VLADO MARUŠIĆ: Tko su u stvari i gdje su danas zaboravljeni-razvojačeni Branitelji?

PRO Oglas

Na jednom ovdašnjem portalu koji čitateljima omogućava komentare jedan komentator je ispod jednog teksta koji se tiče zaboravljenih-razvojačenih Branitelja(više zaboravljenih)postavio zanimljivo pitanje: “Neka mi netko objasni tko su u stvari zaboravljeni branitelji?“

Na ovo pitanje nije jednostavno odgovoriti premda ta jednostavnost leži u činjenici kako su svi istinski zaboravljeni-razvojačeni branitelji jednostavni, obiteljski ljudi, momci, udovci, razvedeni, u godinama, zapravo u godinama koje su ih uzele pod svoje, od kojih 50 do 65 godina života ili koju godinu više.

Na postavljeno pitanje čitatelja tog portala pokuša ću odgovoriti riječima koje su produkt svih proživljenih ratnih i poratnih godina u kojima su se zaboravljeni-razvojačeni branitelji našli htjeli ili ne htjeli. Na žalost mnogi od njih nisu dočekali ovaj tekst u kojemu ću pokušati elaborirati, pa čak i evocirati uspomene ne njih i sve ono što ostaje nejasno navedenom čitatelju.

Početak Domovinskog rata za zaboravljene-razvojačene Branitelje

Dogodio se nesretni (za neke jako sretni)Domovinski rat u RH i BiH u kojemu je srpski agresor potpomognut JNA, četnicima iz Srbije i Crne gore napao ex republike ex SFRJ, počev od Slovenije, Hrvatske, da bi svoj kompletan bijes iskalio na BiH koja je oduvijek bila bućkuriš i nakarada države od tri konstitutivna i jednako ravnopravna naroda barem na papiru premda u stvarnosti toga nikada nije bilo pa ni danas.

Hrvatski narod kao najmalobrojniji ali najpametniji narod poučen povijesnim iskustvima inače bi davno nestao s ovih prostora se samoorganizirao kroz institucije HZ H-B a potom HR H-B kako bi obranio svoja vjekovna ognjišta.

Sve značajnije funkcije početkom Domovinskog rata zaposjeli su suradnici UDBE i oni koji su se uz njih šlepali

Pozivi za obranu hrvatskih prostora su iz tadašnjih ureda obrana u kojima su radili suradnici Udbe i svi oni koji su mentalno pripadali bivšem jugo-komunističkom sustavu su uredno dolazili na adrese ponajprije onih koji nisu imali dobre ili nikakve sveze s tadašnjom strukturom vlasti dok su oni drugi odmah zauzeli sve bitnije političke, zakonodavne ,izvršne i sudske pozicije kako bi izbjegli vojnu obvezu a time spasili život sebi i članovima svojih obitelji.

Postoje i oni koji su odmah početkom Domovinskog rata ili pak tijekom najkrvavijih borbi tijekom njega spas pronašli u trećim zemljama gdje su pronašli sve blagodati koje im pruža Munchen ili dul-dung bojna . Među njima su postojali mnogi koji se i dan danas kunu kako su plaćali nekome svoje ne ratovanje. Od takvog plaćanja oni koji su ostali braniti svoje i njihove domove nisu osjetili niti jedne tadašnje DM ili ¸neke druge inozemne valute.

Ovdje ne treba zaboraviti one koji su se početkom Domovinskog rata infiltrirali u tzv “vlast“ i obilazili zemlje Europe, Amerike i Australije u kojima su prosili novce za „obranu“ hrvatskih prostora i gdje su darežljivi iseljeni Hrvati i njihovi potomci s dobrom vjerom davali pozamašne svote koji opet nisu završili gdje su trebali. Takvi likovi su se uhljebili i udomili na račun tih donacija i žive u našem bližem susjedstvu mirnim i povučenim životom, u mirovini ili su na čelu nekih benignih institucija gdje im ne prijeti opasnost od njuškanja nekoga u svezi njihovog “prošenja“ novaca po svijetu u vrijeme Domovinskog rata.

Zaboravljeni-razvojačeni Branitelji s tandžarama brane svoje domove

Sirotinja koja je ostala u BiH i RH zadužila je u početku što je bilo a to su većinom bile puške, popularne „tandžare“, ili M-48 koja može pucati samo pojedinačno, jer drugog oružja u većim količinama nije bilo iz razloga što je bivša JNA prije agresije na bivše republike SFRJ razoružala sve teritorijalne obrane.

Kasnije su na prostor RH i BiH počele pristizati znatnije količine kvalitetnijeg naoružanja, minobacača, topova, kalašnjikova, haubica, bestrzajnih topova, RPG, maljutki, VBR-ova kojima se moglo uspješnije braniti hrvatske prostore.

Svi oni koji su zadužili tzv. “tandžare“ ostali su zadužiti i drugo kvalitetnije naoružanje, tako da se pojam zaboravljenih-razvojačenih-branitelja komotno može vezati uz tu pušku. Sirotinjska puška uz sirotinju.

I ta sirotinja je stoički podnosila sve nedaće koje nosi rat sa sobom. Jedino što su znali je odlaziti na sve terene ne propuštajući niti jedan jer im je sramota bila propustiti neki teren. Smatrali su ako propuste neki teren križ izdaje će nositi cijelog svog života ukoliko njegovi kolege ili barem jedan pogine dok njih nije bilo na terenu.

Zaboravljeni-razvojačeni Branitelji nakon rata ostaju bez ičega

Kao tren, premda je rat trajao punih pet i više godina za istinske zaboravljene-razvojačene branitelje je došao tzv. dan mira. Vrativši se kući mnogi od njih, odnosno najveći broj je ostao bez ikakvih mjesečnih primanja jer su u vrijeme Domovinskog rata imali kakvu-takvu plaću. Dok su ratovali sva bivša društvena poduzeća u kojima su radili su devastirana,porušena i opljačkana,i to ne od agresora već od onih koji ne vole i ne žele ratovati. Zapravo od onih koji su na zgarištima tih poduzeća kovali planove otvoriti neka nova gospodarska društva tipa d.d.ili d.o.o.što se konačno i dogodilo.

Najvažnije od svega je napomenuti kako nitko od vlasnika tih gospodarskih subjekata se ne može svrstati u skupinu zaboravljenih-razvojačenih branitelja. Ukoliko bi se mogao i svrstati to bi bilo tek djelomično jer takvi ljudi nikada neće cijeli svoj život provesti ratujući za razliku od ovih iz naslova teksta.

Vraćajući se svojim kućama zaboravljeni-razvojačeni branitelji ni slutili nisu kako je rat bio bolji,jer život poslije rata za njih će postati noćna mora koju nisu mogli ni u snu sanjati.

Svi oni koji su uzurpirali vlast i oni koji su se uz njih šlepali sredili su sebi sve beneficije ovoga svijeta. Mirovine, zapovjedne dužnosti, RVI, odlikovanja, ili pak pogodnosti onima koji su nekoga izgubili u ratu premda taj nije izgubio život na prvoj crti bojišnice, već u prometu, divljanju ili sukobu pod utjecajem alkohola u nekom gradskom- seoskom kafiću ili pak na kapiji društvenog poduzeća.

To su sredili jer su imali vremena na pretek u toplim uredima obrana ili podrumima zgrada gdje su bila smještena njihova zapovjedništva u kojima su čekali ovu sirotinju zaboravljene-razvojačene branitelje kad su se oni neobrijani, umorni, neispavani vraćali s terena. Izlazili su pred njih s litrima konjaka, rakije, cigaretama, kolačima ili s kamionima US brašna koje su im dijelili nakon što su napunili svoje podrume sa svime što je došlo za istinske branitelje.

Ovi su znali kako nešto nije u redu jer su ih uvijek i svugdje dočekivale iste face koje su u međuvremenu sebi pribavile razne činove, pukovnika, pa čak i generala koje su zaradili švercajući konzervama, brašnom ,uljem do samog završetka Domovinskog rata a nitko od njih nije proveo niti jednu noć na terenu.

Zaboravljeni-razvojačeni Branitelji su čekali poziv kojim bi ih se netko sjetio

Ovi zaboravljeni-razvojačeni branitelji koji nakon rata ostadoše bez primanja nekoliko godina su čekali neće li ih netko pozvati i upitati treba li im nešto. To se nije dogodilo do dana današnjega a oni iz ponosa nikoga nisu pitali ni moljakali. Dok su oni šutjeli ovi prozvani su već nekoliko godina nakon rata dobivali masne mjesečne naknade iz rata premda s njim nemaju ništa, te su osnovali sve važnije udruge iz rata preko kojih su podebljavali svoja konta na bankama. Da ne govorimo kakve su sve poticaje od raznih ministarstava dobivali oni i oni koji su im bili podguzne muhe ili rektalni alpinisti.

Opet ovi zaboravljeni-ili razvojačeni branitelji ostadoše bez ičega a živ jeti se mora. Kad su iscrpili sve mogućnosti zapošljavanja u nekom društvenom poduzeću, pa čak i jačem privatnom, dok se od poljoprivrede ne može živjeti, na zgarištima njihovih nadanja netko im je na uho šapnuo kako postoji mogućnost dobivanja statusa RVI-a uz novčanu naknadu i mnogi od njih su pozajmljivali novac i zaduživali se kako bi postali ludi, ranjeni ili ozlijeđeni i dobili su svoj status RVI-a premda objektivno rečeno mnogi od njih to nisu bili.

Iako su to mnogi dobili prije njih taj status su opet po inerciji dobili oni koji nemaju nikakve sveze s ratom i ratnim strahotama, jer takvi ljudi osim pljačkanja i uništavanja bivših društvenih poduzeća, prošenja novaca po inozemstvu za rat ništa ne prepuštaju slučaju te se žele osigurati i na takav način. Dobivanje statusa RVI-a zlu ne trebalo.

Zaboravljeni-razvojačeni Branitelji gube status RVI-a

Danas mnogi istinski zaboravljeni-razvojačeni branitelji gube taj status jer je nekome palo na pamet smanjiti i ukinuti naknade iz rata, a kome nego opet onima koji su cijeli Domovinski rat u BiH proveli na I-crti bojišnice dok one koji su taj status dobili odmah po završetku Domovinskog rata u principu nitko ne dira jer su im papiri “čvrsti“, a kako im ne bi bili čvrsti kad su uzurpirali kartone onih umrlih koji su oboljeli, ozlijeđeni, ranjeni, ili poginuli ili su im ustupili svoje kartone jer imaju sigurna mjesečna primanja u institucijama javne vlasti.

Ovdje je jako važno napomenuti kako među svim istinskim zaboravljenim, razvojačenim braniteljima postoje neki premda rijetki koji unatoč svim životnim poteškoćama i bolestima koje proganjaju njih i članove njihovih obitelji nikada ni od koga nisu tražili dobivanje statusa RVI-a, novčane naknade od ministarstava branitelja u FBiH ili njenim županijama, poticaja, tzv. “egzistencijalne novčane naknade“ premda ispunjavaju sve uvjete za njeno dobivanje ,niti „štele“ kojom bi zaposlili sebe ili članove svojih obitelji.

Zaboravljeni-razvojačeni Branitelji su ljudi s ponosom koji se nikome ne mole

O takvim zaboravljenim-razvojačenim braniteljima govori ovaj tekst. O ljudima koji se nikada i nikome nisu molili za ono što su smatrali da ih pripada ili spada. O ljudima koje je bešćutni politički sustav ostavio izmrcvarene, izmorene, zaboravljene, zabranjene, ostavljene , već sivo-srebrnastom kosom išarane, s podočnjacima u njihovim kraljevstvima, premda njihova kraljevstva čine male prizemne kućice kojima se krov može dohvatiti rukom sa zemlje , uz neki stari orah, dud, smokvu, šljivu, poneku kozu, za svinju nemaju ovaca dok im poljoprivredni strojevi koje su imali već odavno nisu u funkciji.

O ljudima od kojih su mnogi ostali momci koji su uvijek nekoga čekali a nisu dočekali. O ljudima koje ne razumiju niti njihove supruge koje su zapravo odavno to prestale i pokušavati. Supruge koje od njih žicaju koju KM koju donesu s bauštele ili ostatka ostataka iz kavane i kladionice kako bi obojale svoju već prosijedu kosu koja je najbolji pokazatelj života kojeg su proživjele sa svojim supruzima koje su trpjele sve ove godine.

O ljudima koji j…u mater i sve po spisku svima koje stignu i govore u trenucima opuštanja u jeftinim bircuzima svima koji ih slušaju ili ne slušaju kako nikada više neće ići u rat pa taman ih napao Putin, Vučić, Bakir. Svima njima oni jednako j…u mater i sve po spisku iako vrlo dobro znaju kako će opet prvi uzeti svoju pušku, ne više tandžaru s kojom su krenuli u rat, već neku znatno moćniju, moderniju, i krenuti u neki novi rat, pametniji, znatno pametniji. A sve iz razloga što su neke stvari propustili učiniti ne u Domovinskom ratu već nakon njega. Zato što nisu 1995.godine završili ono što su trebali.

Zaboravljeni-razvojačeni Branitelji odlaze u inozemstvo na rad s torbom punom lijekova

Ovdje ne treba zaboraviti niti one zaboravljene-razvojačene branitelje koji i dan danas u poznijim godinama odlaze trbuhom za kruhom u treće zemlje kako se ne bi nikome molili ni za što premda im u oskudnim putnim torbama pola mjesta zauzimaju lijekovi bez kojih ne mogu živjeti. Žele odraditi ukoliko ih zdravlje posluži nekoliko godina koliko je potrebno za minimalnu inozemnu mirovinu.

O takvim ljudima je ovdje riječ. O zaboravljenim ljudima, Braniteljima je ovdje riječ, a riječ zaborav se ne odnosi samo na one koji su ih se zaboravili sjetiti i posjesti ih na mjesto koje im pripada, već i na njih same. Oni su zaboravili na sebe jer su svoj zaborav podredili onima koji su ih se prethodno trebali sjetiti a nisu.

Jesu li Zaboravljeni-razvojačeni Branitelji i sami krivi što su zaboravljeni?

Njihov najveći problem što su oni analogno pozivima koje su uredno dobivali početkom rata za odlazak u taj nesretni rat očekivali kako će ih se netko sjetiti i zovnuti ih nakon tog rata. No, to se nije dogodilo te su oni ostali zaboravljeni i danas. Postavlja se pitanje na kraju opravdava li to zaboravljene-razvojačene branitelje što su zaboravljeni? Na to pitanje najbolji odgovor znaju oni koji su s njima ostali živjeti do danas.

Vlado Marušić / OTPOR.Media

PRO Oglas

POSLJEDNJE OBJAVLJENO