Netko je jednom rekao kako tama ne postoji i da je ona zapravo odsustvo svijetla. I zaista je tako. I bi tako. Tama se pojavljuje uvijek tamo gdje nema nekoga tko bi upalio svijetlo, pa taman, malu i neznatnu žigicu ili svijeću. Tog se trenutka tama koja je po svojoj izvornosti utjelovljenje odnosno odsustvo duha, svijetla, nade, povlači u svoju tamu i nestaje iza zatvorenih vrata, koja ukoliko se otvore nestaje i iza njih.

Gdje mi koji smo ostali ovdje držati upaljena svijetla ili svijeće pronalazimo i kušamo tamu?

Mi je pronalazimo vozeći se našim ulicama u popodnevnim satima, kroz i njihovo i naše Posušje, kroz njihovu glavnu ulicu fra Grge Martića, kroz naš pa i njihov Široki Brijeg kroz ulicu fra Didaka Buntića, sve ulice ovog svijeta koje nose naziv nekog fra koji zacijelo nisu ni sanjali kako ćemo mi preživjeli dionici ovog vremena pronalaziti tamu u njihovim ulicama.

A ta tama se ogleda lijevo i desno u pustim i praznim izlozima, pločnicima gdje nema živog roba, a ukoliko spazimo nekog slučajnog prolaznika to je zacijelo zalutala majka, jadna joj majka ili pak neki izgubljeni slučaj svima poznat.

Ukoliko spazimo neki automobil koji se vraća u rikverc s nekog parkirnog mjesta u tim ulicama to je zacijelo neki tatin sin ili narkić koji je užicao ili ukrao koju KM ili EUR od svojih očajnih roditelja i došao platiti kladionicu ili popiti piće sa svojim frendom/ima iste ili slične prošlosti i manira.

U nekim daljim ulicama ispred nekih restorana boljeg renomea svijetli i vani i unutra jer su u njima pronašli mjesto razno razni uhljebi stranke HDZ BiH čiji članovi obitelji do desetog koljena drže u zarobljeništvu sve JU i JP u koje ne mogu primirisati djeca očajnika a takvih je najviše.

Pitamo se dakle, gdje je nestao čovjek, gdje se skriva on, iz vagona godina na tračnice je ispao, gleda gdje su znakovi, kojim putem krenuti, može li itko reći gdje je put ka sreći?

Je li taj čovjek spoznao i našao sreću upravo na tim tračnicama koje su ga odvele negdje u neku zemlju svijetlosti gdje svijetli i to svijetlo se ne prestaje gasiti.

Ili je pak to svijetlo koje mu obasjava put svijetlo koje zapravo traži, pronalazi i vodi ga u tamu?

Gdje još vidimo i pronalazimo tamu mi koji tamu tjeramo zadnjim atomima svoje snage?

Pronalazimo je gledajući naše političare koji svaki Bogovetni dan daju izjave kako su povećali ove ili one naknade, zakrpali proračunske rupe, rupe na cestama, krov na školi, bla, bla, bla, bla, od čijih bla, bla nas odavno boli glava, i ne prestaje nas boljeti a u USŽ (Unsko sanskoj županiji)u protekla 4/četiri mjeseca je škole napustilo preko 200 učenika.

Zar je bla, bla, bla, išta bolje u ŽZH, Posušju, Grudama, Širokom Brijegu, Ljubuškom, HNŽ i tako dalje a sve po istoj recepturi bla, bla, bla.

Gdje je tu konačno nestao čovjek?

Gdje mi koji smo ostali ovdje razvojačeni branitelji, k…c palci možemo i s kim popiti piće kad su nam svi otišli ovdje ili ondje, a najgore od svega je to što su im kuće ostale prazne, pa nas je strah dolaziti pred njih, jer su te kuće u međuvremenu postale kuće duhova, odsutne iz vaših i naših života, u kojima se nastanila najcrnja majka tama. Hoćemo li na njihovim verandama piti piće s njihovim psima svezanim na lancu ili macama koje očajnički traže društvo?

Ili pak s ponekim zalutalim vrapcem koji još nije skužio kako u tim kućama već odavno nema nikoga a ni nas.

Hoćemo li konačno sami plakati za njima, za svima nama koji smo htjeli ne htjeli postali sudionici dovođenja tame u naše živote?

I mi koji čuvamo korner zastavicu i vi koji ste je iščupali i nabili na onu stvar.

Zar ne bi bilo bolje nabiti na onu stvar sve one koji rade na dovođenju tame u naše živote pa taman oni bili kardinali,biskupi ili svećenici.

Zar to nije učinkovitije, jasnije i glasnije, konačno i Bogu draže, jer grijeh propusta zna jednako pa čak i više boljeti od onog učiniti.

Zato se nemojte braniti vi koji ste otišli slijediti svoje tračnice u potrazi za nekim boljim svijetlom jer se i vaši grijesi znaju i biti će obznanjeni. Vaši grijesi propusta i nečinjenja će u znatnoj mjeri biti teži od grijeha onih koji su vas tamo otjerali ili naveli na odlazak.

U grijehu i tami živimo i mi koji držimo upaljene svijeće ili žigice drhtavim i uplašenim rukama umjesto da skupimo granje i sve užgamo u veličanstveni plameni oganj od kojeg će tama nestati i pobjeći glavom bez obzira u finu materinu.

Neka bježi tamo gdje je ljudi traže i pronalaze. Tamo gdje je nestalo svih obzira i emocija. Ovdje joj nije mjesto pa ni u ulicama fra Grge Martića, fra Didaka Buntića i još mnogih drugih fra, ili dr. i mr. koji se zacijelo prevrću u grobovima u što smo svi zajedno njihove ulice pretvorili. U groblje tame.

I KAMEN BI PROPLAKAO

Kad se sjetim majko samo
Da nas digneš žrtve tvoje
I kamen bi proplakao
Kako neće oko moje

Sa planine vjetar puše
Po poljima maglu nosi
Za brigu mi stara majko
Kako živiš i kakao si

Teško mi je stara majko
Ti u selu osta sama
Što ne mogu doći češće
Tužno mi se srce slama

Okrutan je nekad život
To si dobro osjetila
Sve poključaj i ostavi
Čekamo te majko mila

Volim i ja doći majko
Obać svoju rodnu kuću
I pojesti sa ognjišta
Pogaču i pitu vruću

Naše mjesto sad je pusto
Kao da je vrijeme stalo
Nekada nas tristotinjak
U njemu se sastajalo.

Stihovi: Ivan Čuljak, Rovišće

Vlado Marušić / OTPOR^.Media