopili u moru svećenika, Antuna Jurićeva, a 4. lipnja 1944. sasjekli su na komade vlč. Ivana Šarića, župnika u Primoštenu. U lipnju 1944., u Kotoru, ubili su kanonika vlč. Juru Perušinu. U Mostaru su četnici 9. kolovoza 1944. izvršili atentat na domobranskog generala, Franju Šimića.

U veljači 1945., banjolučki biskup, dr. fra Jozo Garić, izvijestio je javnost, da je u njegovoj biskupiji broj katolika sa sto trideset tisuća tijekom rata smanjen na svega četrdeset tisuća vjernika, uslijed četničkih i partizanskih pokolja, te izbjeglištva stanovništva. U travnju 1945., oko dvadeset tisuća četnika, pod zapovjedništvom pukovnika Pavla Đurišića, zloglasnog koljača Hrvata, u Dolinama su ubili više od petsto Hrvata, na što su primjereno odgovorile postrojbe Hrvatskih oružanih snaga na Lijevču-polju, južno od Bosanske Gradiške, kada su opkolili i uništili četnike, te ubili zločinačkog vojvodu Pavla Đurišića.

To se dogodilo u rano proljeće1945., a drugu grupaciju četnika, koja se povlačila na zapad iz Srbije i Crne Gore, uništili su partizani na Zelengori. Partizani su 1946. uhvatili i osudili u Beogradu četničkog vođu Dragoljuba Dražu Mihailovića na smrt. Valja podvući naposljetku činjenicu, da su brojni četnici do sloma NDH prešli u partizane, gdje su se „iskazali“ kao najokrutniji koljači Hrvata 1945., tijekom Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda.

Ivica Karamatić

SLUČAJ "AMIR GROSS KABIRI"

POSLJEDNJE OBJAVLJENO