Vrele uspomene na dane 19 I 20. 04.1993. kad su život na oltar Domovine položili najveći sinovi Širokog Brijega

PRO Oglas

Uvijek i zauvijek kad se primiču dani 19 i 20.travnja u svim istinskim Braniteljima HVO-a Širokog Bijega, ali i znatno šire vraćaju se uspomene ranih 90-ih a poglavito na ta dva datuma kada je Široki Brijeg oplakivao dvojicu istinskih junaka Domovinskog rata kada je na dan 20.04.1993 godine u mjestu Sovići, Doljani, općina Jablanica na oltar Domovine život je položio hrvatski vitez, jedan od najvećih junaka Domovinskog rata HVO-a u BiH, Mario Hrkać-Ćikota iz Širokog Brijega (rođ.1971 godine), dok je dan prije 19.04.1993. godine život na oltar Domovine praktično na istom terenu položio još jedan vitez iz Širokog Brijega Boris Barbarić-Boka.

Kada se njima dvojici pridoda i Stanislav-Baja Kraljević (rođ.1970 godine), također iz Širokog Brijega koji je dana 11.06.1992 godine položio svoj život na Bišća polju kod Mostara dolazimo to trolista snova, najčasnijih hrvatskih sinova, koji su ugradili svoje živote u živote svih nas. U živote svih stanovnika Širokog Brijega, Hercegovine pa i BiH.

Ovaj put nećemo ulaziti u privatan život navedenih junaka jer je to sada najmanje važno pa čak i zanemarivo, i to prepuštamo sjećanjima njihove uže i daljnje rodbine, prijatelja i poznanika.

Znamo također kako svaki rat, pa tako i Domovinski rat u BiH iznjedri iz svog naroda junake koje povijest pamti, a koje njegov narod ne zaboravlja. Zapravo koje ne smije zaboraviti jer su u obranu svoje Domovine dali više nego itko drugi.

Mario Hrkać-Ćikota je rođeni ratnik i pobjednik. Još su mi svježe slike iz pustog Širokog Brijega, tadašnje Lištice početkom 1992 godine, kada su se umorni i prljavi Branitelji HVO-a nakon povratka s ratnih terena diljem HR H-B okupljali u jedinom lokalu koji je u to vrijeme radio, u hotelu Park kako bi proslavili još jedan sretan povratak svojim kućama, prije nego li pohitaju svojim obiteljima. Tako su se u to vrijeme u hotelu Park mogla vidjeti mnoga poznata lica ratnih zapovjednika, poput Generala Slobodana Praljka, Miljenka Miće Lasića (koji nas je na veliku žalost napustio s ovog svijeta prije godinu dana), Mladena Naletilića-Tute, te Maria Hrkaća-Ćikote. S njima su u društvu bili neki od pripadnika čuvene Kažnjeničke bojne, koji su u to vrijeme bili elitna vojna postrojba HVO-a specijalizirana za najzahtjevnije vojne zadaće, a mnogi od njih su položili svoje živote na oltar Domovine dok je dobar dio njih teško ranjen ili obolio.

No, od svega je najupečatljivije bilo kada je Mario-Hrkać-Ćikota dobivao ili uzimao riječ. Tada se u hotelu Park nije mogla čuti ni muha jer je njegova riječ bila zakon, njegova pojavnost je zračila autoritetom od kojeg su zazirali svi, pa čak i General Slobodan Praljak, dok je Mladen Naletilić Tuta u njemu imao najodanijeg bojovnika koji ga nikada nije izdao. Ni u jednoj vojnoj akciji a ni inače.

Povratkom kući Mario Hrkać-Ćikota je kao i ostali bojovnici s I-crte bojišnice za trenutak ostavljao ratne traume iza sebe, koje su unatoč tome bile uvijek blizu njega i u njemu, spreman u svako doba dana i noći odazvati se pozivu za ponovnim akcijama u koje je unosio puno strasti, srca i duše. Više nego li itko drugi jer se iz njegova pogleda moglo vidjeti kako je on živio Domovinski rat a ne ga glumio. Domovinski rat je bio sastavni dio njegove duše i cijelog njegovog bića. U njemu je pronašao srž svoga života koji samo rijetki junaci ovog svijeta to uspiju.

No, nitko nikada nije mogao pretpostaviti kako se u Mariu Hrkaću-Ćikoti skriva jedan od najvećih sinova i junaka Domovinskog rata iz reda hrvatskog naroda. Nitko to nije mogao znati a ni pretpostaviti osim možda njegove majke Janje koja ga je rodila i najbolje poznavala, pa je stoga njegov gubitak njoj i najteže pao. Uostalom kao i svakoj majci ovog svijeta kada joj dijete završi život prije nje, jer tako nije određeno, tako nije zamišljeno. Priroda je potpuno drugačije zamišljena, ali ipak takvi se gubici događaju kada izdanci usahnu prije debla.

A ovaj mladi zdravi izdanak iz hrvatskog naroda je pronašao svoje tane. Prije bi se reklo kako je Mario Hrkać-Ćikota sam pronašao svoje tane prije nego li je to tane skrivenog pripadnika Armije BiH ili Mudžahedina pronašlo njega. Moguće je kako je pripadnik neprijateljske vojske iz čistog slučaja ili straha uspio nastrijeliti jednog od najvećih vitezova Domovinskog rata hrvatskog naroda u BiH. Ipak bez obzira na njegovu smrt, smrt Stanislava Baje Kraljevića, Borisa Barbarića Boke, te mnogih drugih znanih i neznanih junaka Domovinskog rata u BiH pričao njima traje i nastavlja se. Zapravo nikada neće ni prestati. Dok je svijeta i vijeka.

Ali napomene radi: Radi naše omladine koja često zna patiti od demencije govoreći: “J..o vas rat, ta on je bio prije 25 i nešto godina, koga to više zanima itd“, mi živući svjedoci toga vremena koje je izvorište svega, pa i izvorište u kojemu ta naša „zaboravna“ omladina obitava, dužni smo ih s vremena na vrijeme podsjetiti i dobro protresti kako bi se probudili iz sna u kojemu spavaju. U snu u kojemu se zapravo ništa ne događa osima dana u kojem većinom spavaju i razularenih noći dok nešto između za njih ne postoji. A to između im je upravo i omogućilo taj san.

Na kraju objavljujemo stihove njegovog prijatelja i ratnog kolege njemu u čast. Počivao u miru Božjem Mario Hrkać-Ćikota!

Širokobriješko selo malo
velikog je heroja dalo
selo malo Brig se zove
morao je Ćikota
na agresiju da se odazove

Rođen od majke Janje i oca Vinka
bio je svima ponos i dika
veliki autoritet je on imao
kad on priča svak je pozorno slušao
a još veći ratnik bio
jer od ničega nije strepio.

Bez imalo straha na licu
uvijek je bio prvi
da na bunker stavi trobojnicu

Ali smrt uze heroja
koji se ničega nije boja
ali on otišao nije
jer njegov lik oko nas bdije.

Vlado Marušić / OTPOR.Media

SLUČAJ "AMIR GROSS KABIRI"

POSLJEDNJE OBJAVLJENO