Ja, kao pisac ovih redaka sam konačno (na nagovor svojih kumova ), dočekao svoj red, na kojemu sam svojom voljom bio pri samom kraju, na listi onih koji su istinski željeli, a još manje voljeli ili imali namjeru napustiti svoje obveze u Širokom Brijegu, koje su se postupno smanjivale, odvojiti slobodno vrijeme i otići malo k onima koje sam svojevremeno nazivao “sitnim dušama“, ali isključivo ciljano, s očitom namjerom ukazati i utjecati na svijest onih koji ostaju ovdje kako i njima ne bi „palo na pamet“ otići za ovim potonjim “sitnim dušama“ trbuhom za kruhom što je već otrcana i istrošena fraza koja više ne pije vode koliko u vrijeme naših očeva i majki tamo 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća.

Doduše i vrijeme, zapravo nevrijeme mi je išlo na ruku pri odlasku u Njemačku, jer je dosadna kiša padala danima a bila je polovina svibnja, baš u vrijeme kad ljudi koji žive na selu imaju pune ruke posla, pa tako i ja, te sam iznenada ni od kog natjeran donio odluku, sjeo na bus Globtour i pošao u Njemačku.

Moja konačna destinacija bila je Freudenstadt grad u njemačkoj saveznoj pokrajini Baden-Württemberg, koji se nalazi 65 km jugozapadno od Stuttgarta i 60 km južno od Karlsruhea na visoravni u sjevernom Schwarzwaldu, kojemu je jedna od glavnih privrednih grada zdravstveni turizam.

Grad je osnovan 1599. godine, a poznat je po najvećem gradskom trgu u Njemačkoj. Zanimljivo je kako sam ja stjecajem nekih životnih okolnosti u tom gradu već 2004. godine bio kojih 20-ak dana sa svojim prijateljem poslovno.

Taj grad, zapravo gradić je smješten u podnožju visoravni Schwarzwald (njem.: “crna šuma”) koje je šumsko – brdsko područje u jugozapadnoj Njemačkoj, u saveznoj državi Baden-Württemberg. Na području Schwarzwalda nalazi se izvor rijeke Dunava.

Netko će se upitati koji su bili moji motivi zapravo intencije ili interesi pisati tekst o nekom Frudenstadtu, Schwarzwaldu, jer su sve to mogli pronaći jednim klikom na Wikipediji.

Netko drugi će možda pomisliti kako sam imao namjeru ovim tekstom osuti paljbu na one gore prozvane “sitne duše“ koji su napustili svoja vjekovna ognjišta, ne želeći se boriti protiv onoga što nas sve skupa mori i ovdje i gore u Njemačkoj.

Netko će pak pomisliti kako sam otišavši u Njemačku u posjetu svojim kumovima zapravo želio izvršiti određenu špijunažu života gore, te to svojim neukim, neumjesnim i neukusnim zapažanjima (kako su mi to često znali spočitati moji „prijatelji“), putem dostupnih društvenih mreža iznijeti u javnost.

Premda u svemu ovome gore navedenom ima zrnce istine moji motivi, pobude i intencije za odlazak u Njemačku su bili sasvim druge prirode.

Ja sam se naime u prvom redu želio odmoriti u smislu promjene životne sredine držeći se one kako „istinski smisao putovanja nije sami cilj već putovanje.“

S druge pak strane me apsolutno nije interesiralo gdje ti svi naši ljudi koji su „pobjegli“ gore žive, ima li ih po desetero u jednoj sobi, stanu ili kući, što jedu iako sam jako dobro znao kako imaju za jesti što ih volja, kako mogu voziti automobil koji žele, kako sebi mogu priuštiti tenisice ili komad odjeće čak po 350 EUR, jer im to sustav i primanja koja ostvaruju omogućava svakog mjeseca, cijele godine, na čijem kraju dobivaju i Božićnicu odnosno 13 plaću, a njihove plaće su cca od 1700 do 3000 EUR mjesečno.

Neki skeptici će ipak reći kako ja nisam otišao u Njemačku kako bih samo promijenio životnu sredinu na nekoliko dana, ili sam pak imao namjeru možda i ostati raditi (nikako za trajno ili duže vrijeme) ili pak saznati i nešto drugo.

Takvima ću odgovoriti kako sam ja zaista želio promijeniti životnu sredinu, na nekoliko dana zbog svekolike zasićenosti od svega i svačega, a usput izvršiti paralele odnosno usporedbe života gore u Njemačkoj i života ovdje u BiH, a poglavito u ŽZH, a da me pri tome uopće nisu interesirale životne navike i običaji domicilnih Švaba jer sam odavno znao kako su to navike i običaji.

Mene su interesirale životne navike i običaju naših iseljenih ljudi u Njemačkoj. Ima li među tim navikama i običajima nečega čega se ne drže dok su bili amo, i dok su palili i gasili svoje svijeće na svojim vjekovnim ognjištima, upravo onako kako su to činili njihovi očevi i majke, tisućljećima, a koje životne navike i običaji su zapravo omogućili i njima da postoje, žive i plode se.

Bez ikakve skrivene namjere iznijeti ću svoja zapažanja koja sam uočio u mojih deset dana boravka u Njemačkoj.

Prva spoznaja koja mi je odmah upala u oči je savršena čistoća po njihovim ulicama, proplancima, uz put, jer nigdje nema prazne plastične boce, zgužvanog papirića, najlonske kese, kutije od cigareta, komada daske zakucane na drvetu na kojoj piše “ne bacaj smeće“, jer tog smeća ionako nema nigdje.

Druga stvar koju sam također uočio su filigrantski pokošene livade, proplanci, na kojima bezbrižno pasu ovce, krave, konji, magarad, dok su Schwarzwaldske šume ispresijecane asfaltnim ili pošljunčanim stazama na kojima uvijek netko prolazi pješice, trči, jogira, meditira, vozi bicikl, ili pak na povodcu vodi psa.

Zanimljivo je kako se rijetko među tim gustim jelama pravim kao svijeća koje strše u nebo nekoliko desetina metara, teško može uočiti neka koja je pala pod teretom godina, i suha leži, jer to njihove službe redovito prate i čiste.

Niz njihove rijeke i potoke ne plove nikakve plastične flaše, najlonke kese, niti su na dno bačene automobilske gume, ili neki drugi otpad, niti im granje od drveća ne strši po vodi s obje strane jer je to netko davno očistio, porezao a to radi i dalje.

U njihovim stambenim objektima stanuju ljudi različitih nacija, kultura i vjeroispovijesti, pa se tako među njima mogu uočiti, Azijati, Romi, Rusi, Ukrajinci, Afrikanci, gdje nitko nikoga ne pita ništa, i gdje se susjedi uopće ne poznaju niti žele jedni s drugima ostvariti neki kontakt, što je nesvojstveno nama Bosancima ili Hercegovcima koji ćemo ostvariti kontakt i sa crnim vragom ukoliko nam je to u interesu, pa čak i bez ikakvog interesa.

Svi naši ljudi rade poslove koji su ih zapali, a ukoliko im ne odgovara trenutačni posao odlaze bez ikakvih problema raditi neki bolje plaćen posao jer tamo posla ima za svakoga a poglavito za Hrvate jer je njihova cjelokupna industrija gladna radne snage što sam znao i prije mog odlaska tamo.

U njihovim trgovačkim centrima ima svega i svačega. Cijene određenih prehrambenih i drugih artikala su niže nego kod nas, no od svega mi je najinteresantnije kako je njihovo osoblje za kasama tih trgovačkih lanaca jako ljubazno, susretljivo pa čak i namiješeno za razliku od naših umornih, istrošenih, isfrustriranih i zabrinutih žena u našim trgovačkim lancima koje jedva krpaju kraj s krajem s mizernim plaćama ispod 1000 KM (500 EUR), dok njihove imaju čak 2000 EUR i više.

Za svog boravka u Njemačkoj sam na Krizmi u gradu Nagoldu udaljenom kojih 30-ak od Freudenstadta uočio dvojicu Širokobriježana s kojim sam razmijenio par riječi, gdje su mi rekli kako su već u Njemačkoj nekoliko godina i gdje su se snašli, a natrag se ne bi vratili dok nešto ne ostvare i ne osiguraju sebi i svojim obiteljima. Rekli su mi kako im primarni ostanak u Njemačkoj nije financijske prirode, već cjelokupna, pravna, i sigurnosna situacija, a tek potom ekonomska, koja im se nije jamčila u Širokom Brijegu i ŽZH.

Sumirajući ovaj prvi dio mog zapažanja u Njemačkoj stavljam veliki plus, gdje bih praktično sve iz ovog dijela da mogu prenio u Široki Brijeg, ŽZH pa i u BiH.

Cjelokupnu čistoću, pravnu, sigurnosnu i ekonomsku stabilnost, red, rad, disciplinu i odgovornost, gdje nitko ne smije voziti preko ograničenja brzine, voziti bez sigurnosnog pojasa, ili pričati na mobitel tijekom vožnje. Gdje nitko ne smije parkirati vozilo na mjestima koja nisu predviđena za to.

Sada dolazimo do onog drugog, po mene značajnijeg dijela mog zapažanja koji je zapravo bio i primarni cilj mog zapažanja života naših ljudi u Njemačkoj.

Što se tiče odlaska u crkvu na Svete nedjeljne mise oni uglavnom i u principu odlaze. No, ima među njima i onih, poglavito mladih koji smatraju kako Sve nedjeljne mise nisu obveza, i da se Bog može moliti doma, odnosno kako se dobar vjernik može biti čak i ako se ne ide na te mise.

Treba biti pošten i reći kako takvih mišljenja ima i kod nas, no takva mišljenja kod nas nisu uobičajena i nikada neće postati pravilo, jer će uvijek netko sa strane, pa bili to majka, otac, baka, djed, braća sestre ili netko iz uže rodbine, ili pak lokalni svećenik takvima reći kako je Sveta nedjeljna misa obveza o kojoj nema rasprave i točka, dok u Njemačkoj pa čak i cijelom svijetu gdje borave Hrvati nema uvijek uz takvu djecu, roditelja, bake i djeda, uže rodbine ili pak svećenika koji će im to reći.

Zapravo mnogi od njih su se pomirili s takvim stanjem i postalo im je svejedno idu li im djeca svake nedjelje u crkvu na Svetu misu, dok dobar dio njih misli isto kao i njihova djeca o tome, što me jako žalosti.

No, od svega me je najviše ražalostila činjenica kako dobar dio Hrvata ne želi plaćati porez za crkvu, dok se jako dobar dio njih odrekao plaćanja tih pišljivih 20 do 30 EUR mjesečno, a da bi se odrekli tog plaćanja morali su na pitanje određenog službenika žele li plaćati crkveni porez izjaviti kako ne žele. tom slučaju oni gube sva prava u Katoličkoj crkvi u Njemačkoj te ne mogu dobiti nikakve Sakramente kao što su Sveta pričest, Krizma, ženidba ili bolesničko pomazanje jer svojim odbijanjem plaćanja tog poreza oni ne pripadaju Svetoj Katoličkoj i Apostolskoj crkvi u Njemačkoj.

Ukoliko su pak izjavili kako žele plaćati taj porez taj službenik ih je pitao kojoj konfesiji pripadaju, odnosno čijoj crkvi i tek tada bi im uz njihovu plaću koju ostvaruju u Njemačkoj bio doznačen i iznos koji daju za njihovu crkvu mjesečno uz plaću.

Svi oni koji su rekli kako ne žele plaćati taj porez su u stvari negirali Boga, svoju crkvu, svoj život, svoj bitak, svoju vjeru, tradiciju, običaj i kulturu. Zar tih jadnih i mizernih 20 do 30 EUR mjesečno može biti vrjednije od svega ovog navedenog kad su mi neki od njih izjavili kako bi plaćali crkveni porez i 100 EUR mjesečno a ne bi se odrekli vjere i Boga.

Njihovo pravdanje kako oni daju u svojim mjestima u ŽZH ili Hercegovini redovinu, plaćaju mise, i sve svoje obveze također ne pije vode jer oni imaju svoje obveze i u Njemačkoj kao pripadnici naše Svete Katoličke i Apostolske crkve u kojoj ostvaruju svoje plaće od kojih sve to mogu platiti, a osim toga plaćanjem tog crkvenog poreza u Njemačkoj oni pomažu opstanku te crkve u Njemačkoj koja svakim danom sve više zatvara svoja vrata ili se pretvara u magacine, skladišta, restorane ili ne daj Bože bordele, pod čijim svodovima se ne gnijezde ptice nebeske već šišmiši, štakori ili duga stvorenja kojima crkva ne znači ništa već hladan i prazan kamen.

Ne pije vode niti njihovo pravdanje kako se crkva u Njemačkoj otuđila od čovjeka vjernika i trebala bi pod hitno pronaći načine kojim bi ih se vratilo u nju, pa čak i pod cijenu rušenja njenih temelja na kojima ona počiva a to je omogućavanje zaređenja žena ili ukidanje celibata.

Te njihove izjave me nisu pogodile u tolikoj mjeri jer sam jako dobro znao kako naše crkva nikada neće raditi nešto što dira njene temelje unatoč slabosti mnogih koji ju predstavljaju u njoj ili pak van nje i gdje su na nekim crkvama u Njemačkoj izvješene zastave s duginim bojama.

Ono što bi crkva trebala učiniti u današnje vrijeme je vraćanje naših mladih u nju na načine kako to čini Međugorje Mladi fest, ili pak vratiti u naša mjesta hodočašće mladeži na kojima se slavio Bog uz molitvu, pjesmu i druženje mladih s područja cijele BiH, RH i EU.

Isto tako ključni problem naše crkve ne samo u Njemačkoj već i kod nas u BiH je njen konformizam, a donekle i konzumerizam, i lizanje s aktualnom vlašću što se vidi iz aviona, a to udaljava naše vjernike od nje svakim danom sve više te nam se događa ovo što nam se događa.

Hodajući gradom Stuttgartom prije odlaska u Široki Brijeg, došao sam do njihovog glavnog trga na kojemu su se održavale određene kulturne manifestacije, gdje su mnogi sjedili u okolnim ugostiteljskim objektima, neki na travi, uživajući u tehno glazbi uživo, ili pak u glazbi uličnog svirača Meksikanca sa saksofonom.

Na tisuće mladih različiti vjera, konfesija, nacionalnosti, su defilirale tamo amo, kao roj pčela, što je nesumnjivo dokaz izuzetne multinacionalnosti, multietičnosti i multikulturalnosti Njemačke, u kojoj nitko nikoga ne gleda prizmom nejednakosti, jer su tu svi jednaki, bili oni crni, bijeli, žuti crveni, zamotani, odmotani, odjeveni u majice s duginim bojama, sa slušalicama u ušima, istetovirani po cijelom ili barem pol tijela, s naušnicama u ušima od vrh do dna ušiju, s tim cool pearcingom, na bradi ili jeziku, u nekom svom imaginarnom, virtualnom D svijetu, koji postoji samo za danas, jer smatraju kako im je sutra osigurano ili ih boli k…c za sutra koje će ionako doći.

Svijet u kojemu je prošlost nekom nevidljivom gumicom u njihovom sjećanju izbrisana i ne žele joj se vraćati. Svijet u kojemu svima njima bez obzira na njihovu vjeru, naciju, tradiciju ili kulturu, postaje svejedno. Svijet u kojima je mnogima od njih već postalo svejedno.

Svijeta u kojem je mnogo nenormalnog postalo normalno. Nova normalnost u kojoj dva gay tipa u majicama u duginim bojama sjede na travi držeći se za ruke poput istih takvih lezbijki s duginim bojama koje prolaze pored mene.

Svijeta u kojemu nitko ni ne pomišlja prići im i reći kako oni vrijeđaju vjerske, kulturne i tradicijske osjećaje svih onih koji nisu kao oni a koji ne nose majice ili odjeću u duginim bojama. Zar oni nisu mogli kao i ostali odjenuti majice ili odjeću koja ne prikazuje dugu i hodati u toj masi svijeta i života.

Zar im je tako teško hodati i živjeti ne pokazujući urbi et orbi (gradu i svijetu), svoju sramotu, svoju izopačenost, svoju nastranost koja nema nikakve sveze s ljubavlju, Bogom, prirodom i životom?

I upravo je to jedno jadno i iskvareno svejedno bio onaj okidač zbog kojeg je nastao ovaj tekst. Upravo zbog tog „svejedno“ svih naših ljudi u Njemačkoj koju sam pohodio, ili pak zbog tog svejedno svih naših ljudi diljem svijeta, pa čak i u BiH, FBiH, ŽZH, u mom Širokom Brijegu, od strane mojih susjeda, poznanika, mojih branitelja, padamo svi na dno one prljave i zapuštene kace u kojoj nema ništa osim čaše i prljavštine koja nas truje svakim danom sve više.

Nikakvi osmjesi, lažni EURI, pravna, sigurnosna ili ekonomska situacija, ili pak pravdanje nekih od njih kako će oni unatoč tim cool pearcinzima, tetovažama, ne odlascima u crkvu na svetu nedjeljnu misu, gayevima ili lezbijkama u majicama duginih boja, paradama ponosa, koji su sve produkti onog „svejedno“, uspjeti sačuvati svoju vjeru, im neće pomoći u tome.

To „svejedno“ im svejedno neće spasiti njihovu tradiciju i kulturu, niti će im to svejedno koje je mnogima od njih ispralo mozak, pa su tako postali hladni, ne pristupačni, glupi, gluhi, nijemi, slijepi, tupi, odbojni, premda glume ljubav, neku privlačnost, privrženost nekome ili nečemu.

Ljubav su zamijenili kućnim ljubimcima, od igračka koje su kupili djeci na prvom mjestu je mobitel, kojim kupuju njihovu ljubav, od blagdana su načinili fešte, jedno sviđaš mi se zamijenili su sa tisuću lajkova, nezrelima su dali zakone a slabima pravo.

Konačno nama svima zbog tog famoznog svejedno niče što smo posijali. Za kraj ću navesti jedan citat: “Samo ne dozvoli da ti je svejedno, jer iz tog svejedno malo ih se vraća!“

Vrijeme prolazi i nama ovdje i njima gore. Nekad gore a nekada bolje. Ona šuma Schwarzwald će i dalje stajati tamo i gordo prkositi nebu iznad nje koje nije naše nebo već nebo onima kojima je postalo svejedno, a pri tome mislim na glavninu, čast izuzecima.

Ipak ono što me tješi na koncu ovog teksta je ona glavnina koja se nastanila neko vrijeme ispod te šumske visoravni naći i pronaći svoj mir i put u dogledno vrijeme ispod neke druge šumske visoravni kojoj nije svejedno sve ono o čemu smo pisali u ovom tekstu.

Vlado Marušić / OTPOR^.Media