Opći štrajk sindikata školstva započeo je 9. siječnja 2023. godine u svim srednjim školama Županije Zapadnohercegovačke, a njihovi razlozi za štrajk su poznati: nepotpisivanje Kolektivnoga ugovora i nepostizanje dogovora o postotku povećanja plaće.

Oni navode kako su mjesecima apelirali da treba izbjeći ovakav scenarij, tako da su već 2/tjedna otkad traje štrajk. Oni su pozvali kolegice i kolege iz dviju osnovnih škola koje nisu u štrajku da im se pridruže jer su uvjereni kako su njihovi razlozi za sudjelovanje u štrajku mnogo veći i važniji od onih za nesudjelovanje.

Štrajku se nisu pridružili Druga osnovna škola Široki Brijeg dok je Osnovna škola Ivane Brlić Mažuranić iz Ljubuškog odlučila štrajkati svaki dan po jedan školski sat.

Dok se sindikati školstva, predstavnici Vlade ŽZH i Ministarstva obrazovanja, znanosti, kulture i športa, s jedne strane medijski prepucavaju sa sindikatima školstva javnost se zabavlja na njihov račun, a javnost kao javnost je uglavnom podijeljena po pitanju te borbe, odnosno tko je u pravu a tko u krivu, jer svatko ima neku svoju računicu kad staje na nečiju stranu.

U pravilu kad su god u pitanju štrajkovi obrazovnih djelatnika trpe djeca a zajedno s njima i njihovi roditelji i to je činjenica koja je nepobitna.

U tom smislu Roditeljsko vijeće Gimnazije fra Dominika Mandića iz Širokog Brijega je dalo svoje priopćenje kojim na racionalan i prihvatljiv način izražava svoje nezadovoljstvo štrajkom prosvjetnih djelatnika, jer se tim štrajkom uskraćuju prava njihove djece po više osnova, a poglavito zbog propuštanja gradiva, nadoknade istog, produljenja nastavne godine, a samim time i gubitka prava dobrog dijela njihove djece za zaradom po dalmatinskoj obali tijekom ljetnih raspusta a sve zbog produljenja školske godine zbog ovog štrajka.

Ipak kako bi se koliko je to moguće promotrili ovi problemi nastalog štrajka potrebito je ući u razloge za štrajk prosvjetnih djelatnika koje su oni naveli kao glavne a oni su, nepotpisivanje kolektivnog ugovora s Vladom ŽZH, i nepostizanje dogovora o povećanju plaće.

No, prije svega URB HVO-a ŽZH koja zastupa interese razvojačenih Branitelja HVO-a ŽZH bez ikakvih trajnih prava iz Domovinskog rata se nikada nije bojala a ni ustezala reći ono što njenim članovima a samim time i članovima njihovih obitelji leži na srcu, a među njima ima dosta njihove djece i unučadi studenata i učenika.

Kao prvo:

-Obrazovanje je jako bitan segment društva ali nikada nije niti može biti prvi i najvažniji jer svaki segment društva je u određenom trenutku prvi i najvažniji, te je stoga to relativan pojam, zbog važnosti trenutka, ako znamo kako su jednako i jako bitni policajci, vatrogasci, zdravstveni djelatnici, kao i obični radnici koji pune proračun ŽZH iz kojeg se financiraju svi ovi gore navedeni djelatnici osim običnih radnika,

-Obrazovni sustav u ŽZH je jako zastario i preuzet iz onog komunističkog, zločinačkog sustava bez ikakve namjere Vlade ŽZH i resornog ministarstva na čijim mjestima se rotiraju ili ostaju po nekoliko mandata osobe, političari koji ništa ne pokušavaju i ne žele izmijeniti jer su nesposobni i nazadni, i cijeli smisao njihovog života je ispuniti svoj mandat od 4/četiri godine do kraja uz sve beneficije, osigurati sebi i članovima svoje obitelji sve pripadajuće beneficije, a po isteku mandata dobiti isti ili još bolji posao ili funkciju za sebe i svoje bližnje,

-Prosvjetni djelatnici su čak iz onog komunističkog zločinačkog sustava uredno plaćeni za svoj posao, a pri tome mislimo na njihova redovita mjesečna primanja koja premda nedovoljna visokom standardu društva i povećanim troškovima života, uredno sjedaju na njihove račune, imaju zimske i ljetne praznike u kojima ne rade a primaju plaću, premda i u tom periodu imaju neke nastavne aktivnosti,

-Dobar dio prosvjetnih djelatnika daju dopunsku nastavu učenicima koju naplaćuju što je u dosta slučajeva klasičan sukob interesa sukladan onoj: kadija te tuži, kadija te sudi, kao i to da su ispitivači u mnogim privatnim srednjim školama u ŽZH koje su nikle kao gljive poslije kiše, u kojima su plaćeni po ispitu ,i gdje se ne vrednuje i ne valorizira znanje učenika već njihov ukupan broj ispitanika koje oni ispitaju i to je činjenica,

-Oblast obrazovanja u cijeloj bivšoj zločinačkoj ,komunističkoj državi SFRJ je bila precijenjena i jedna od najtraženijih oblasti za posao ,a to pravilo vrijedi i danas u BiH, RH, te svim drugim državama nastalim raspadom te tvorevine, a sve iz razloga svekolike ekonomske, pravne, društvene i kakve sve još ne sigurnosti kandidata koji apliciraju za mjesto nastavnog osoblja, koje će sutra ako dobije posao nastavnika biti cijenjen član društva kojemu će se svi klanjati zbog straha za uspjeh njihove djece u tim školama,

-Aktualne političke elite imaju direktnog utjecaja pri prijemu i odabiru kandidata za nastavno osoblje u svim obrazovnim ustanovama u BiH, a normalno i u ŽZH, te se uglavnom na takva mjesta biraju kandidati bliski vladajućim strankama a u ŽZH s HDZ-om BiH, dok je jedno kraće vrijeme sudbinu primljenih kandidata u obrazovne institucije krojila stranka HSP BiH koja je vladala u ŽZH od 2010 do 2014 zajedno sa strankama HDZ 1990 i Radom za boljitak (Lijanovići),

-Kako bi dokazali svoje tvrdnje da se za mjesta u obrazovne institucije bore rukama i nogama mnogi kandidati potrebito je reći kako se na Javne natječaje za nastavno osoblje za jedno radno mjesto javi preko 30 i više kandidata, pa čak i za mjesto čistačice u tim školama, a za sve ove tvrdnje imamo dokaze,

Iz svega gore iznijetog postoji jagma, odnosno izrazito velik interes iškolovanih učitelja, nastavnika, profesora, te sveg ostalog osoblja, bivših studenata, potrebitog za rad u školama. Stoga je oblast obrazovanja precijenjena oblast u općem društvenom, političkom, javnom i kulturološkom životu svih ljudi s prostora bivše zločinačke SFRJ pa i u ŽZH.

Potrebito je također napomenuti kako je nastavno osoblje jako dobro organizirano i svim pravnim mogućnostima pokušava ostvariti svoja prava a neka poboljšati, jer su njihovi predstavnici visoko obrazovani kadrovi istrenirani na konverzaciju svake vrste sa svim kategorijama ljudi jer rade s djecom od kojih uče karakter ljudi i u tome im se nema što zamjeriti.

Kad netko sa strane njima spomene kako postoje i druge oblasti u ŽZH koje su podcijenjene i koje također traže svoja prava, predstavnici sindikata školstva im lakonski odgovaraju: borite se i vi kao i mi, tko vam brani, i u tom dijelu im se nema što zamjeriti.

Stoga im se odista nema što zamjeriti kada oni traže od Vlade ŽZH i resornog ministarstva na čijem je čelu ministrica Ružica Mikulić iz Gruda potpisivanje kolektivnog ugovora i povišenje osnovice njihovih plaća i to je njihovo legitimno i zakonsko pravo, a opet sukladno onoj Rimskoj uzrečici: Pacta sunt servanda (ugovore treba poštivati).

No, ono što se njima može zamjeriti je uskraćivanje prava njihovih učenika na redovitu nastavu i ostvarivanje njihovih prava kao i prava njihovih roditelja na redovno školovanje kojeg su im oni svojim štrajkom uskratili.

Sindikati školstva ne mogu pri tome očekivati od djece i njihovih roditelja da im se pridruže u tom štrajku jer su njihovi interesi izvan štrajka u kojemu oni sudjeluju, čega su oni i svjesni pa od njih i ne traže pomoć u tom dijelu ali im se javno ispričavaju jer znaju kako su ih oštetili svojim štrajkom.

Oni potporu mogu očekivati samo među obrazovnim djelatnicima i svim djelatnicima koji koriste proračun ŽZH a među njima su sindikat MUP-a Ljubuški koji im je već dao podršku, a mogu je dati svi oni koji se pronalaze u zahtjevima sindikata školstva, no nikako među učenicima i njihovim roditeljima čija su prava uskraćena njihovim štrajkom.

S druge pak strane stoji Vlada ŽZH i resorno Ministarstvo obrazovanja, znanosti, kulture i športa ŽZH koji preko svojih predstavnika uporno lažu, petljaju, muljaju, odugovlače, otežu, i zavaravaju javnost kako su sindikatima školstva nudili određene stavke poradi potpisivanja kolektivnog ugovora, ali uvijek iza zatvorenih vrata, nikada otvorenih javnosti, te im stoga nemamo razloga vjerovati ništa što govore.

Nemamo im razloga vjerovati ništa jer su se svojom arogancijom, ohološću pa čak i bolesnom narcisoidnošću, od krivca htjeli pretvoriti u žrtvu i okriviti drugu stranu, sindikat školstva za sve probleme koji muče ne samo te dvije strane već i nevinu djecu i njihove roditelje.

Konačno u tom začaranom krugu u kojemu trpe naša djeca, naši unuci, njihovi roditelji, kako pronaći izlaz iz njega?

Tko je taj tko može presjeći taj Gordijski čvor u kojemu su se zapetljali oni koji uče našu djecu i oni koji trebaju dolično i adekvatno platiti te koji uče našu djecu?

Odgovor na to pitanje leži na svima nama, Braniteljima, nezaposlenim ljudima, socijalno ugroženim osobama, invalidima, umirovljenicima, te svim drugim slojevima društva koji moramo delegirati svoje predstavnike koji će predstavnike ove dvije “zaraćene“ strane ODMAH sjesti za pregovarački stol i natjerati ih da se dogovore i potpišu kolektivni odgovor uz obostrani kompromis u kojemu nitko ne može niti smije dobiti do kraja sve što traži već onoliko koliko je to u razumnim granicama moguće.

I obavezno ih držati zatvorene sve do onog dana dok ne potpišu dogovoreno.

URB HVO-a ŽZH